Autor: Jernej Vene
Mjesto: Zagreb
Datum intervjua: 16.04.2009
Legenda moderne gitare, Steve Lukather, bivši član uspješne postave Toto, posjetio je Zagreb. Kako gleda na položaj glazbe u društvu, kakav odnos ima prema poslu i nekoliko bisera o instant glazbenoj produkciji povjerio je rocklineovskim gitarističkim zaljubljenicima!
Rockline: Čujemo da sada imate nekoliko slobodnih dana.
Lukather: Točno, prvi put u dva mjeseca imam dva slobodna dana. Moj sin Trevor doletio je u Zagreb, nastupit će sa mnom.
Rockline: Ako se osvrnete na ostvarene dječje snove: što je potrebno da glazbenik postane prepoznatljiv, da ga primijete, s obzirom na to da u SAD-u ima puno dobrih glazbenika?
Lukather: Teško pitanje. Odrastao sam u Los Angelesu, koji ima dobar geografski položaj za svakoga tko se želi baviti glazbom. Imao sam prednost jer sam već s petnaest upoznao nekoliko utjecajnih ljudi, među njima obitelj Porcaro i Davida Paicha (klavijaturist u Toto). Počeli smo svirati zajedno. Inače sviram od sedme godine. Kad smo se upoznali, to je za mene bio veliki prijelomni trenutak. Stvar je postala ozbiljna, puno vremena posvetili smo učenju. U srednjoj školi bili smo već jako dobri, postao sam vrlo usredotočen na sviranje. Preko Jeffa Porcara (bubnjar Toto) i Davida Paicha dobio sam nekoliko lijepih prilika, upoznao puno studijskih glazbenika koji su me preporučili za određene nastupe. Puno sam vježbao, imam nešto prirodnog talenta, ljudi su se rado družili sa mnom, mislim da cijela osobnost ima dosta veze s mojim glazbenim djelovanjem. Tada se pokrenula prava lavina. S devetnaest sam dobio posao kod pjevača Bozza Scaggsa baš kad smo sastavljali grupu Toto, koja je zapravo bila produžetak našeg srednjoškolskog benda. Zatim su me počeli zvati za suradnje na pločama nekih glazbenika. Svirao sam na nekoliko vrlo uspješnih ploča. Imao sam puno sreće; postoji mnogo glazbenika koji su rođeni drugdje i nemaju priliku za proboj, možda su bolji od mene. Danas ima toliko odličnih glazbenika da ih teško sve stignem pratiti. Krajem sedamdesetih nije bilo toliko dobrih muzičara, posebno ne ozbiljnih. Svi su htjeli biti u rock bendu, ali se nisu potpuno predali glazbi. To je razlika između rock zvijezde i glazbenika. Mislim da spadam u kategoriju glazbenika.
Rockline: Kakve su bile reakcije na aktualnu ploču Ever Changing Times?
Lukather: Danas moramo biti realni jer glazbena industrija propada. Diskografske kuće umiru. Velike su kuće nekad zapošljavale dvije tisuće ljudi, danas ih imaju dvadeset. To se događa diljem svijeta. Prodaja ploča pada, za svaki prodani primjerak ljudi ih s interneta skinu sto. Glazbeni posao događa se na koncertima. Otkako opet sviram uživo, moj je život udoban. U prijelaznom sam razdoblju nakon odlaska iz Toto. Nakon svih tih godina to više nije bend kakav je bio. Solističke ploče snimam već dvadeset godina, uvijek su bile usputni projekti. Ever Changing Times pak je uspješna priča u koju sam ušao prošle godine. Imali smo uspješnu rasprodanu turneju. Prošle smo godine nastupali na velikim ljetnim festivalima, između ostalih sa ZZ Top, bili smo u Nizozemskoj. Naš je prosjek 1000 do 1200 posjetitelja po večeri, pritom ostajem realan jer ne sviramo hitove Rosanna, Africa i Hold The Line. Od toga se svjesno ograđujem, da sam to htio, ostao bih u bendu, razumijete me?
Rockline: Kad već spominjete skladbu Rosanna (najveći hit Toto), možete li nam razriješiti misterij: je li to stvarno skladba o glumici Rosanni Arquette?
Lukather: Tada (1981.) smo se prilično često viđali, David Paich napisao je skladbu, a Steve Porcaro (klavijaturist Toto) je s njom hodao. Možda je samo iskoristio ime, nisam siguran je li skladba bila namijenjena baš njoj. Koliko mi je poznato, Rosanna Arquette mrzi tu skladbu. Malo je čudna, no skladba je pridonijela njezinoj slavi. Njome je postala slavnija nego ičime što je napravila u životu. Ljudi govore da su Rosanna i skladba In Your Eyes Petera Gabriela o njoj…. Kako god, s njom nisam razgovarao desetljećima, ali sam jednom pročitao nekoliko prilično ružnih izjava koje je uputila grupi Toto i koje su nas dosta pogodile. Bili smo kao: “Ne želimo joj ništa loše, a sad ovo….”
Rockline: Koje kvalitete po vašem mišljenju mora imati dobra rock skladba?
Lukather: Joj, ne znam,… Moj sin Trevor dobar je skladatelj, pomažem mu stvoriti prvijenac. Naš susjed Steve Perry (bivši pjevač Journey) piše s njim skladbe i producira mu vokale. Lijepo je što se bavi mladeži, na čemu mu zahvaljujem. Trevor nije brzo zadovoljan, traži svoje mjesto u glazbi, ide malo mojim stopama, snima kao studijski glazbenik. Dobar je, ponosan sam na njega. Struktura skladbe jedno je, a melodija drugo. Ako pogledate thrash, recimo Slipknot, koji mi se sviđaju…. tamo je stvar drugačija. Kod njih je riječ o cijelom žanru, o cijelom životnom stilu. Sviđa mi se raznovrsna glazba, slušam pop, heavy, country, puno be bopa, jazza, starog R ‘n’ B-ja. Volim sve stilove, otvorenih sam ušiju. Ako čujem lijepu melodiju, odmah postanem pažljiv. Isto je s dobrim tekstom. S vremenom se percepcija mijenja. Kad si klinac, pišeš o autima, curama i zabavama. Kad si stariji, onda…. moja aktualna ploča Ever Changing Times govori o promjenama. Navršio sam pedeset godina, imam malu kćer, napustio sam prijašnju grupu, neki prijatelji su umrli. Gledam unatrag i unaprijed. Svijet je trenutačno u g…..Nadam se da će se uskoro okrenuti nabolje.
Rockline: Na koju ste skladbu najviše ponosni, koja ima magiju kad se spoje dobra melodija i odličan tekst?
Lukather: Oh, govorite o nekoliko stotina skladbi… To je stvarno teško. Obično sam usredotočen na ono što trenutačno radim. Toto sam ostavio iza sebe, doduše s vrlo lijepim osjećajima. S dečkima smo prijatelji, s Davidom Paichem upravo radimo skladbu za novu ploču Georgea Bensona. Uopće nije stvar u tome da se ne volimo, samo kao Toto više nismo zajedno. Pravih Toto više nema: Mike Porcaro (bas) ne može više svirati jer ima problema s mišićima, Steve Porcaro godinama nije član, nema Davida Paicha… Od prvog do zadnjeg koncerta bio sam tamo samo ja. Smatrao sam da nije u redu nastaviti pod tim imenom, da bismo zarađivali novac na račun stare slave. Glazba nije samo način zarade, to je oblik umjetnosti, na što neki zaboravljaju. Posao je, toga moramo biti svjesni, od nje živim, ali mašinerija je postala prevelika. Kod Toto je na platnom spisku bilo četrdeset pet ljudi: majstori svjetla, tonski majstori i ostali. Mogli bismo zarađivati milijune dolara, ali na kraju večeri, kad namiriš sve račune, pitaš se: “Koliko mi ostane?” Otprilike jednako zarađujem kao solist uz podršku prijatelja glazbenika bez pratnje. Sviramo po manjim prostorima, i troškovi su manji. Nisam Madonna, ne trebaju mi pirotehnika i plesači jer ljudi dolaze na koncert slušati kako sviram. Pošten sam glazbenik, ne pretvaram se, nemamo Pro Toolse, semplove, unaprijed snimljene vokale, sve je stvarno. Kao u šezdesetima ili sedamdesetima. Na to sam ponosan. Postoji puno glazbenika za koje uopće ne biste očekivali da u zakulisju imaju pripremljena razna pomagala. Bili biste zbunjeni kad biste to vidjeli….. Glavni vokali, prateći vokali, dodatni instrumentalni dijelovi. Kad ste na koncertu, oduševljeni ste: “Gle, gle, zvuči kao na ploči.” Naravno, moguće je da je tako, ali nije nužno. Ljudi čuju detalje. Moja mama, na primjer… Ne razumije se u glazbu, ali kad nešto čuje, kaže: “Jesu li ovdje koristili i računalo…. zvuči tako….? ” Ne možeš ih nadmudriti. Ako ideš na koncert Britney Spears, znaš da nećeš čuti impresivne vokale nego ćeš doživjeti cirkus. Svi znaju da ne zna pjevati. Nesreća je u tome što takvi ljudi rasprodaju stadione, a pravi glazbenici moraju svirati u malim klubovima. Tinejdžerska glazba je pač takva, o njoj nema ništa loše reći, ali njihove karijere neće trajati vječno.
