Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Jernej Vene
Mjesto: Slovenj Gradec
Datum koncerta: 16.07.2009
Broj posjetitelja: 350
Cijena karte: 0,00€
Tradicionalni slovenjgradski ljetni glazbeni festival ove je godine priredio pravu senzaciju za sve glazbene sladokusce, jer se ne događa često da se u našim krajevima, u prikrivenoj ulozi posebnog gosta i bez ikakvog medijskog pompa, pojavi gitarska legenda takvog kova kao što je veliki Steve Hackett, nekadašnji član pionirskog progresivnog rock kolektiva Genesis i glazbenik koji je svojom glazbom i gitarskom tehnikom utjecao na cijele generacije manje ili više poznatih gitarista. Steve se u Slovenj Gradcu (ujedno i prvi put u Sloveniji) pojavio kao poseban gost sjajnog, ali razmjerno malo poznatog mađarskog jazz fusion sastava Djabe, s kojima povremeno surađuje još od 2004. S njima je snimio i album “Sheafs Are Dancing”.
Posljednje dvije godine legendarni gitarist uz nastupe s vlastitim bendom kao veliki Djabe fan sudjeluje i na koncertnim turnejama ove istočnoeuropske skupine, koje nipošto nisu ograničene samo na europski kontinent. Na svojim koncertnim putovanjima Djabe su, među ostalim, svirali i u Maleziji, Mongoliji, Kanadi i SAD-u. To je naravno značilo da se Hackett te večeri na pozornici pojavio kao gost samo u nekim skladbama, a ne tijekom cijelog nastupa, ali su Djabe i u trenucima bez njegove nazočnosti u svakom pogledu ispunili, ako ne i premašili očekivanja te priredili pravu koncertnu poslasticu za sve ljubitelje kvalitetnog progresivnog rocka i jazz rock fusiona. Svi oni koji su se nadali nekim bombončićima iz Steveove solo karijere i Genesisove ostavštine također nisu ostali posve gladni.
Nastup se odvijao u, tako reći, idealnom okruženju lokalnog dvorišta dvorca. Nekoliko sati prije početka činilo se da će slovenska publika u širokom opsegu propustiti taj jedinstveni glazbeni događaj, no kad je došlo vrijeme za dolazak kultnih mađarskih jazz fusionista, sjedala u dvorištu ipak su bila lijepo popunjena. Djabe su već od prve sekunde, još prije dolaska gitarske eminencije, iznenadili energičnom kombinacijom vrhunskog jazz fusiona u koju su upletali raznovrsne elemente svjetske glazbe, etna iz svoje domovine, ali i neke klasicističke finese. To spajanje različitih glazbenih stilova, koje se ogledalo u dah oduzimajućoj ambijentalnoj raznolikosti, začinili su virtuoznim vještinama pojedinih članova i upotrebom nekih egzotičnih instrumenata.
Djabe, koje čine Ferenc Kovacs na trubi i violini, Attila Egerhazi na gitari, Tamas Barabas na basu, Zoltan Kovacs na klaviru i Szilard Banai na bubnjevima, pokazali su se kao fascinantni i virtuozni glazbenici koji su u trenu osvojili naklonost publike. U trenutku kad je na pozornicu nakon kratke, ali dramatične najave stigao majstor Hackett i prihvatio se znamenite solaže iz Genesisove klasike “Firth Of Fifth” (originalno s legendarnog albuma “Selling England By The Pound”, 1973), njihov je odziv prerastao u otvoreno oduševljenje. Tradicionalno skroman i nevjerojatno smiren Steve veći je dio vremena, u svojoj tipičnoj pozornicnoj maniri, proveo u dostojanstveno izvijenoj pozi, a kod nekih skladbi sjeo je na stolčić po jazzersku i tkao gitarske “čarolije” na svom omiljenom modelu gitare Gibson Les Paul. Majstor Hackett nije bio jedini gost koji je te večeri nastupao s Djabe, jer je Ferenca Kovacsa na trubi povremeno mijenjao mladi sunarodnjak Aron Koos-Hutas, koji je s vremenom ipak uspio pobijediti početnu pozornicnu zadržanost.
Potonji je na pozornicu stupio kad su se zajedno prihvatili Hackettove solo klasike “The Steppes” (originalno s albuma “Defector”, 1980), koju su fusionistički začinili brojnim jazzerskim i orijentalnim etno umetcima. Nikako nije iznenađujuće da su iz Steveova veličanstvenog solo opusa za izvedbu odabrali upravo tu skladbu, jer im orijentalni ambijent koji prevladava i u originalnoj verziji te skladbe izuzetno leži. Nakon jednog od vrhunaca večeri Steve se nakratko oprostio s pozornice, a članovi Djabe i Aron iznenadili su odličnim “Afro Dance”, u kojem su dali duška raznolikim afričkim ritmičkim finesama i improvizacijama. Usput su si podijelili solističke umetke na klavijaturama, trubi, violini i gitari. Djabe ritam sekcija doista je fenomenalna i svaki bi suvremeni jazz fusion bend zacijelo poželio takvu.
