Izvođač: Chance:Risiko
Izdavačka kuća: Altrock
Izdano: 2009
Ocjena: 4/5
Sastav Chance:Risiko prvi sam put imao čast upoznati na festivalu Altrock u Milanu, gdje sam ih nakon polusatnog nastupa otpisao kao Radiohead klonove. Time sam im učinio strašnu nepravdu. Chance su naime puno više od toga, ali iz jednog slušanja to je teško zaključiti jer su najuočljiviji utjecaji upravo ovi spomenuti. Dubljom analizom ipak se da zaključiti da nipošto nisu imitatori, nego sastav koji neke uzore najavljuje na sav glas, dok druge drži u pozadini. A upravo ga taj skriveni, infiltracijski element čini pašom za uši.
Njihov prvijenac naslovljen Sleep Talking počinje prilično alternativno rockerski obojeno i na sav glas trubi “Radiohead”, a na trenutke i Muse. Sve se okrene kod skladbe Oompa Loompa, kad glazbena pozadina postane puno šarenija. U nastavku nas tako čeka puno razigraniji zvuk koji na svakom koraku poslužuje neko iznenađenje u stilskom konceptu – od avangarde, meditativnih nadahnuća (My Plastic Jaw), post rocka i naravno još uvijek alternativnog rocka, koji se barem zbog vokala uvijek zadržava negdje u blizini. Talijani u tom nastavku pokazuju veću glad za ritmičkom raznolikošću nego post rockeri i alternativci. Svoje napore radije usmjeravaju u mješavinu jednostavnih oblika i smjelijih poluga.
Osnovna i površna zvučna slika je dakle nekako Radiohead. To nadograđuju širim izborom iz kataloga eksperimentalne kompozicije, zajedno s bistroumnim prepletanjem melodija i bujnim aranžmanima. Isprva njihovi napori djeluju prilično suhoparno, jer se gitare i ostali instrumenti čine prilično osnovnima, bez solaža i bez pretjeranog razmetanja. No u taj veo prilično osnovnog alternativnog rocka zamotana je dubokoumnost njihova glazbenog izraza. Kad ti uspije zaroniti u more isprepletenih melodija i izvrsno smještenih sporednih instrumenata (posebno vrijedi istaknuti udaraljke poput vibrafona, zvončića i ksilofona, ali i violine, violončelo i puhače), postane ti jasno koliko su te kompozicije zapravo razgranate i promišljene. Općenito su njihovi visokoleteći ciljevi i velike ambicije zamotani u mali paket. Kratke skladbe pune zbivanja mogu se slušati kao cjelina ili dio albuma, koji djeluje kao neka vrsta koncepta. U tri- ili četveroinutne kompozicije natrpaju toliko informacija i dobrota da analiza samo jedne pjesme traje dulje nego što bih im isprva pripisao.
U smislu zvučne manipulacije dečki nam ne poslužuju vrhunce kova Radiohead, niti svojih avangardnih uzora. Ali ipak nešto izumljuju. Skladateljski su vrlo jaki i u tom pogledu radijske glave otpuhuju kao od šale (isto se ne bi moglo reći za avangardne utjecaje). Njihov napitak, u kojem se djelomice osjeti okus alternativnog rocka (kratke pjesme i vokal), a jaka je i doza kompaktnog avangardnog napuhavanja (zamršene kompozicije), uvijek se čini pravim i osvježavajućim poput proljetnog povjetarca.
Kome je dakle sviđa osnovna slika Radiohead, s plačljivim vokalom (iako manje nego kod Thoma Yorkea) i sanjivim gitarskim i klavijaturskim motivima, ali mu se povremeno ipak čini da im nedostaje nešto dublje i glazbeno razgranatije, ovi bi Talijani bili prava stvar. Sleep Talking naime poslužuje upravo pravu mjeru post rock/alternative rock pristupačnosti i hipnoze te avangardne glazbene razigranosti.
