Izvođači: Induction, Sonata Arctica
Datum: utorak, 7. 11. 2023.
Lokacija: Bukurešt / Quantum Pub / Rumunjska
Engleska verzija:
Induction, Sonata Arctica, Quantic Pub, Bukurešt, 7. 11. 2023.
Što može biti bolje nego iskoristiti službeni put u Bukurešt i pogledati dva benda koja su prije dvadeset i više godina bila na tvojoj top 10 listi? Stratovarius predvođeni Timom Tolkkijem 1990-ih su sami samcati držali na životu scenu melodičnog metala, a početkom 2000-ih pridružila im se Sonata Arctica sa šefom Tonyjem Kakkom, koji je postao metalac tek kad je čuo Stratovariusov album Visions i poželio raditi upravo takvu glazbu. To što ga je ta strast napustila nakon samo tri i pol albuma, druga je, tužnija priča.
Elem, kako su me obavijestili dan prije događaja, Timo Kotipelto, pjevač Stratovariusa, razbolio se pa je zbog toga Sonata Arctica trebala odsvirati cijeli headlinerski set umjesto samo dobrih sat vremena. Vijest me baš nije razveselila, ali što se žaliti, zar ne?
Gledajući dvorane na ovoj turneji, malo sam se zabrinuo za status power metala u Europi. Stratovarius su u istim tim prostorima svirali prije dvadeset i pet godina, a ovaj put, zajedno sa Sonatom Arcticom, nisu uspjeli napraviti skok u veće dvorane. Quantic me u tom pogledu ugodno iznenadio, jer je kapacitet dvorane oko 1.000 posjetitelja, a s obje strane izvan dvorane nalaze se ogroman pub i restoran. Pravi raj za slušanje power metal himni.
Večer su otvorili simfonijski metalci Induction, definitivno najpoznatiji po tome što solo gitaru svira Tim Hansen, sin power metal legende Kaija Hansena (Helloween, Gamma Ray). Nakon snimljenog intra odmah su žestoko udarili s Born From Fire i nastavili sa stvarima sa svoja dva albuma i jednog EP-a. Zvuk je bio jasan, ali vrlo tih, kako i priliči predgrupi. Bend je bio u
dobroj formi, ali sva svjetla i pogledi bili su vrlo plitkoumno uprti u slatku gitaristicu, kojoj je ovo bio tek drugi nastup s bendom, jer se originalni gitarist nakon dva tjedna turneje morao vratiti na posao.
Teško je živjeti od power metala… Jedina konstanta u bendu je Tim Hansen, ostatak ekipe mijenjao se već nekoliko puta. Tim je od oca naslijedio frizuru i osjećaj za melodiju, ali još nije sasvim svladao strukturiranje solaža, koje ostaju na osnovnoj neoklasičnoj shredderskoj razini. Treba pohvaliti i pjevača Craiga Cairnsa, koji je prekrasno kontrolirao glas i servirao sve power metal trikove koje si možeš zamisliti. Očito Induction već imaju poprilično sljedbenika, jer je klub tijekom njihova nastupa bio barem napola pun.
Induction setlista:
1. Intro
2. Born From Fire
3. Fallen Angel
4. Scorched
5. Embers
6. I Am Alive
7. Drum Solo
8. Go to Hell
9. Queen of Light
10. Outro
Ovdje moram dodati svoje čuđenje činjenicom da si predgrupa u svom ograničenom vremenu „priušti“ intro, outro i solo na bubnjevima. Stvarno ne razumijem.
Nakon otprilike pola sata u pozadini je zasvijetlio natpis Sonata Arctica, već puni klub zaurlao je od iščekivanja kad su na pozornicu izašla četvorica Finaca i jedan Šveđanin. Potonji, Henrik, i dalje ne odustaje i kune se u svoj „keytar“, koji stvarno podiže dinamiku na pozornici. Tony i Tommy opet imaju dugu kosu, pa je headbanganje bilo suzdržanije. Počeli su s vrlo netipičnom uvodnom pjesmom Closer to an Animal s predzadnjeg albuma The Ninth Hour. Stvar je izrazito srednjeg tempa s neupečatljivim refrenom, pa nekako nije uspjela pokrenuti publiku. Već sljedeća stvar, Black Sheep s drugog albuma Silence, bila je sasvim druga priča, s brzim ritmom i melodičnim refrenom koji svaki pravi fan power metala zna napamet. Nastavili su s novim singlom First In Line, koji je držao energiju visoko, a Tony je rekao da će nova ploča biti puna brzih power metal himni. To je već obećavao i prije, a i ranije je dizao očekivanja sličnim pjesmama, ali albumi nakon toga nisu ispunili obećanje i nastavili su razočaravajući obrazac svih albuma nakon Reckoning Night.
Nažalost, moram reći da dečki nisu dobro iskoristili dodatno vrijeme koje su imali na raspolaganju, jer su odsvirali samo dvije dodatne stvari. Na moje razočaranje, bio je to čudni dvojac The Last Amazing Grays i X Marks the Spot. Pjesma koja uživo funkcionira puno bolje nego na albumu definitivno je komercijalno obojena I Have a Right, koju smo beskompromisno pjevali zajedno
s Tonyjem.
Prije dodatka dobili smo emotivnu baladu Tallulah i vjerojatno najpoznatiju
Sonatinu stvar, Full Moon. Run Away, Run Away, Run Away!!! Prva pjesma u setu bila je dobrodošlo iznenađenje jer su na pozornicu izašla tri člana Stratovariusa: gitarist Matias, bubnjar Rolf i legenda klavijatura, jedini i neponovljivi Jens Johansson. Craig iz benda Induction zamijenio je Tima na vokalu, a Pasi iz Sonate ostao je na basu. Servirali su nam Hunting High and Low, i dvorana je potpuno poludjela.
Uslijedile su The Cage i Don’t Say a Word i tulum je bio gotov.
Što reći, korektan i konkretan nastup Sonate Arctice, ali stvarno ništa o čemu bi se pričalo. Tony je u dobroj vokalnoj formi. Naravno, ovo nije Tony od prije dvadeset godina, ali koji pjevač (uz časne iznimke) jest? Tonalitet pjesama uspješno je prilagođen Tonyjevom malo nižem vokalu, ali kvalitetni prateći vokali stvarno su nedostajali, jer se malo trudio samo Henrik, dok se činilo da ostali nemaju sluha. Četveroglasni zbor koji su uspješno izveli Induction stvarno bi im mogao biti primjer. Ostali članovi benda su, naravno, vrhunski instrumentalisti, pa tu nema zamjerki. Samo se Elias činio nasmrt dosađenim.
Zvuk je bio jako dobar, vidi se da klub ima dobru akustiku. Bila je to lijepa, energična i melodična večer.
Sonata Arctica setlista:
1. Closer to an Animal
2. Black Sheep
3. First In Line
4. The Last Amazing Grays
5. Broken
6. X Marks the Spot
7. I Have a Right
8. Paid in Full
9. Replica
10. 8th Commandment
11. Tallulah
12. Full Moon
—dodatak—
13. Hunting High and Low
14. The Cage
15. Don’t Say a Word (s outrom Vodka)
Na kraju moram spomenuti i simpatičnu četvorku posjetitelja, tatu s troje djece u dobi između 8 i 15 godina, koji su dominirali scenom i ludovali na sve pjesme obaju bendova. Možeš ih vidjeti u fotogaleriji, prava Headbanger Family \m/
Slovenska verzija:
Što je ljepše nego iskoristiti službeni put u Bukurešt za gledanje dvaju bendova koji su prije dvadeset i više godina bili na tvojoj top 10 listi? Stratovarius s Timom Tolkkijem na čelu 1990-ih su vlastitim rukama držali na nogama scenu melodičnog metala, a početkom 2000-ih pridružila im se Sonata Arctica sa šefom Tonyjem Kakkom, koji se preobrazio u metalca tek kad je čuo Stratovariusovu ploču Visions i poželio stvarati upravo takvu muziku. To što ga je ta strast napustila već nakon tri i pol albuma, druga je, tužnija priča.
Elem, kako su me obavijestili dan prije događaja, Timo Kotipelto, pjevač Stratovariusa, razbolio se pa je zbog toga Sonata Arctica trebala odsvirati cijeli headlinerski set umjesto dobrih sat vremena. Vijest me baš nije razveselila, ali što ćemo kukati, ne?
Dok sam gledao dvorane na ovoj turneji, malo sam se zabrinuo za status power metala u Europi. U istim su tim prostorima, naime, Stratovarius svirali već prije dvadeset i pet godina, a ovaj put zajedno sa Sonatom Arcticom nisu uspjeli skočiti u veće dvorane. Quantic me u tom pogledu ugodno iznenadio, jer je kapacitet dvorane oko 1.000 posjetitelja, a s obje strane izvan dvorane prostiru se ogromna pivnica i restoran. Pravi raj za slušanje power poskočica.
Večer su otvorili simfonijski metalci Induction, definitivno najpoznatiji po tome što solo gitaru svira Tim Hansen, sin power metal legende Kaija Hansena (Helloween, Gamma Ray). Nakon snimljenog uvoda odmah su udarili punom snagom s Born From Fire i nastavili s prašenjem stvari sa svoje dvije ploče i jednog EP-a. Zvuk je bio jasan, ali vrlo tih, kako i priliči predgrupi. Bend je bio u dobroj formi, ali sva svjetla i oči bili su prilično prizemno uprti u slatku gitaristicu, kojoj je ovo bio tek drugi nastup s bendom jer se originalni gitarist nakon dva tjedna turneje morao vratiti na posao. Težak je power metalski kruh …
Jedina konstanta u bendu je Tim Hansen, ostatak ekipe već se nekoliko puta promijenio. Tim je od oca naslijedio frizuru i osjećaj za melodiju, ali još nije sasvim svladao strukturiranje solaža, koje kod Tima ostaju na osnovnoj neoklasičnoj shredderskoj razini. Treba pohvaliti i pjevača Craiga Cairnsa, koji je lijepo kontrolirao glas i poslužio sve power metalske trikove koje si možeš zamisliti. Očito Induction već imaju poprilično sljedbenika, jer je klub tijekom njihova nastupa bio pun barem do pola.
