Sounds Of The Universe
Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Depeche Mode
Izdavač: Mute Records
Izlazak: 2009
Trajanje: 60:49
Ocjena: 4/5
Zamisli proljetnu livadu do koje stižu prve jutarnje zrake koje ližu kapljice rose s pupoljaka narcisa koji se bude. Stigao je novi zov prirode. Otvaranje cvjetova pak nije usklađeno, jer cvijeće ne razumije zapovijed: “Sad!” Svaki od njih jednostavno nosi svoj individualni ritam po kojem se razvija. Prvo se otvori prvi cvijet, slijedi drugi, iza njega dolazi treći. Rastu, livada ih je odjednom puna i bijela boja cvjetova postupno preplavljuje zelenu. Tako bi otprilike čovjek opisao uvodni dio nove Depeche Mode ploče “Sounds Of The Universe” (2009). U tišini se pokrene zvuk, za njim drugi koji hvata ugođenost prvog, za tim treći koji hvata ugođenost prvih dvaju, i oni se na kraju u nizu pokrenutih harmonično jedinstveno spoje u neku vrstu usklađene mantre otvaračke In Chains. Slijede svega dva nježna tona, koja u svom razgovoru ponavljaju posve nedužno, dok ne uđe Gahan i neočekivano ne zavije melodiju u mol. Zatrese se gitarski zvuk – hej, Gore je na stare dane otkrio wah-wah efekt! Zagrli je zavjesa poznatog čavrljanja sintetičkih zvučnih petlji, uzoraka, zavede je jednostavan, zavodljiv, čvrsto naglašen “beat” pop karizme.
Jezik Depeche Mode nam je nakon svih godina uživanja u njihovim glazbenim fascinacijama zasigurno dobro zalazio pod kožu. Skupina je u svom pionirstvu otkrila široku nišu u kojoj očito ne nestaje ni motiva inspiracije, ni traženja elemenata, nizanja, spajanja elemenata u savršenu elementarnu slagalicu jedinstvenog jezika. Pokušat ću se pojednostaviti: “Nova ploča posve je drugačija od starijih sestara, a ipak napisana u unikatno jedinstvenom jeziku koji nas prati oh, la, la, la…. već 28 godina, otkako je izašao prvijenac skupine.”
Već nerazumljivo kritički podcijenjeni “Exciter” (2001) naznačivao je da su se dečki polako zasitili jurenja za “groupie bejbama”, obveznog punjenja žila i moždanih centara “slatkim” supstancama koje te odapnu u bijeg kroz paralelni svijet. “Teenagerstvo” je daleko iza njih, obvezni hedonizam sve manje obvezan, došla je faza zrelosti, umirenih srčanih otkucaja, punog zemaljskog ovladavanja fazom udah-izdah, a albumi izlaze u četverogodišnjim razmacima. To je potvrdio “Playing The Angel” (2005), koji je unatoč četirima izdanim singlovima i dalje nastavljao tradiciju obvezne tržišne usmjerenosti i uspješne komercijalne žetve. Novi album “Sounds Of The Universe” nastavlja fazu sazrijevanja i nudi svega jednu pjesmu napisanu “na prvo uho” na način koji potencijalno može loviti veličinu neuvelih hitova tipa Enjoy the Silence, što se neće dogoditi, ali svejedno. To je skladba In Sympathy. Da ne ostanem posve skroman, jer element trenutačne inicijacije invazivno zarazne slušljivosti ne skriva ni mirnija Fragile Tension, postavljena u prvu polovicu albuma.
Depeche Mode pak ne bi bili Depeche Mode da uz svoju neprestanu provokativnu avangardnost ne zadržavaju i smjelost izdavanja singlova koji nemaju baš najbolju podlogu za hit. Skladba Wrong, izdana kao singl 06.04.2009., trenutak je veće koncentracije mračno tmurnog ugođaja novog albuma, koji Depeche Mode neprestano prati, odnosno obvezni je sastavni dio njihova artizma, kakav ih postavlja na posebno mjesto u svijetu glazbe. Ako se vratimo na “Playing The Angel”, to je utoliko zanimljivije jer “Sounds Of The Universe” ne posjeduje toliko mraka kao prethodnik, u cjelokupnom zbroju teče znatno lakše kroz receptorno osjetne sustave slušatelja i pretjerano ga oplođuje još lakšim pristupom u unikatni svijet Depeche Mode.
Depeche Mode ponovno diktiraju izvanrednu mješavinu kratkih jezgrovitih trikova apsolutnog sintetičkog minimalizma, koji u zajedničkom zbroju stvara bizarnost magije, poznatu skupini od njezina iskona. Razlika je samo u tome što se danas više ne igraju rock n’ rolla na ZX Spectrumima. U toj djelatnosti ponovno sjajno barataju nizanjem motivske višeslojnosti i time izvanrednog slikovitog odstupanja među slikama pojedinih kompozicija nove ploče. Namjerno stvaranje disonance na stare je dane sve popularnije i jedan od zanimljivijih primjera novog albuma u tome je Little Soul, gdje Gore u smjesu sintetike dodaje žličicu organskosti, koju stvara svega jedan ponavljajući ton gitare. U toj ponavljajućoj frazi pak između udaraca jednog podigne za pola tona (“pull off”), što unosi efekt namjernog odstupanja od vokalne melodije koju drži Dave Gahan. Provjereno bizarna jednostavnost po receptu Depeche Mode. Ako tome pribrojimo daljnje “istraživanje” devijacija disonance u harmoniziranju vokalnih dionica, gdje je Gahan često opremljen Goreovom “više intoniranom” vokalnom pratnjom, slika predodžbe o kreaciji bogate zvučne smjese nekako se postavlja na svoje mjesto. Refren Miles Away/The Truth Is o toj opservaciji govori sve.
Skladba Peace mjestimice je upregnuta u melodičnost i energiju za koju je kriv ponajprije namjerno uvedeni retro efekt produkcije Gahanova vokala “lennonizma”, koji u takvoj vezi uz malo mašte oriše u asocijativnim centrima Across The Universe sastava The Beatles, stvoren za 2009. godinu. Nikakva novost više nije da i Martin Gore doprinosi glavni vokal na pokoju od skladbi albuma Depeche Mode. Ovaj put takva je čast zapala skladbu Jezebel. Gore je poznati mračnjački mazohist, a Jezebel je mirna, ledeno hladna šansona u kojoj ćete, kroz iskušenje straha najskrivenijih kutaka Goreove psihe, promrznuti do kosti. Album zaključuje ponovno ritmički orijentirana Corrupt, u kojoj iskoči na površinu nešto I Feel You energije, a uz Gahanovu volumenozno gromku muškost pozornost budi ponajprije komprimirano izobličen gitarski “lick”, kao začin ugrađen u turobni poligon Depeche Mode sintetike!
“Sounds Of The Universe” album je koji su stvorili zreli muškarci. Ne traži pod svaku cijenu hit i komercijalni uspjeh. To je album koji zapravo zrači golom primordijalnom željom tria da u vlastitom jeziku glazbenog artizma jednostavno izravno izrazi ono što osjeća. Svakako me možete uhvatiti za jezik i reći: “Da, kad pa to nisu pokušali?” No taj je osjećaj ovaj put toliko snažnije istaknut, koliko je bio istaknut i već na “Playing The Angel”. “Sounds Of The Universe” duboko je osjećajan, osobno ispovjedan trenutak evolutivnog pulsa skupine, uhvaćen na vrpcu, bez trunke pretencioznosti, drugačiji od svih Depeche Mode, a ipak jedinstveno “depechemodeovski”. Slušatelju nudi vlastiti umjetničko-ispovjedni maksimum i dokazuje da su Depeche Mode velika skupina koja se ni nakon 30 godina djelovanja ne zaustavlja, nego samo zrije i artistički razvija naviše. Više od toga ne možete poželjeti.
Postava
Dave Gahan – vokal
Andy Fletcher – klavijature
Martin Gore – klavijature, gitara, prateći vokal, vokal na skladbi br. 12
Produkcija
Ben Hillier
Popis skladbi
01. In Chains (6:53)
02. Hole to Feed (3:59)
03. Wrong (3:13)
04. Fragile Tension (4:09)
05. Little Soul (3:31)
06. In Sympathy (4:54)
07. Peace (4:29)
08. Come Back (5:15)
09. Spacewalker (1:53)
10. Perfect (4:33)
11. Miles Away / The Truth Is (4:14)
12. Jezebel (4:41)
13. Corrupt (5:04) (8:58)
13A. Interlude #5 (0:37) (skrivena pjesma koja počinje unutar skladbe br. 13 u 8:17)