———————————————————————————————
I first had the honour of being introduced to the music of Chance:Risiko at the Altrock festival in Milan, where I wrote them off as a Radiohead clone after hearing about 30 minutes of their set. But I did them and myself a great disservice. Chance are much more than that, but it’s hard to pick this up from one listen because the most obvious influences are the ones mentioned previously. With a more detailed analysis it can be determined that these are not imitators, but a band which wears certain influences on their sleeves, while the others are more in the background. It is this secret, infiltration element which makes them such a mouth-watering prospect.
The album starts in a very similar vein to Radiohead or even Muse at times. The turning point happens during Oompa Loompa, when the playing and atmosphere changes from a mostly alternative rock one to a much more diverse musical setting, including avant-garde, meditative influences(My Plastic Jaw), post rock and still of course alternative rock, which is always lurking around due to the vocals if nothing else. These Italians show a greater hunger for rhythmic diversity than post rockers and alternative rockers. They prefer to mix it up with some simpler passages and some more daring excursions.
The basic sound seems to be moulded around Radiohead. They enhance this with a wide choice from the catalogue of more experimental composition, together with some clever interweaving of melodies and lush arrangements. At first their efforts appear fairly boring, as the guitars and other instruments seem fairly basic, without any real solos or instrumental bravado. But this veil of fairly basic alternative rock hides immense depth of their musical expression. Once you immerse yourself into the sea of intermingled melodies and cleverly placed guest instruments (pay close attention to percussion like the vibraphone, glockenspiel, xylophone and also the violins, cellos and the woodwinds), it becomes clear how diverse and intelligent these compositions really are. Their great goals and ambitions generally come in a very small package. These short works with a great deal of activity within them can be listened to separately or as a part of the album, which functions as a sort of concept. They fill so much information and wonderful music into three or four minutes that an analysis of even one song takes a lot long than I would have given them credit for at first.
In terms of sonic manipulation we don’t hear any of the highlights that Radiohead or their avant-garde influences provide. But the guys still invent something. They are very strong composers and in that sense they blow Radiohead out of the water (although the same couldn’t be said for the avant-garde influences). They basically take the best of both worlds and create a compositionally challenging yet melodic broth, where we hear elements of alternative rock (short songs and vocals), with a heavy dose of compact experimental ideas (intricate compositions).
If you like the basic outline of Radiohead, with a whiny vocal (though much less so than with Thom Yorke) and dreamy guitar and keyboard motifs, but you feel that they’re missing something more intricate and musically demanding, these Italians just might do it for you. Sleep Talking serves up the right amount of post rock/alternative rock accessibility and hypnosis and the broader compositional scope of avant-garde music. This album satisfies both the experimental and alternative rock itches and we can certainly hope of much more from these youngsters.
Sastav
Paolo D’ Alonzo – vokal/tekstovi, električna gitara, akustična gitara, Rhodes, sintesajzer
Giacomo Di Paolo – bas, vibrafon, ksilofon, akustična gitara, električna gitara, sintesajzer, Rhodes, zvončići
Gregorio Salce – električna gitara, prateći vokal, sintesajzer, vibrafon
Emilio Trevisani – bubnjevi, vibrafon, udaraljke, Rhodes
Gosti: Francesco Cassino – udaraljke i električna gitara, Gianfrancesco Falbo – violina, Tommaso Tesini – violončelo, Alessandro Scagliarini – truba, Carlo Di Paolo – fagot, Elena Veronesi – klarinet, Francesco Zago – mellotron, Jo Marie Sison – violina
Produkcija
Chance:Risiko
Popis skladbi
1. Sleep Talking
2. Beating a Dead Horse
3. Monday Morning Motivation
4. Dead End
5. Oompa Loompa
6. What’s Wrong with Salamander
7. 30/03/07
8. Active Life
9. My Plastic Jaw
10. Radiations
11. Aus Tokio
