Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Seifenfabrik / Graz / Austrija
Datum koncerta: 05.02.2010
Broj posjetitelja: 250
Cijena karte: 28,00€
Sonata Arctica ostali su dužni nakon što su morali otkazati četiri datuma zbog bolesti koju je u studenom, usred europske turneje, pokupio pjevač Tony Kakko. Upaljeno grlo povuklo je za sobom, među ostalim, i otkazivanje koncerta najavljenog u Grazu 18.11.2009., a Sonata Arctica obećali su da fanove neće iznevjeriti pa su za kraj svjetskog lutanja dodali još četiri nedostajuća termina. I Graz ih je konačno ugledao. Smiješno je da se oko tog termina već prošle godine dobro natezalo. Isprva je koncert trebao biti u Zagrebu. Odande se termin preselio u slovenski Maribor, a na kraju je gurnut još 50 kilometara sjevernije. Dakle, u Graz. Što je novo u Grazu? U koncertnom smislu opet je življi nego prije godinu dana. Dok rock i metal aktivnost u omiljenom Orpheum teatru polako, ali uporno umire, na istoku grada (blizu sajmišta – Messehalle, gdje je netko od vas možda davne 31.05.2005. gledao Iron Maiden) otvorili su novu dvoranu. U bivšoj tvornici sapuna. Dakle, Seifenfabrik! Dvorana je odlična. Izdužena je, što uz pravu izolaciju omogućuje izvrsne zvučne uvjete. Na sličan trik kao, recimo, Tonhalle u Münchenu, Gusswerk u Salzburgu ili famozna Zenith halle opet u Münchenu. Napokon se i Graz može pohvaliti prostorom koji omogućuje organizaciju srednje velikih rock i metal koncerata koji ne smetaju obližnjim stanarima ni radu bolnice, kao što je to slučaj s Orpheum teatrom. U nju stane cca 1500 ljudi. Nažalost, na dan kad je nastupala Sonata Arcitca, već prema prognozama, nije bilo puno ljudi. Ako je mariborski Štuk prije dvije i kusur godine bio nabijen tako da je pucalo po šivima, kad je Sonata Arctica posjetila Sloveniju, a čudili smo se masovnoj euforiji prošlog studenog u dvorani PalaSharp u Milanu (RockLine reportaža OVDJE), austrijska publika očito se ne kladi mnogo na danasšnji domet power metala u finskoj režiji.
| WINTERBORN:20.00-20.45 |
Kako god. Sonata Arctica vratila se da ispuni obećanje, obvezu, dug. Na studenoj turneji društvo su grupi pravili Nizozemci Delain i finski sunarodnjaci Winterborn. Ovaj put u Graz su stigli bez Delain. Zato su Winterborn dobili više minutaže. Čak 45 minuta. Stvarno lijepo za predgrupu. I dobro i za Sonatu Arcticu. Delain su ih u Milanu, 25.11.2009., naime, skoro zasjenili. No, sat je malo iza osam navečer i na pozornicu izlaze Winterborn. Sekstet ovaj put nije rekao mnogo novoga u odnosu na iskustvo s koncerta u Milanu. Drugačiji je bio ponajviše osjećaj. Bio je intimniji. Zapravo si mogao stajati samo nekoliko metara od pozornice, sasvim blizu grupi, a to je doista imalo svoj čar. Winterborn su pristupili opušteno i zagrijano iskoristili minutažu koja im je bila na raspolaganju za predstavljanje njihove glazbe. U repertoar su nanizali materijal s oba studijska albuma, no naravno, bio je opterećen ponajviše skladbama s aktualnog izdanja naslovljenog “Farewell To Saints” (2009) – RockLine recenzija OVDJE. Tako smo čuli, među ostalim, koračajuće power metal himne, epski začinjene, s dominantnim i melodijski zaraznim refrenima, poput The Land Of The Free, Black Rain, Wildheart i The Winter War. Grupa je svirala na sav glas, samouvjereno, a pjevač Teemu Koskela, s privjeskom Judas Priest križa, pred kraj je već vidljivo patio pod teretom vrućine reflektora. Zvuk je bio pomalo razmazan, riffovi “zamoreni” u njemu, a pogubile su se i klavijature. Tako solaže na gitarama nisu bile odlučno čujne, inače vrlo dobri uvjeti koje su Winterborn marljivo iskoristili. Nadobudna grupa koja se ubuduće tek mora izlučiti iz bubnja generičkih sastava žanrovske pozadine kojoj pripada.
