Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Whitesnake
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1984
Trajanje: 40:40
Ocjena: 5/5
»Slide It In« bio je šesti studijski album britanskih prvaka teškog rocka Whitesnake. Moglo bi se reći da je predstavljao učinkovit zvučni most između njihove stare, romantične blues rock faze (1978. – 1984.) i nove, za američke masovne stadione dodobra prilagođene tvrdorokerske slike (1987. – 1990.). Whitesnake su se u vrijeme »Slide It In«, koji je vjerojatno zbog svoje zvučno tranzicijske naravi njihov najzanimljiviji uradak uopće, a izašao je u čak dvije različite verzije, nalazili na najvažnijoj prekretnici svoje karijere.
Legendarni pjevač i poglavar grupe David Coverdale, koji je do tada menadžerske uzde već čvrsto držao u svojim rukama, pretvorio se u pravog diktatora, koji je za komercijalni uspjeh svoje grupe, ponajprije proboj preko Atlantika, bio spreman platiti visoku cijenu i žrtvovati štošta, pa i stara prijateljstva. To je na svojoj koži najviše osjetio kultni gitarist Micky Moody, uz Coverdalea osnivački član grupe, koji se oprostio ubrzo nakon izlaska originalne, britanske verzije »Slide It In«. Stom prijateljstvu bio je kraj ubrzo nakon što je Coverdale nanjušio miris love i sklopio ugovor s poznatom američkom izdavačkom kućom Geffen (samo za američko tržište; što se tiče ostalih tržišta, ostali su vjerni EMI-ju). Moody je u kasnijim intervjuima više puta spomenuo da se njegov najbolji prijatelj odjednom počeo ponašati kao da ga više ne poznaje, štoviše, prema njegovim riječima Coverdale je potpuno promijenio osobnost i dodobra je prilagodio materijalističko-sebičnom duhu osamdesetih.
Originalna postava »Slide It In«, koja je u siječnju 1984. snimila britansku verziju albuma, uz Coverdalea i Moodyja obuhvaćala je i bubnjarsku legendu Cozyja Powella (ex-Rainbow), vrlo talentiranog bivšeg Trapeze gitarista/pjevača Mela Galleyja, svestranog majstora bas-gitare Colina Hodgkinsona, koji se jednako dobro snalazio i u bluesu i u jazzu, te legendarnog klavijaturista Jona Lorda. Potonji se zbog ponovnog okupljanja Deep Purple oprostio već u travnju 1984., neposredno prije izlaska američke verzije »Slide It in« (preostale datume turneje odradio je kao skriveni glazbenik iza zavjese bivši Magnum klavijaturist Richard Bailey). Spomenuta postava na papiru je djelovala sanjarski, a njezina verzija »Slide It In« u mnogočemu je znatno bolja od američke, no nažalost nikako nije pronašla odgovarajuću međusobnu kemiju da bi postala čvrst kolektiv, što je Moody, duša blues rock verzije grupe, ubrzo osjetio.
Čaša se prelila kad je Coverdale upoznao mladog i za MTV-jevske mase vizualno nadasve privlačnog, inače odličnog gitarista Johna Sykesa (ex-Tygers of Pan Tang, John Sloman’s Badlands, Thin Lizzy). U tom je trenutku Moody shvatio da je postao suvišan i odlučio napustiti grupu kojoj je dao toliko puno, čime je definitivno došao kraj jednom razdoblju. Moodyju je ubrzo slijedio i Hodgkinson, koji se zbog svog kompleksnog stila Coverdaleu odjednom učinio neprikladnim za daljnju viziju benda, pa je u svoje redove pozvao starog prijatelja, originalnog Whitesnake basista Neila Murraya, koji je u tom ‘međurazdoblju’ (1982. – 1983.) zajedno s kultnim bubnjarom Ianom Paiceom (također bivšim članom Whitesnakea) činio bend legendarnog gitarista Garyja Moorea. Legendarni Cozy Powell sa svojim znatno tvrđim bubnjarskim stilom u usporedbi s prethodnikom Ianom Paiceom bio je s druge strane točno ono što je Coverdale želio u namjeri da stvori što udarniju, gotovo metalsku verziju benda. I s Galleyjem, koji kod Whitesnakea zbog ozljede ruke nije dugo izdržao, tada je još imao velike planove.
