Lokacija: Bratislava / Sportova hala Pasienky / Slovačka
Datum: četvrtak, 19.11.2009
Odlazak na koncert legendarnog Vincenta Damona Furniera spada u kategoriju koncerata s naljepnicom obavezno za svakog hard rockera. Govorim naravno o Alice Cooperu, umjetničkom imenu koje si je Vincent davno, negdje u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, nadjenuo. Isprva pod imenom Alice Cooper group početkom sedamdesetih svojom jezivom opremom u stilu tadašnjih horora dotjerao je pionirski stil Arthura Browna te zahvaljujući albumima “Love it to Death”, “School’s Out” i kasnijim izdanjima postao predvodnik shock rocka i kroz godine djelovanja ikona američke rock glazbe. Prošle ste ga godine mogli sresti u Münchenu, gdje je u tandemu s Whitesnakeom Cooper predstavljao svježe izdani album “Along Came a Spider”. Promotivne turneje je došao kraj, a da Alice Cooperu ne bi bilo dosadno, odmah se uputio na novu, nazvanu Theatre of Death. Nakon ljetno-jesenskog australskog i američkog dijela “kazalište smrti” stiglo je i u Europu, u Bratislavu prvi put uopće – razmjerno udaljeno mjesto, ali ipak najbliže “gradu zločina”. U nekoliko dana lutanja gradom primijetio sam samo dva plakata koji su oglašavali Cooperov nastup, tako da o nekoj euforiji nije bilo ni traga ni glasa. Budući da ne poznajem slovačke koncertne navike, a promocija koncerta bila je nikakva, bilo mi je velika nepoznanica koliko će posjetitelja događaj uopće privući. Na kraju je brojka bila poprilično velika, lijepo oblikovana sportska dvorana Pasienky na rubu Bratislave bila je zadovoljavajuće popunjena.
Prije nego što je Bratislava prvi put doživjela Cooperovu predstavu, svojih 30 minuta slave pripalo je skupini Evarest, češkim metalcima, koji su isti zadatak obavljali već na istoku Slovačke, u Košicama, gdje je Alice Cooper nastupio dan prije bratislavskog nastupa. Evarest su milju daleko od vlastitog stila – sviraju po principu benda sa ženskim vokalom, kakvi su se nakon uspjeha Nightwisha namnožili kao gljive poslije kiše. Heavy metal podloga s dvije gitare, preplavljena ženskim vokalom i melodičnim refrenima atributi su na koje Evarest stavljaju oklade, ali na mnoštvo nisu ostavili previše pozitivan dojam.
Školsko zvono za intro, sad ide ozbiljno! Predstava, priča je počela. Alice Cooper je ona osobnost u povijesti rocka koja je svoju glazbu prenijela na pozornicu te na njoj kreirala i režirala dah oduzimajuće predstave koje su nerijetko šokirale publiku. Bratislavska priča počela se plesti hitom School’s Out, čija je zadaća da već uvodno zagrije mnoštvo, a bend tim potezom postiže da je kontakt s publikom uspostavljen odmah, a ne tek postupno, tijekom nastupa, kako se to nerijetko događa. Postava na pozornici bila je veličanstvena – visoko u zraku bubnjarski set Jimmyja DeGrassa, do kojeg su s obje strane vodile stube, u zraku su kao scenografija visila golema, različito udaljena slova koja su pozornici dodala treću, dubinsku dimenziju. Kakva dinamika na pozornici! Primarno na desnoj strani stojeći glavni gitarist Keri Kelli (ex-Pretty Boy Floyd) te lijeva strana pozornice u obliku drugog gitarista Damona Johnsona (Brother Cane) i basista Chucka Garrica (ex-Dio, ex-L.A. Guns..) neprestano mijenjaju pozicije, mijenjaju tempo, kod instrumentalnih dijelova stanu zajedno i stvore “Iron Maiden” razornu gitarsku moć, a kad je potrebno, naprave prostor za poslodavca i sviraju u prividnoj tami, dok su sve oči usmjerene