Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Depeche Mode
Izdavač: Columbia Records
Izdanje: 2017
Trajanje: 49:59
Ocjena: 4/5
Ako ikad, onda sad! Sad je naime pravo vrijeme za točno takav album kakav su Depeche Mode s »Spirit« i izdali. Slobodno možemo reći da je »Spirit« prvi album svjetski velikog i komercijalno uspješnog banda, takvog koji za šalu puni stadione, a koji bez uvijanja obračunava s aktualnim zabludama krasnog ludog svijeta. Tu mislim ponajprije na revolt brojnih svjetski priznatih izvođača (izuzmemo li prikriveni i koristoljubivi oportunizam U2), koji su se bez dlake na jeziku oštro oglasili povodom pohoda američkih republikanaca i njihova zauzimanja predsjedničkog trona u SAD-u. Depeche Mode dakle svoje osjećaje o posljednjim zbivanjima u svijetu nezadrživo prelijevaju na »Spirit«.
Depeche Mode su glazbenu karijeru započeli kao buntovnici, a tim su buntom nehotice i nesvjesno zapalili pravu malu revoluciju u razvoju rock’n’rolla, u smjeru digitalnih zvukova sintetiziranja, sve do najfinijih elektronskih varijeteta. sint art pop estetike Ako je nakon mnogih godina uspješne perpetualne zvučne i stilske evolucije prethodni album »Delta Machine« idejno posve propustio nagovoriti uvjerljivim glazbenim rješenjima, a Depeche Mode su na njemu djelovali ostarjelo, ispjevano, istrošeno , njegov nasljednik »Spirit« upravo je ono što je bend tražio već s prethodnikom. Već uvodnim taktovima skladbe Going Backwards odjednom postane jasno da će slušanje novog albuma Depeche Mode biti vrlo zanimljiv zalogaj i svojevrstan izazov. Ono što je nedostajalo na »Delta Machine«, donosi »Spriit«. A to je onaj buntovnički gnjev. Nevjerojatno, ali nije ga teško osjetiti. I to od zrele i dobro situirane gospode, čiji će članovi uskoro napuniti svaki po šestu dekadu života.
Da su se Depeche Mode u zrelim godinama pretvorili u prave majstore elektronskog mračnjaštva, depresivno otežane atmosfere koja je u rukama vizionarske kreativne finomehanike jedinstvena na planetu, više nije nikakva novost. Isto tako, njihova je slika komercijalnih uspješnica znatno drukčija nego što je bila u zlatnim osamdesetima i velikom dijelu devedesetih. Posljednji doista zarazni hit zabilježili smo s Precious, koji je izašao na danas dvanaest godina starom »Playing the Angel«. Uostalom, tada su Depeche Mode prvi put posjetili Sloveniju, a s albumom »Spirit« učinit će to, 14.05.2017., i drugi put! Depeche Mode danas pojam hita shvaćaju znatno drukčije nego prije deset i više godina. Hitove danas ne traže pod svaku cijenu. Art je dakle glavni izražajni fokus i pogonski motor zrelog banda.
Depeche Mode su već s prvom skladbom Going Backwards, koja zapravo podsjeća na spomenuti Precious, samo što vodeća fraza posjeduje preokrenutu muzikalnost pa ta skladba otvara album na izrazito mračan način, razočarano ustvrdili retrogradnost »razvoja« suvremene zapadnoeuropske civilizacije i apsurda s kojima se mali čovjek danas suočava samo da bi uopće opstao u modernom kapitalističkom ustroju. U Where’s The Revolution, koja u muzikalnoj zaraznosti i plesno privlačnoj zavodljivosti uglađenog ritma među svim skladbama novog albuma hvata najintenzivnije, pak s ništa manjim razočaranjem obračunavaju s udobnošću u kojoj je zapela sivina masovnog jednoumlja, koja je zapravo pomogla dotjerati društvo do njegova pada i iznevjerila nade benda (»C’mmon people, you let me down« bentia Gahan). Upravo se tako album i zaključuje, i to s fenomenalnom Goreovom The Fall, u kojoj se većinski autor i skladatelj novog albuma Depeche Mode svojim vokalnim istupom ne zaboravi osvrnuti i opaskom: »Zaje**ni smo« (We’re fucked!«). Završetak koji je u skladateljskom smislu jedan od najzanimljivijih i najraznolikijih, dakle, nije ni izbliza nabijen optimizmom. Upravo suprotno.