Induction setlista:
1. Intro
2. Born From Fire
3. Fallen Angel
4. Scorched
5. Embers
6. I Am Alive
7. Drum Solo
8. Go to Hell
9. Queen of Light
10. Outro
Ovdje moram dodati i svoje čuđenje i nerazumijevanje činjenice da si predgrupa u svom ograničenom vremenu »priušti« intro, outro i bubnjarski solo. Stvarno mi ne ide u glavu.
Nakon otprilike pola sata u pozadini je zasvijetlio natpis Sonata Arctica, sad već punim klubom prostrujao je žamor kad su na pozornicu umarširala četvorica Finaca i jedan Šveđanin. Potonji, Henrik, još uvijek ne odustaje i kune se u svoj »keytar«, koji stvarno podiže dinamiku na pozornici. Tony i Tommy opet su pustili dugu grivu, pa je headbanganje bilo usklađenije. Počeli su s vrlo netipičnom uvodnom pjesmom Closer to an Animal s predzadnjeg albuma The Ninth Hour. Stvar je izrazito srednjeg tempa s neupečatljivim refrenom, pa nekako nije uspjela pokrenuti publiku. Već sljedeća stvar, Black Sheep s drugog albuma Silence, debelo je popravila situaciju brzim ritmom i melodičnim refrenom koji svaki pošteni power metalac zna napamet. Nastavili su s novim singlom First In Line, koji je držao energiju na razini, a Tony je rekao da će nova ploča biti puna brzih power metalskih himni. To je obećavao već i ranije, a već je i zagolicao kakvom sličnom stvari, ali albumi poslije toga nisu to pratili i nastavili su jadni obrazac svih albuma nakon Reckoning Night.
Nažalost, moram spomenuti da dečki baš i nisu iskoristili dodatno vrijeme koje su imali na raspolaganju, jer su odsvirali samo dvije dodatne stvari. Na moje razočaranje, bio je to čudni dvojac The Last Amazing Grays i X Marks the Spot.
Pjesma koja uživo funkcionira znatno bolje nego na albumu definitivno je komercijalno obojena I Have a Right, koju smo beskompromisno otpjevali zajedno s Tonyjem. Prije dodatka dočekali smo i emotivnu baladu Tallulah i vjerojatno najpoznatiju Sonatinu stvar Full Moon. Run Away, Run Away, Run Away!!!
Prva pjesma u dodatku bila je dobrodošlo iznenađenje, jer su na pozornicu izašla tri člana Stratovariusa: gitarist Matias, bubnjar Rolf i klavijaturistička legenda, jedini i neponovljivi Jens Johansson. Na vokalu je Tima zamijenio Craig iz benda Induction, a na basu je ostao Pasi iz Sonate. Poslužili su nam Hunting High and Low , koja je naišla na gromoglasno odobravanje publike. Uslijedile su još The Cage i Don’t Say a Word i tulumu je došao kraj.
Što reći, korektan i konkretan nastup Sonate Arctice, ali stvarno bez ičega posebnog. Tony je u dobroj vokalnoj formi. Naravno, to nije Tony od prije dvadeset godina, ali koji pjevač (uz časne iznimke) jest? Tonalitet stvari uspješno su prilagodili Tonyjevom nešto nižem vokalu, ali stvarno su nedostajali kvalitetni prateći vokali, jer se ponešto trudio samo Henrik, a ostali su, izgleda, bez sluha. Četveroglasni zbor benda Induction stvarno bi im mogao biti uzor. Ostali članovi benda su, naravno, vrhunski instrumentalisti, tako da tu nema primjedbi. Jedino se Elias činio totalno dosađenim.
Zvuk je bio jako dobar, čini se da klub ima dobru akustiku. Bila je to jedna lijepa, energično-melodična večer.
Sonata Arctica setlista:
1. Closer to an Animal
2. Black Sheep
3. First In Line
4. The Last Amazing Grays
5. Broken
6. X Marks the Spot
7. I Have a Right
8. Paid in Full
9. Replica
10. 8th Commandment
11. Tallulah
12. Full Moon
—dodatak—
13. Hunting High and Low
14. The Cage
15. Don’t Say a Word (s outrom Vodka)
Za kraj moram spomenuti i simpatičnu četvorku posjetitelja, starog s troje klinaca negdje između 8 i 15 godina, koji su vladali scenom i ludovali na sve stvari obaju bendova. Možeš ih pogledati u fotogaleriji, prava Headbanger Family. \m/
Tekst: Igorac
Fotografije: Igorac
