Spirit of Eden

0 10

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Talk Talk
Izdavač: Parlophone Records
Izdanje: 1988
Trajanje: 41:30
Ocjena: 5/5

»Spirit of Eden« bio je jedan od najboljih albuma osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji je nehotice postavio temelje novom glazbenom pokretu, tzv. post-rocku, iako je morao proći još cijeli niz godina prije nego što je većina glazbenih kritičara prepoznala njegovu pravu umjetničku vrijednost. Taj album engleskih eksperimentalista Talk Talk bio je potpuno drukčiji od svega što su dotad stvorili, a nije bio žanrovski srodan ni čemu god što se tada vrtjelo na glazbenoj sceni. »Spirit of Eden« bio je za svoje doba toliko inovativan i revolucionaran dosezi da je temeljito zbunio i podijelio kritičku javnost, dok je bendu priskrbio još veće poštovanje glazbenih sladokusaca i učvrstio im kultni status jedne od rijetkih skupina iz osamdesetih koju je više od stvaranja velikih hitova zanimalo gdje su granice njihove zvučne evolucije. »Spirit of Eden« je u skladu sa svojom fascinantnom, potpuno unikatnom zvučnom slikom bio izrazito nekomercijalan i bez ijednog hita, što je bio veliki prekid s prošlošću Talk Talk.

Talk Talk su bili pod vodstvom karizmatičnog i nepredvidljivog pjevača i gitarista Marka Hollisa, koji je nakon 1986. donio odluku da će njegov glazbeni kolektiv djelovati samo još kao studijski bend i snimati svoje skladbe u mraku, uz svjetlo svijeća, kako bi postigao još bolji ambijentalni učinak, bili su glazbeni vizionari bez premca. Hollis je u raznim prilikama izjavio da su njegovi glazbeni korijeni u klasičnoj glazbi 20. stoljeća i jazzu, kamo je želio zvukovno odvesti i Talk Talk, no tadašnja ih je sintesajzerska tehnologija ‘zbog sile prilika’ okovala u novi val sve dok na albumu »The Colour of Spring« (1986) napokon nisu procvali kao veliki zvučni i ambijentalni eksperimentalisti.

Već odlični »The Colour of Spring«, koji je zapravo bio tranzicijski album između ranih, novovalnih i kasnijih, jazzovsko-ambijentalnih (danas bi se moglo reći i post-rockovskih) Talk Talk, dokazao je svojim brojnim slobodnim, jazzom začinjenim formama i valovitim ambijentalnim slojevima kamo će bend zvukovno odvući na albumu »Spirit of Eden«. Tijekom snimanja materijala za »Spirit of Eden« došlo je do brojnih sporova između Talk Talk i izdavača EMI, koji je od njih zahtijevao samo kovanje novih hitova i nije razumio Hollisovu zvučnu vizionarsku viziju. Većina odgovornih u EMI-ju nije imala pojma što se Hollisu vrti po glavi, dok su se već tijekom slušanja novih skladbi zbunjeno češkali po glavama i pomirili s time da ovaj put (više) neće moći računati ni na kakav komercijalni uspjeh. S obzirom na to, doista nije čudno da su Talk Talk odmah nakon izlaska albuma »Spirit of Eden«, koji je izašao kod EMI-jeve podružnice Parlophone Records, potpisali novi ugovor s izdavačem Polydor.

Zvučni inženjer Phill Brown te Hollisov ‘vanjski’ glazbeni drug i producent Tim-Friese Greene, koji je pobrinuo za božansku produkciju zahvaljujući kojoj je »Spirit of Eden« na fenomenalno dobar način izdržao test vremena, kao da je snimljen jučer, proces snimanja sigurno su doživljavali kao iznimno intenzivno i nepredvidljivo iskustvo. Svijeće su navodno bile jedini izvor rasvjete u potpunom mraku koji je tada vladao u studiju, tako da je bend mogao postići maksimalan ambijentalni učinak, koji i danas oduševljava svojom nevjerojatnom izražajnom dubinom. Na sličnom primjeru mnogo su naučili i neki drugi glazbenici, primjerice pjevač Marilliona Steve Hogarth.

Minimalističke klavijaturske zavjese, odnosno tzv. soundscapei (uglavnom na klaviru, orguljama i uz pomoć raznih gitarskih efekata) u režiji Hollisa i njegova ‘vanjskog’ druga Tima-Frieseja Greenea, u kombinaciji s osjetljivim gitarskim improvizacijama odigrali su lavovski dio u stvaranju iznimno bogatog zvuka, unutar kojeg su se miješali elementi slobodnog jazza i klasične glazbe, dok su Talk Talk puno koristili i tehniku zvučnog ‘naslojavanja’. Broj gostujućih glazbenika, predvođenih dojmljivom orkestralnom sekcijom, u kojoj je svatko na pojedinim skladbama utisnuo vlastiti zvučni pečat, bio je fascinantan, dok se aranžersko i ambijentalno jezgro oslanjalo na trio Talk Talk, kojeg su uz Hollisa činili još basist Paul Webb i bubnjar Lee Harris.

Središnja uloga u stvaranju melodramatičnih atmosfera, baš kao i na prethodna tri albuma Talk Talk, pripala je Hollisovu potpuno unikatnom vokalu, koji na svakom koraku potresa svojim izvanrednim emocionalnim doprinosom. Hollisovi tekstovi bili su također posebno poglavlje, jer su bili prilično spiritualni, iako sam nikad nije bio pripadnik neke organizirane religije, što znači da usprkos prividnom minimalizmu nude puno hrane za mozak, a poglavito za srce. Osobno ih gospodin Hollis navodno radije opisuje kao humanistične umjesto spiritualnih.