A ta depresivna atmosfera, kojom je »Spirit« ovaj put sav prožet, u suzvučju s težinom snažne poetske poruke djeluje fenomenalno. Depeche Mode se i ovaj put suočavaju s zarobljenošću umjetničke duše u okovima okrutne stvarnosti, posljedičnim podlijeganjem napastima (u potrazi za samospasenjem), osobnom slomljenošću, a naravno tu su opet erotika (You Move) i religijska pitanja (Cover Me, sa srednjim dijelom koji evocira retrozvučnost trenutaka albuma »Violator«). No temeljna poruka novog albuma jest kritika aktualnih zabluda krasnog novog svijeta. Gdje je granica apsurda kojima svjedočimo? Koliko daleko i duboko ćemo se poniziti zbog šake novaca? U tom se smislu razvijaju i The Worst Crime i protuthratna Scum. U potonjoj Gahanov vokal posebno beskompromisno obračunava s političarima, korporacijama i konspiriranjem šačice »nevidljivih« utjecajnika (jedan od njih nedavno se konačno ipak zasitio presađivanja srca i mijenjanja krvi).
Skladba Poison Heart nosi nešto mimikrije »Songs Of Faith and Deviotion«. Dakle, usporen ritam, suzdržana, blago sramežljiva grandioznost koja raste iz kruga u krug, i zvučno i atmosferski, i koja evocira mogućnost uključivanja zborskog gospela. So Much Love zvuči doista staroškolski. Upotrijebljena programska petlja evocira zvučnost osamdesetih, gitarska fraza usputno se čak spogleda s hitom Never Let Me Down, a sama uniformno minimalizirana zvučnost kuca na vrata vremena »Neue Deutsche Welle« modernizma, koji su izvedeni iz “krautrocka”. Kad smo već kod toga, zanimljivo je kako skladba Poorman (uz vrlo spretno ugrađen gitarski motiv) s odabranim vodećim zvukom sintetiziranja evocira nešto što bi moglo doći s albuma »Construction Time Again«, osobito ono što se može čuti u skladbi Pipeline. Takav osjećaj spogledavanja sa zvukom osamdesetih iznenađujuće se održava i u nastavku, u No More, dok je izvrsna The Fall, koja zaključuje album, zapravo briljantni križanac novog i starog glazbenog svijeta benda i kao takva jedan od kreativno atmosferskih vrhunaca albuma.
»Spirit« djeluje kao da su Depeche Mode njime prokročili cijeli razvojni krug. Znatno je drukčiji album od »Delta Machine« i ne djeluje kao izgovor za samo još jednu megalomansku turneju golog zarađivanja. Što se supstance tiče, ovo je opet posve opipljiv album Depeche Mode, koji će vas svojom prodornom dubinom neskrivenog osjećanja, strasti i uopće sveg iskazanog izražajnog karizmatičnosti njegovih stvaratelja duboko dotaknuti i neposrednošću vas i ganuti.
Poruka i evolucija zvuka našle su izuzetno uravnotežen zajednički dijalog pa »Spirit« kao cjelina djeluje iznimno kompaktno, idejno kredibilno i ekspresivno uvjerljivo. Ispravlja gorak priokus suhoparnosti prethodnika i potvrđuje da bend i dalje posjeduje hrpu kreativnih naboja. Što se tiče opaske o zatvorenom razvojnom krugu prijeđenog puta benda, »Spirit« posjeduje spogledavanje s prošlošću (povremena nostalgična retrozvučnost koja na vidjelo vuče osamdesete) te obilje zrelog umjetničkog iskaza, što od Depeche Mode u novim vremenima naravno očekujemo. Poznatu zvučnu jedrinu u kojoj Goreovi gitarski ornamenti ne smiju izostati . Album u uravnoteženoj dozi posjeduje trenutke krhkosti, nježnosti, što vrijedi osobito za njegov drugi dio, dok se u uvodnom dijelu slijeda prvih dviju skladbi otvara oštro nazubljeno. U skladu s kritičnošću poruka.
Kao rečeno. »Spirit« je izvrstan album koji su Depeche Mode jednostavno stvorili u vrijeme kad im je bio najpotrebniji. Ne samo članovima benda, nego i svim njihovim ljubiteljima. Izvrstan je odraz istinoljubivosti i umjetničkog integriteta, koji je garant samosvojnosti benda, s kojom su Depeche Mode jednom više izuzetno pozitivno iznenadili. Osobito zato što se nalaze u kasnoj zreloj eri svojeg djelovanja, kad je većina njihovih vršnjaka idejno već davno postala ispuhana i istrošena.
Depeche Mode – Where’s the Revolution (službeni video):
Postava
Dave Gahan – vokal
Martin Gore – gitara, klavijature, sintesajzeri, prateći vokal, vokal na skladbama br. 7 i 12
Andy Fletcher – klavijature, sintesajzeri, prateći vokal
Produkcija
James Ford
Popis skladbi
1. Going Backwards
2. Where’s the Revolution
3. The Worst Crime
4. Scum
5. You Move
6. Cover Me
7. Eternal
8. Poison Heart
9. So Much Love
10. Poorman
11. No More (This is the Last Time)
12. The Fall