na Alicea Coopera. Možda je upravo sva kinetičnost gitarista razlog što su nešto slabije pristupili svojim harmonijskim vokalnim zadaćama, kad su kao neiskusni pačići stajali daleko od mikrofona i čuli su se odlučno preslabo – to se dogodilo primjerice kod komada Devil’s Blood. Izvanredan koncertni kilometraž Alicea Coopera dobro je iškolovao, striček dobro zna kako ugoditi publici. Na pozornici se pretvori u glumca kojemu asistira nekoliko članova pratećeg tima, i zajedno pišu priču u koju gledatelj, pardon, slušatelj, zapadne, a probude i otrijezne ga tek upaljeni reflektori na kraju koncerta. Priča je sastavljena od udarnih komada s teškim gitarskim linijama, koji se na pozornici pretvaraju u dramatične trenutke, i baladnih bluesy rock koračnica, koje rasterete tempo i pobrinu se za nešto “predaha”, stanke u priči. Tu je još nekoliko dugih instrumentalnih dijelova, gdje na svoje dolaze glazbenici, koji u vrijeme kad Coopera nema na pozornici izađu iz njegove sjene i dobiju nekoliko trenutaka za samopromociju. Pravi melem za uši je gitarist Kelli, kojemu je heavy rock zaista pisan na kožu i čija karizma zasjeni ostale Cooperove unajmljene glazbenike. Alice Cooper s šezdeset i nešto više nije rosno mlad, što se osjeti na njegovu vokalu, ali mu teatralnost nastupa nudi krinku da vokalne linije može po mili volji mijenjati i prilagođavati trenutačnom događanju na pozornici – takvu lukavu taktiku vješto iskorištava, što na trenutke ispadne čak i vrlo dobro!
Set lista je duboko zabrazdila u sedamdesete, okosnicu su činile skladbe od Love It to Death (1971) do Alice Cooper Goes to Hell (1976), što je za sve obožavatelje američkog rockera bila prava poslastica. Jezgra je bila začinjena (htio ne htio obaveznim) izvanserijskim hitom Poison i nekoliko novijih komada – Wicked Young Man, Dirty Diamonds i Vengeance is Mine kao jedinim s prošle godine izdanog Along Came a Spider. Zapravo je odsvirani set bio “best of” sedamdesetih.
Kakav “show man” zna biti Cooper! Zaista nije iznenađujuće da je nekoć išao na živce konzervativnim sugrađanima, kad na pozornici izvodi dah oduzimajuću predstavu koja čovjeku naježi baš sve dlake na tijelu! Izbor koncertnih rekvizita vrlo je raznolik, od zabavnijih balona do malo manje zabavnih sprava koje bi više pripadale u tallinnski muzej mučilnih naprava. Vrhunac teatralnosti koncerta nastupa pred kraj, kad uz bučno klicanje publike glavnog aktera priče teta smrt odvede do vješala, gdje ga zauvijek uzima u svoje ruke…
Sve je naravno samo dio igre, Cooperov dobro naštudirani opijum za narod. Pristojna zabava za starog mačka, koji je Bratislavčanima priredio sat i pol rockerske poslastice. Malo ju je zakuhao samo zvuk, jer i dvoranu Pasienky krasi poznati tivolski sindrom neakustičnosti. Ali važno je naravno to da smo u četvrtak posjetitelji koncerta u krevet legli sretni!
autor: Urban Bolta
fotografije: Urban Bolta
Setlista:
1. School’s Out (uvodni dio)
2. Department Of Youth
3. I’m Eighteen
4. Wicked Young Man
5. Ballad Of Dwight Fry
6. Go To Hell
7. Guilty
8. Welcome To My Nightmare
9. Cold Ethyl
10. Poison
11. The Awakening
12. From The Inside
13. Nurse Rozetta
14. Is It My Body
15. Be My Lover
16. Only Women Bleed
17. I Never Cry
18. The Black Widow (instrumentalno)
19. Vengeance Is Mine
20. Devil’s Food
21. Dirty Diamonds
22. Billion Dollar Babies
23. Killer
24. I Love The Dead
25. No More Mr. Nice Guy
26. Under My Wheels
—dodatak—
27. School’s Out