Steve se vratio za “Blues in E”, gdje je zajedno s mađarskim kamaradima oduševio i nekim kraćim bluesovskim umetcima. Najduhovitiji, ako ne i najzanimljiviji trenutak koncerta nastupio je kad su si svi nastupajući međusobno podijelili tradicionalni indonezijski instrument angklung, sastavljen od bambusovih štapova, i izveli etno točku koja je dvorsku pozornicu nakratko zavila u pravo pacifičko ozračje. U izvedbi skladbe “Distant Dance” svi su glazbenici doprinijeli pojedinačnom solo točkom. Pritom su posebno isticali bubnjar Banai, dobitnik mađarske nagrade za najboljeg bubnjara godine, basist Barabas i naravno majstor Hackett, koji je predstavio svoj karakteristični pristup u kojem su se miješale izuzetna brzina i profinjenost u ubiranju žica.
Za veličanstveni zaključak redovnog dijela nastupa pobrinuli su se još jednom Genesis klasikom, “In That Quitet Earth”, originalno s Hackettova posljednjeg Genesis albuma “Wind & Wuthering” (1977). Svi oni koji tu legendarnu skladbu odavno nedostaje na koncertnim Genesis set listama bili su naravno u sedmom nebu. Na kraju su Steve i Djabe gitarist Egerhazi, koji je ujedno i menadžer skupine, dobili simbolične darove od dviju djevojaka. Burnim ovacijama uslijedio je brz povratak na pozornicu i izvedba izvrsne “Behind The Veil”, posljednje skladbe tog nezaboravnog večera, u kojoj su Steve i društvo ponovno oduzeli dah izgradnjom izvanrednog ambijenta i briljantnim solo umetcima.
U dobra dva sata mogli smo se naužiti prvoklasnog jazz fusiona s brojnim raznolikim elementima svjetske glazbe, mađarskog etna i klasike, oplemenjenog povremenom, ali širokogrudnom zvučnom nazočnošću jedne od najvećih gitarskih veličina svih vremena. Steveova skromnost i domaćinska prisnost, koje smo mogli dobro upoznati već prije početka nastupa, naprosto su zadivljujuće i mogu poslužiti kao svijetao primjer raznim gitarskim “ljudomrscima” tipa Steve Howe ili Robert Fripp, koji se ne žele rukovati sa svojim sljedbenicima i bježe pred njima u blindirane kombije.
Naravno, svaki bi od Steveovih tradicionalno “nevidljivih” slovenskih fanova doživio najveće otkrovenje da se na našem tlu pojavio s vlastitim sastavom i odsvirao opsežan izbor solo i Genesis klasika, ali zato smo ga mogli doživjeti (prvi put nakon raspada supergrupe GTR) u rijetko viđenoj ulozi gostujućeg svirača, kad su njegov izvanredni instrumentalni talent i dar za stvaranje izvanrednog ambijenta zaživjeli unutar iznimno zanimljivog istočnoeuropskog fusionističkog izričaja. Djabe su potpuno opravdali Steveovu fascinaciju njihovom glazbom i probudili barem djelomično razumijevanje za njegovu nedvojbeno zbunjujuću izjavu da su najbolji bend s kojim je ikad svirao. S obzirom na to da je prošlo već više od trideset godina otkako je posljednji put svirao s Genesisom, nikako mu se ne može zamjeriti ushićenost. Druženje sa Steveom i Djabe bilo je jedno od onih magičnih koncertnih večeri koje svi sudionici, osobito mi koji smo imali priliku za kraći razgovor s legendom, neće tako lako zaboraviti. Jako se nadam da će neki srčani i sposobni domaći organizator u bliskoj budućnosti uspjeti ponovno namamiti majstora Hacketta. Ovaj put naravno s njegovim vlastitim sastavom.
Fotografije: Ivana Kisegi, Rok Podgrajšek i Jernej Vene
Setlista
1. Sheafs Are Dancing
2. Erdo, Erdo
3. Firth of Fifth
4. Reflections of Thierache
5. Underwater Sunlight
6. The Steppes
7. Afro Dance
8. Clouds Dance
9. Winter Forest
10. Blues in E
11. Angklung
12. Distant Dance
13. In That Quiet Earth
—bis—
14. Behind The Veil
Galerija slika