Nakon što je u svoje redove regrutirao mladog Sykesa, Coverdale je odlučio postavu benda potpuno iznova razgraditi, još prije nego što se ona dobro oblikovala, te ju je audiovizualno usput prilagođavao američkom ukusu, što mu i danas zamjeraju brojni stari štovatelji koji se još dobro sjećaju njihovih blues rock početaka. Ipak, prije toga se na nagovor izdavačke kuće Geffen odlučio snimiti američku verziju »Slide It In«, koja je izašla u travnju 1984. Ta je verzija bila komercijalno uspješnija od britanske, jer je produkcijski bila prilagođena tadašnjem američkom ukusu i predstavljala je njihov prvi veći uspjeh s druge strane Atlantika, iako je Coverdale htio još puno više, što mu je pošlo za rukom s idućim albumom Whitesnakea.
Obje verzije »Slide It In« imaju svoje kvalitete, čari i prednosti, ali ulogu pobjednika ipak pripada britanskoj inačici. Razloga za to je više. Osim što su na njoj u produkciji tradicionalno kompleksne Lordove orgulje i Hodgkinsonove bas linije bile gurnute u prvi plan, na njoj se još uvijek mogao osjetiti dašak romantičnog blues rock šarma starih dobrih Whitesnakea. Američka je verzija s druge strane u produkciji imala izraženije udarne Sykesove gitarske linije i rušilačke Powellove bubnjeve, čime je Coverdale želio postići još tvrđi, ‘metalski’ zvuk, dok je petljanje s dodatnim sintesajzerskim teksturama u režiji povremenog glazbenika Billa Cuoma, koji je svojim činom gotovo potpuno pokvario originalna Lordova klavijaturska remek-djela, bio posve nepotreban potez i gotovo svetogrdno ruganje legendi i starom Coverdaleovu prijatelju. Sykes je na pojedinim skladbama doprinio posve drukčije gitarske solaže od svog legendarnog prethodnika, tako da razlike između britanske i američke verzije nikako nisu zanemarive.
Uvodni »Gambler«, koji se otvara sintesajzerskim uvodom, odmah poslužuje znatno tvrđu verziju Whitesnakea od one kakvu su do tada poznavali njihovi štovatelji, jer Powell svojim vatrenim bubnjarskim rafalima ruši sve pred sobom. Masivni zvuk Lordovih orgulja odlično se slijeva s udarnim gitarskim pasažima i zvečećim bas linijama, dok je Coverdaleov moćni vokalni pristup oplemenjen Galleyjevim popratnim vokalnim harmonijama. Američka je inačica još udarnija i sadrži još oštriji gitarski zvuk predvođen Sykesovom pekućom solažom. Moody (stari blues rock vuk) i Sykes (mladi metalski heroj s velikom, sjajnom frizurom) po gitarskom stilu kao i po izgledu ne bi mogli biti međusobno različitiji, i takva je i glavna razlika između britanskih i američkih inačica pojedinih skladbi. Tekstovi su, kao i uvijek u Whitesnakeovoj karijeri, bili prava ‘paša za mozak’ i tako apsurdno predvidljivi da je to već bilo komično, jer su ponovno govorili o Davidovim ljubavnim frustracijama i seksualnim žudnjama, zbog čega je zaslužio naziv Benny Hill tvrdog rocka.
Naslovna skladba predstavlja pravu izravnu tvrdorokersku bombu ‘usred očiju’, jer je utemeljena na žgućem gitarskom rifu i ubojitim bubnjarskim prijelazima, dok se razjareni David u refrenu ponovno guši nad zavodljivim čarima fatalnih žena. Dok je Moodyjev pristup ovdje više blues-sofisticiran, Sykes se na američkoj verziji razbukti arogantnom tvrdorokerskom solažom. »Standing in the Shadow«, još jedan energetski katalizator u koji Coverdale briljantnim pjevačkim pristupom položi svoje ranjeno srce, ponajprije zahvaljujući epskom refrenu zasluženo je stekao status klasika. Isto vrijedi i za u preskromne ambijentalne boje odjeveni »Give Me More Time«, gdje u refrenu posebno oduševljava Galleyjeva vokalna pomoć, koja donekle krotí Davidovu vokalnu bijes i dodaje mu kapljicu melodičnorokerske sofisticiranosti. Gitarska umjetnička djela na obje verzije vrijedna su divljenja i uz Powellove bubnjarske kataklizme dodatno učvršćuju status Whitesnakea kao najarogantnijih tvrdorokerskih korjenika tog vremena.