| SONATA ARCTICA: 21.15-22.40 |
Grupa koju je u Graz dovelo predstavljanje šestog studijskog albuma “The Days Of Grays” (2009) nije se s poslom oklijevala. Flag In The Ground, tipičan power metal jurišnik, prava otvaranje koncerta Sonata Arctica, u stilu koji je u prošlosti doveo ovu grupu do željenog statusa visoko cijenjenog pedigrea na power metal karti svijeta. Finskog podrijetla, da nema zabune. Zvuk je bio silno ugodan i pun. Tony Kakko u dobroj formi s vokalom. Repertoar je ponudio nekoliko stvarno lijepih cvjetova koji su začinili inače silno kratak nastup grupe. U prvom redu, postava je dodobra podgrijala malobrojnu publiku s tri skladbe s prvijenca “Ecliptica” (1999). Zimzelene klasike prvijenca, koji je doista na početku karijere upozorio na talent i potencijal grupe, publika prva tri do četiri reda svladavala je vrlo zadovoljavajuće. Definitivno točke u kojima se energija pod krovom dvorane Sefienfabrik dodobra užarila. Grupa je pak “izdrilana” da svoj repertoar može svirati i zatvorenih očiju. Brzo do krajnjeg ruba mogućnosti, kako ga metal poznaje. Dueli klavijatura i gitara u pravom zvučnom omjeru, odlično se nadopunjuju kroz koncert, kroz skladbe, većinom naslijeđeno od očinskih gurua Stratovarius. Tehnički su Sonata Arctica klesana cjelina koja u izvedbi ne može zatajiti. Tony Kakko svojim je karizmom dolazio do izražaja ponajviše u mirnim i novijim skladbama, kao što su recimo As If The World Wasn’t Ending i Juliet, Klingenberg i Viljanen dobili su priliku da se iskažu u solo točkama, gdje su se posvetili ne samo iskazivanju školskog drila, kako ga diktira neoklasicistički pristup, nego i dobroj dozi poziranja.
Sonata Arctica predstavili su blago promijenjen repertoar u odnosu na ono što smo doživjeli u Milanu. U set listu vratili su odličnu skladbu The Cage, koja je podigla publiku u samom zaključku regularnog dijela koncerta, a prije nje ništa manje zarazni klasik Black Sheep (“Silence”, 2001). Takvu set listu grupa je izvodila i na japanskom dijelu turneje u siječnju ove godine. Dakle, točke za kraj, u kojima je grupa izražajno najjača, morale su zadovoljiti publiku. I jesu je. Očito. Jer nitko nije zviždao postavi kad je ova nakon The Cage nestala u backstageu, nakon samo sat i pet minuta nastupa.
Koncertu je dosta minuta ukrao sam Tony Kakko, koji se u stankama utjecao dugim, poprilično predugim obraćanjima. Kao što je iskričavo natuknuo već kolega, ni sam nisam pobjegao osjećaju da prisustvujem “stand up comedy” šouu. Slom. Nakon uspješnice s albuma “Reckoning Night” (2004), Don’t Say A Word, slijedi očekivano “razvlačenje” s polka štosom Vodka i kraj zabave. Dobra sat i pol. Čovjek ne može vjerovati. Očito su dečki kronično umorni, da je joj. Takvi krepki mladci, a ovako iscrpljeni. Čovjek se pita odakle danas, u ovo vrijeme, za tri sata energije na koncertima nalaze šezdesetogodišnjaci Rush ili Bruce Springsteen, a Sonata Arctica ne sastavi ni sat i pedeset minuta špila. Ako tome dodamo snimljeni uvodni i izlazni dio, nepotrebno Queen “a capella” mašilo We Will Rock You (to je politički nepametan potez koji grupi s pedigreom Sonate Arctice samo kvari kredibilitet), predvidljivu Vodku i solo točke gitare i klavijatura, ostane kompaktne svirke, uz Tonyjeve “filozofije” u stankama, zaista za dobar pljunac žmohta. Unatoč odličnom osvježenju repertoara skladbama s prvijenca i izlaznom dijelu s Black Sheep i The Cage, ovaj put posjetitelj nije mogao otići s mjesta koncerta Sonata Arctica otešana srca. Nažalost. Nakon drugog slična iskustva ostaje čak spoznaja da se grupu ne isplati više obilaziti uživo u ulozi headlinera, utoliko gorča. Posjet je ovaj put zadovoljio samo najmlađu generaciju metalaca, dakle one kojima je kosa tek dodobra prerasla tipičnu frizuru Oasis kuštravaca. Ostali ćemo morati utjehu potražiti negdje drugdje. Uvjeren sam da već za tjedan dana, na koncertu Paradise Lost u Zagrebu.
fotografije: Martin Prezelj
Setlista
1.Intro 2. Flag In The Ground 3.Paid In Full 4.Fullmoon 5.8th Commandment 6.As If The World Wasn’t Ending 7.The Last Amazing Grays 8.Juliet 9.Solo keyboards 10. Solo guitar 11.Replica 12.Black Sheep 13.The Cage —dodatak— 14.In Black and White 15.Don’t Say a Word 16.Vodka 17.Everything Fades To Gray
Galerija slika