Ovo je album koji se jednostavno ne smije slušati racionalnom percepcijom, nego srcem, i tek se tada otkriva sva njegova dubina i prava umjetnička vrijednost. Pri svakom slušanju otkrije se nešto novo. »The Rainbow« otvara se jazzovsko-ambijentalnim aranžmanom u kojem se truba probija kroz minimalističke klavijaturske zavjese. S vremenom upada Hollisova gitarska varijacija, koju ne remete razigrani zvukovi usne harmonike. Njegov specifični vokal uz suptilne ukrase na klaviru još više produbljuje tajanstvenu, eteričnu i melankoličnu atmosferu, koja se posebno lijepo uklapa u slušanje po kišnim danima. I »Eden« je skladba prožeta slobodnim jazzovskim formama koje su Hollisa oduvijek tako fascinirale. Opet je njegov emocionalno bogat i nepredvidljiv vokal taj koji tu fascinantnu kompoziciju dovodi do ambijentalnog klimaksa, dok minimalistične udaraljke i ‘plutajući’ klavirski aranžmani pobrinu da je zvuk doista maksimalno ispunjen.

»Desire« u uvodnom dijelu očarava svojom iznimnom ambijentalnom ljepotom, koju postiže preplet skladnih klasicističko-jazzovskih varijacija, nakon čega slijedi neočekivan obrat u temperamentnu sekciju s kameleonski raspoloženim Hollisovim vokalom, naelektriziranim gitarskim pasažama i živahnim dijelom ritam sekcije Harris-Webb, što je i jedan od rijetkih konvencionalnije rokerskih trenutaka na »Spirit of Eden«. Kombinacija iznimno krhkih klavirskih aranžmana i melankolične trube pobrine se za niz vrlo intimnih trenutaka. Užarena improvizacijska sekcija, u kojoj Harris izvede ludi bubnjarski solo, pruža lijep dokaz da na »Spirit of Eden« ne prevladava samo eterično ‘sanjarenje’, nego da je Hollisovu družinu doslovno razdirala energija.

I iznimno melankolični »Inheritance« vrlo je zanimljivo ostvarenje, u kojem je Hollisovo pjevanje usred klavirskog i udaraljkaškog minimalizma puno boli, dok se u pozadini prelijevaju moćni orkestralni aranžmani. »I Believe in You« sa svojim društveno osviještenim tekstom upozorava na posljedice ovisnosti o heroinu, pri čemu treba posebno spomenuti da tu nije riječ o Hollisovu vlastitom iskustvu odnosno ispovijedi. Hollis svojim pjevanjem i zanimljivim gitarskim improvizacijama oblikuje melankoličan motiv, koji se zatim počinje ponavljati na valovitim aranžmanima, no članovi Talk Talk i ostali glazbeni suradnici mu neprestano dodaju nove zvučne ukrase. Na trenutak se gotovo ‘odriču’ prije spomenutog motiva te prelaze u slobodne jazzovske forme, no zatim se opet vraćaju njemu i sve zajedno zaključuju na melodičan i ambijentalno vrlo ugodan način.

»Wealth« je završna skladba u kojoj Hollis ponovno očarava svojim  emocionalnim pjevačkim rasponom, koji je u idealnoj vezi sa simfonijskim, klavirsko-orguljaškim valovanjem. Tu se dobro čuje i moćan zvuk harmonija, čime se još više pojačava sakralno-spiritualno ozračje, koje svojom izražajnom dubinom potpuno osvaja srce i dušu. Tekst sadrži više nego očitu, pomalo podrugljivu aluziju na to kako je Hollis pljuvao na bilo kakav komercijalni uspjeh i radije svoj bend odveo u opskurnost nego da i dalje kao navijen puni koncertne dvorane.

Remek-djelo »Spirit of Eden« bio je revolucionaran album, koji je kasnije kao ‘svoj’ posvojila cijela legija post-rockovskih bendova i alternativaca. Pri izlasku je svojom drukčijošću i eksperimentalnošću, koja je po etosu podsjećala na zlatno doba progresivnog rocka, potpuno podijelio pristaše i kritičare tog vremena, no pojedini su slušatelji već tada shvatili da su Talk Talk stvorili svoj magnum opus. Ujedno je riječ o svojevrsnom manifestu umjetničke samonikllosti i smjelosti uz potpuno pljuvanje  na tadašnje trendove i zahtjeve glazbene industrije. Doista je nevjerojatno koliko su Hollisove glazbene vizije bile ispred vremena, a nastavio ih je razvijati na sljedećem, stilski srodnom albumu Talk Talk »Laughing Stock« (1991), koji se potom pokazao njihovim posljednjim dostignućem.

Postava

Mark Hollis – vokal, klavir, orgulje, gitara
Lee Harris – bubnjevi
Paul Webb – električna bas-gitara

GOSTUJUĆI GLAZBENICI
Tim Friese-Greene – harmonij, klavir, orgulje, gitara
Martin Ditcham – udaraljke
Robbie McIntosh – dobro, 12-žičana gitara
Mark Feltham – usna harmonika
Simon Edwards – mijeh bas
Danny Thompson – kontrabas
Henry Lowther – truba
Nigel Kennedy – violina
Hugh Davies – shozygs
Andrew Stowell – fagot
Michael Jeans – oboa
Andrew Marriner – klarinet
Christopher Hooker – engleski rog
Choir of Chelmsford Cathedral

Produkcija

Tim Friese-Greene

Popis skladbi

1. The Rainbow (9:05)
2. Eden (6:37)
3. Desire (7:08)
4. Inheritance (5:16)
5. I Believe in You (6:24)
6. Wealth (6:35)

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići