Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Kansas
Izdavač: Epic Records
Izlazak: 1975
Ocjena: 4.5/5
Sa “Song For America” Kansas su još više nadogradili svoj simfonijski prog rock smjer, koji su zacrtali izvrsnim istoimenim prvijencem. Unatoč tome što su nakon izlaska “Kansas” (1974) doma stekli vrijednu spomena i vjernu bazu poklonika, u to su vrijeme još uvijek ostajali razmjerno mali bend, koji je uglavnom nastupao po raznim zabačenim kaubojskim barovima rodne Topeke, uvijek prilično konzervativnog dijela Amerike, gdje nitko nije mogao zamisliti da bi se ikad mogao razviti neki kvalitetan progresivnorockerski bend. Oni koji još nisu čuli njihovu glazbu i vidjeli su samo fotografije članova sastava, mislili su da je riječ o nekoj country grupi, jer su se još uvijek odijevali kao kakvi kauboji. Pogranični imidž iz špageti vesterna zacijelo im nije činio uslugu kad je riječ o većoj prepoznatljivosti, ali oni koji su čuli prvi album ili ih pogledali uživo, sigurno su bili zapanjeni, ako ne i zbunjeni virtuoznošću i glazbom američke grupe, koja je stvarala vrhunski simfonijski progresivni rock po klasičnom britanskom receptu.
Na “Song For America” takav je smjer doživio svoj vrhunac, jer je to zasigurno njihov najbritanskije zvučeći album, odnosno onaj na kojem su se Kansas najviše približili definiciji simfonijskog prog rocka, koji je većinom izvirao iz klasične glazbe. Inicijativu u stvaranju samostalnih skladbi ovdje je preuzeo gitarist Kerry Livgren, što se albumu i osjeti, jer sadrži obilje nadasve ukusnih simfonijskih aranžmana, a mjestimice ga krasi izuzetno mistična atmosfera. Ona je izvirala i iz tadašnjeg Livgrenova oduševljenja svime istočnjačkim. Upravo su Livgrenove skladbe ujedno i najbolje na albumu, iako je i pjevač/klavijaturist Steve Walsh, druga polovica dvojice glavnih tvoraca grupe, doprinio nekoliko dobrih ideja, koje su ipak većinom bliže hard rocku, odnosno blues rocku. Walsh, koji je oduvijek bio jedan od najboljih tenora u povijesti rock glazbe, iako ga se pri nabrajanju najboljih pjevača prilično često zaboravlja, bio je ujedno i vrlo solidan klavijaturist, koji u poznavanju i upotrebi sintesajzera nije puno zaostajao za europskim suvremenicima. Zvuk klavijatura na ovom je albumu postao primjetno mekši, profinjeniji i time bliži većini europskih prog sastava. Na “Song For America” bio je uočljiv napredak ponajprije u ritam sekciji Ehart/Hope, koja je postala još dinamičnija, dok majstorski violinist Robbie Steinhardt možda nikad nije došao do takvog izraza kao upravo na ovom albumu. I lirska je tematika postala nešto mračnija, a većina tekstova bavi se tamnijim stranama ljudskog društva.
“Song For America” je dobro uravnotežen album na kojem je pravi broj epskih simfonijskih prog rockerskih poslastica, kao i hard rockerskih/blues barskih zapaljivaca, što znači da bi album trebao biti po guštu i ljubiteljima Genesisa i Deep Purplea. Uvodni “Down On The Road” prilično je bazičan blues/hard rock standard, u kojem se osjete njihovi korijeni i u kojem uobičajene britanske simfonijske prog rock tendencije ne dolaze do većeg izražaja. Ipak, riječ je o dobrom i nadasve prikladnom uvodu u album, kojeg krase brojne raznolike instrumentalne dionice, ponajviše na violini, gitari i klavijaturama. Walshov tekst o životu dilera droge dobro se slijeva s njegovim moćnim tenorom, koji iz sebe isijava sav bijes ovoga svijeta. Skladbu prati i tipičan bluesy ritam, brojni sočni Livgrenovi gitarski rifovi te pljeskanje rukama. Sve to svjedoči da je riječ o jednoj od onih tipičnih “barskih” Walshovih tvorevina, za koje je crpio inspiraciju još iz vremena u svom prvom sastavu White Clover.
Slijedi epska naslovna skladba, “Song For America”, fantastična Livgrenova simfonijska prog rock himna, jedno od njihovih najomiljenijih i najdotjeranijih djela uopće, a po mom mišljenju i vrhunac albuma. Ta čudesna skladba nabijena je nevjerojatnom veličanstvenošću, koja izvire iz izuzetno punog zvuka klavijatura, kroz koji je provučen duhovit gitarski rif i virtuozne dionice na violini. To se pompozno ozračje nepobjedivosti kroz brojne ritamske prijelaze nastavlja sve dok ne nastupi pobjednički promjena takta i prekrasna svemirska sekcija, u kojoj se miješaju zvukovi mini mooga, klavira, violine i gitare te tvore savršen zvučni zid. Walshov moćni vokal dočarava idealističku priču o utopijskoj zemlji, koja se, ponajprije zbog ljudske pohlepe, nikad nije ostvarila. Ni na jednoj drugoj tvorevini u povijesti grupe nema toliko simfonijskih utjecaja Emerson, Lake & Palmer, koji se očituju ponajprije u raznovrsnim, energičnim i nepredvidljivim solažama na moogu, sintesajzerima i klaviru. Steinhardtove dionice na violini pritom cijelo vrijeme jamče njihov autentičan zvuk. Posljednja instrumentalna sekcija trenutak je u kojem su se Kansas uopće najviše približili definiciji simfonijskog proga. Walshov vokalni nastup i ovaj put izaziva žmarce niz leđa. “Song For America” nedvojbeno predstavlja jedan od najvećih trijumfa u povijesti grupe i epsku tvorevinu koja će zauvijek nadjačati sve testove vremena. I prema Steinhardtovim riječima ta je skladba njihova glavna himna, odnosno ona koja na nastupima uživo predstavlja dušu grupe.
“Lamplight Symphony” je još jedan odličan simfonijski prog rock ep britanske škole, koji nije ništa manje pompozan od “Song For America”, samo što sadrži nešto mračniju atmosferu, koja izvire i iz Livgrenova uznemirujućeg teksta o susretima s duhovima. Kansas tu ponovno kao od šale stvaraju kompleksne i dramatične promjene takta, u kojima prašte moćne dionice na violini, moogu, hammondu i gitari, dok Walshov vokal uz pomoć izvrsnih pratećih vokala jednostavno para srce. Za sve prste polizati osobito je moćan, neočekivan prijelaz u drugom dijelu, kad upadne veličanstven sloj mooga i nastupi Livgrenov oštri rifing. Tu Kansas još jednom zablistaju kao jedinstveni majstori miješanja pompoznih simfonijskih aranžmana i naoštrenih hard rockerskih gitarskih dionica. Prekrasne su i usputne melankolične dionice na violini i klaviru, koje dočaravaju nevjerojatnu epičnost iz nekih davnih, odavno zaboravljenih vremena. Na toj odličnoj skladbi, koja također spada među važne klasike Kansasa, može se zamijetiti nezanemariv utjecaj Genesisa.
Walshovom “Lonely Street” Kansas se ponovno vraćaju na prašnjavo rodno pustinjsko tlo, u blizinu nekog zaboravljenog bara usred pustinje i kukuruznog polja. Riječ je o još jednom prilično bazičnom, ali potentnom blues rockeru, koji u tekstu priča o teškom životu na ulici. Naravno, ne manjka naoštrenih Livgrenovih gitarskih dionica i Walshova bluesy vokala, kakav bi sigurno poželio imati svaki hard rock bend tog doba. U sredini prevladava prilično pospan, spor barski ritam. Poklonici njihove hard rockerske strane ovu će skladbu nedvojbeno znati puno više cijeniti nego ljubitelji njihovih prog rockerskih sklonosti, kojima će to vrlo vjerojatno biti najslabije djelo na albumu.
Na “The Devil Game” objedinili su kompozicijske snage Walsh i basist Dave Hope te stvorili solidnu tvorevinu koja priča prilično klasičnu rock lirsku temu; o igri s vragom i svim njezinim posljedicama. Tu su Kansas nadasve uspješno i u odgovarajućoj mjeri spojili i svoje blues/hard rock i simfonijske prog elemente, što se vidi u prožimanju bogatih simfonijskih aranžmana na violini i klavijaturama, dinamičnog ritma i razjarenih gitarskih rifova. Walshov vokal ponovno pršti od potentnosti i drame. Solidna tvorevina, ali najbolje, kao i obično, dolazi sasvim na kraju.
“Incomudro- Hmyn To The Atman” treći je, najduži i završni simfonijski prog ep na albumu, koji je već izdaleka prepoznatljivo Livgrenovo remek-djelo. To potvrđuje i tekst, koji izvire iz filozofskih učenja hinduističke religije, koju je Livgren tada, kao zaljubljenik u orijentalnu mistiku i prije obraćenja u “novorođenog” kršćanina, još s oduševljenjem proučavao. Od svih prog epova na albumu, ovaj je možda najdotjeraniji, i kad je riječ o složenosti strukture pojedinih simfonijskih aranžmana. Skladba naprosto puca od himnične pompoznosti. Tu se može diviti izuzetnoj harmoniji među pojedinim klasicističkim instrumentalnim sekcijama. U prvoj sekciji ističu se ponajprije izvrsne Walshove solaže na hammond orguljama i Steinhardtove violinske majstorije. U drugom dijelu inicijativu preuzimaju agresivni Livgrenovi gitarski rifovi, koji u kombinaciji sa sočnim zvukom sintesajzera i izbezumljenim bubnjarskim ritmom tvore zvuk nečega što bi neki danas označili i kao prog metal. Atmosfera se neprestano mijenja od melankolične, mistične, tajanstvene do pobjedničke, a i u tom su segmentu Kansas bili pravi majstori. To je jedna od onih skladbi koju bi trebali čuti svi oni koji grupu ne poznaju (previše dobro) i koji omalovažavaju njezinu prog rockersku stranu.
Kansas su sa “Song For America” stvorili punokrvno remek-djelo i na njemu se najviše približili simfonijskom zvuku utjecajnih britanskih progresivnorockerskih grupa, nešto što će zacijelo znati cijeniti svaki prog rock gurman. Zasigurno bi to bio čak i njihov najbolji album, da kasnije nije izašao nevjerojatni “Leftoverture” (1976), njihov najveći komercijalni uspjeh i veliki proboj, na kojem su ostavili najviše svojih klasika. Iako “Song For America” (još) nije sadržavao nijedan hit i nije im donio zamjetan komercijalni uspjeh kao “Leftoverture”, što naravno nije nikakvo mjerilo kvalitete, po mom je mišljenju njihov magnum opus, kad je riječ o obilju veličanstvenih simfonijskih aranžmana i time posredno mistične atmosfere. Naposljetku, sadržavao je tri izvrsna prog epa, koji se mogu uvrstiti na sam vrh njihova stvaralačkog opusa. Svakoga tko ima bilo kakve zadrške prema njihovoj progresivnoj naravi pozivam da ih počne otkrivati s ovim albumom. No ne treba zanemariti ni hard rockerske/blues rock skladbe, koje su lijepo svjedočile o njihovoj raznolikosti i žanrovskoj neograničenosti i zbog kojih je grupa uvijek zanimljiva i široj publici. Kansas je do velikog komercijalnog proboja dijelila samo još jedna godina. U tom su vremenu izdali još jedan sjajan album, doduše nešto nižeg profila, a zatim je započelo veliko osvajanje svjetske glazbene javnosti.
Postava
Steve Walsh – vokal, klavijature
Kerry Livgren – gitara, klavijature, prateći vokal
Robbie Steinhardt – violina, prateći vokal
Rich Williams – gitara
Dave Hope – bas gitara, prateći vokal
Phil Ehart – bubnjevi
Produkcija
Jeff Glixman, Wally Gold
Popis skladbi
1. Down the road (3:43)
2. Song for America (9:59)
3. Lamplight symphony (8:11)
4. Lonely street (5:43)
5. The devil game (5:03)
6. Incomudro – Hymn to the Atman (12:12)
Trajanje albuma: 44:51