Rockline: Mislite li da su ljudi zadovoljni manje kvalitetnom glazbom?
Lukather: Da, prije svega mladima nije stalo. Multitaskaju: pišu SMS-ove, gledaju TV, tipkaju na računalu, glazba je u pozadini. Ne slušaju cijele albume, na iPodima imaju skladbe nasumičnim redom. Njihova je pažnja kratkotrajna. Kad sam bio mlad, kupnja novog albuma bila je događaj. S prijateljima smo sjedili u sobi i slušali ploču, čitali bilješke na omotu i tekstove. Tijekom slušanja bili smo tiho, upijali smo glazbu. Zatim smo poslušano prodiskutirali, ponovno slušali i stvorili mišljenje. Danas sve prihvaćaju u trenu, sve je McDonald’s varijanta, trenutačno…. nikome se više ne da raditi. A svatko bi htio biti rock zvijezda u sekundi. Postoji more citata, jedan mi je posebno prirastao srcu: “Potrebno je 10000 sati vježbe da postaneš pravi glazbenik.” Mnogi ulože 100 minuta, nauče nekoliko akorda, srede frizuru i odu na pozornicu. Tamo odsviraju tri, četiri akorda, ako imaju sreće, napišu skladbu sa zarazom melodijom i zvijezde su dvije ili tri godine. Zatim je tome kraj. Ako nisu dobri da bi bili pravi glazbenici, potraže neki drugi posao. Postoji mogućnost da ne zarade ništa ni zbog glupih ugovora s diskografskim kućama. Izdavači imaju u posjedu njihove živote, autorska prava, prodaju suvenira na koncertima, njima ostaje sitniš. Moj sin ima prijatelje glazbenike koji stanuju u ovakvoj sobi kao što je ova (4 x 4 metra) i imaju na zidu uokviren tri puta platinasti album. Nemaju novca, nisu zaradili ništa, ali su bili rock zvijezde nekoliko godina. Stvarno je žalosno, ali do toga je došla glazbena industrija. Sad diskografske kuće gotovo i ne trebamo, ako imaš dovoljno obožavatelja, sve možeš napraviti sam. Možeš prodati desetinu onoga što si prodavao nekad, a zaraditi deset puta više nego prije. U vremenu smo promjena. Teret prosječnosti je težak i ljudi žele čuti nešto drugo. Metal glazbenici duboko su predani svom načinu rada, puno ulažu u sviranje, puno vremena posvete vježbanju. Prosječni alternativci pak su manje-više bezveze. Naravno, postoje iznimke.
Rockline: Je li se glazbena industrija stvarno promijenila i u tome da mlađi više ne vježbaju toliko?
Lukather: Ni ne, kao što sam rekao, moj se sin druži s mladim glazbenicima koji su predani, vježbaju i nije im svejedno. Dosta im je svega toga. Trevor je s sedamnaest svirao s Lindsay Lohan. Ona je pjevala uz playback, bend je svirao uživo. Bila je arogantna, proizvod je tabloida i nije pretjerano nadarena. Jednom je tijekom prijenosa na AOL-u bacila mikrofon na njega jer nije svirao točno onako kako je snimljeno na ploči. No, tada je još bio dijete koje je zarađivalo 2500 dolara tjedno, više od svog učitelja. Zato je i napustio školu. Ionako sam znao da neće biti liječnik, ha, ha..