Zatim slijedi veliki hit singl i jedna od najomiljenijih Whitesnakeovih tvrdorokerskih klasika uopće, sjajni »Love Ain’t No Stranger«, njihov prvi evergreen koji je uspio očarati Amerikance. Tome se nije čuditi, jer sadrži poprilično elemenata koji su iz »Here I Go Again« u novom ruhu tri godine kasnije napravili veliku priču o uspjehu. Mirnom, klavijatursko-akustičnom uvodu slijedi iznenadan prijelaz u udarnu i epsku tvrdorokersku sekciju s potentnim, gotovo metalski zvučećim gitarskim harmonijama i masivnim slojem orgulja. Vrhunac nastupa u epskom refrenu s klasičnim Davidovim erotomanskim izljevom od kojeg se koljena tresu čak i najzagriženijoj vrsti dekadencije.
»Slow an’ Easy«, opremljen skandirajućim refrenom, bio je također jedan od njihovih prvih hit singlova s druge strane Atlantika, što nije iznenađenje jer je, što se ritma i same poruke tiče, prava ‘party’ skladba, prikladna za svaku motorističku feštu. Zato što je u njegovu nastanku sudjelovao Moody, najviše je blues rock orijentiran uradak na »Slide It In«, iako mu ne manjka tvrdorokerske oštrine, ponajprije zahvaljujući Powellovim nemilosrdnim udaranjima po bas bubnju. »Spit It Out« je još jedan energičan tvrdi rocker s prljavom gitarskom frazeologijom, neuobičajenim promjenama tempa i vrhuncem u podmuklom refrenu, što znači da uspješno zadržava beskompromisnu narav »Slide It In«. Nešto slično moglo bi se reći i za »All Or Nothing«, koji usred prljavih gitarskih pasaža i divljih bubnjarskih rafala ipak sadrži nešto sofisticiraniji refren u usporedbi s prethodnikom, dok se Lord pošteno razigra svojim orguljaškim umjetninama.
Neutješna tužaljka bijele zmije, »Hungry For Love«, opet je nešto tradicionalističkije blues rock orijentiran uradak, što iznenađujuće vrijedi i za američku verziju sa Sykesom. Na kraju se nalazi još tvrdorokerski-AOR hibrid »Guilty Of Love«, još jedan hit i nezaboravni evergreen koji se može smatrati jednim od najboljih dostignuća njihove karijere. Izrazito hipnotičan i melodičan refren provučen je kroz moćne gitarske fraze i dinamične teksture klavijatura, dok se Powellova bubnjarska postava ljulja pod tučom silovitih udaraca. Zanimljivo je da je to jedina skladba sa »Slide It In« koja je kao singl snimljena već 1983., kad su nakratko eksperimentirali s producentom Eddiejem Kramerom (najpoznatijim po suradnji s Kiss). S potonjim nisu bili zadovoljni, pa se za »Slide It In« ubrzo morao vratiti legendarni Martin Birch (ex-Deep Purple, Iron Maiden, Blue Öyster Cult).
»Slide It In« je u svojoj pravoj i iskrenijoj britanskoj inačici i danas prepoznat kao remek-djelo koje je predstavljalo uspješno spajanje dviju različitih era legendarne grupe, koju je Coverdaleov ego rastavio na atome kako bi u njezinu, trendu vremena prilagođenom, ‘hair metal’ obliku uspješno zajahao američke zvijezde. Romantične i srčane blues rock ere nakon izlaska američke verzije »Slide It In« definitivno je bilo kraj i nastupila je nova era, u kojoj su Whitesnake s natapiranim frizurama pod plemenitom Coverdaleovom diktaturom postali glavni glazbeni miljenici američkih kućanstava. »Slide It In« bio je ujedno i zadnji album Whitesnakea s klasičnim, bijelim logotipom u obliku zmije.
Napomena: ocjena vrijedi za britansku verziju »Slide It In«.
Postava
Britanska verzija albuma:
David Coverdale – vokal
Micky Moody – gitara
Mel Galley – gitara, prateći vokal
Colin Hodgkinson – bas-gitara
Jon Lord – klavijature
Cozy Powell – bubnjevi
Američka verzija albuma:
David Coverdale – vokal
John Sykes – gitara
Mel Galley – gitara, prateći vokal
Neil Murray – bas-gitara
Jon Lord – klavijature
Cozy Powell – bubnjevi
Bill Cuomo – klavijature
Produkcija
Martin Birch
Popis skladbi
1. Gambler
2. Slide It In
3. Standing in the Shadow
4. Give Me More Time
5. Love Ain’t No Stranger
6. Slow An’ Easy
7. Spit It Out
8. All Or Nothing
9. Hungry For Love
10. Guilty Of Love