Rockline: Može li gitara napraviti revoluciju u zabavnoj glazbi?
Lukather: To se događa upravo sada. Jedini problem koji vidim, kao stariji, iskusniji glazbenik, jest da glazbenici nauče sve trikove prije nego što nauče osnove. Na nedavnom frankfurtskom sajmu nakon sat vremena htio sam se ubiti. Svi su preigravali munjevito brze ljestvice, što je zanimljivo četiri minute, a onda sam im rekao: “Možete li sad odsvirati nešto glazbe? Znate li pratiti, svirati ritam, svirati sinkrono s bubnjarom, možete li pronaći izvedbu ove ili one glazbene zamisli?” Na početku su stvarno zanimljivi, ali…. u svakom gradu ima tisuću klinaca koji sviraju jednako dobro kao oni koje sam ondje čuo. No, što će samo s tehnikom? Treba napisati skladbu, obraditi je i predati ljudima. Doista su tehnički izrazito uvjerljivi, ali nešto nedostaje. Kao da imaš tortu bez šećerne glazure. Prvih nekoliko zalogaja je odlično, a onda… bljak… dosta mi je.
Rockline: Što sad, hoće li biti odmora?
Lukather: Već drugu godinu promoviramo aktualnu ploču na turneji.. Vratit ću se kući, završiti miks za Bensonovu ploču, pozvan sam na neke nove sessione. Prijatelji su me uvjerili da predajem na Rock ‘n’ Roll Fantasy Campu. Tome sam se godinama izbjegavao, pa su rekli, pa oduzet će ti samo nekoliko sati, daj nešto znanja mladima. Malo ću predahnuti, imam malu kćer koja me jedva poznaje. Mislim da sam govoreći čuvar zaslona. Kad me vidi na računalu, počne: “Da, da…” Zadnji put bio je na naslovnici New York Posta Bruce Springsteen u vezi s člankom u kojem su opisivali njegovu nevjeru prema ženi. Malo smo si slični, imamo crnu kosu i bradu. Mala je podigla novine i počela: “Da, da…”, prasnuo sam u smijeh i ukućanima objasnio da ne varam ženu… Stvarno, malo ću se više posvetiti njoj da bi imala nešto od mene. Glazbu ću malo staviti na sporedni kolosijek. Ljeti se vraćam na nekoliko nastupa na europskim festivalima. Zatim polako dolazi na red pisanje novih skladbi i kad se snimi nova ploča, opet na cestu…
Rockline: Imate li na umu nešto slično kao Steve Vai kad je svoje skladbe odsvirao s orkestrom?
Lukather: Steve je moj dobar prijatelj. Pitali su me već bih li s bendom snimio nešto s orkestrom, ali projekt još nije ostvaren. Otvoren sam za takvu suradnju. Moja glazba nije tako otkvačena kao Vaijeva. Sviđa mi se njegova glazba, genijalan je. Veliki je glazbeni obrazovanik, što cijenim. Ujedno je i jedan od najljubaznijih ljudi. Moja bi se glazba u takvom projektu više temeljila na odgovarajućoj orkestralnoj pratnji. Sigurno ne bi bila tako zappovski usmjerena. Svatko svira na svoj način. Volim ga.
Rockline: Kakav je vaš način vježbanja i koliko vremena još uvijek posvećujete tim aktivnostima?
Lukather: Na turneji sviram cijelo vrijeme, prije nastupa zagrijavam se pola sata. Vježbam nizove akorda, razne ljestvice, a kod kuće proučavam novosti iz knjiga (Slonimsky: Thesaurus of scales and modes i Ted Greene: Chord chemistry). Naši nastupi obično traju dva i pol sata pa sviram puno. Ponekad nakon dugih turneja uopće ne primim gitaru u ruke kojih dva tjedna da očistim dušu i tijelo. Kod kuće ne pijem alkohol, samo vodu. I dobro se naspavam. Na turneji je život lud: svaka večer je subotnja večer. Pokušavam ostati u formi, za svojih pedeset jednu ne izgledam tako loše… morao bih već biti u invalidskim kolicima, ha, ha. Netko tko nije navikao, to ne bi izdržao. Da su uvijek sa mnom i radili potpuno iste pokrete i poteze i prešli sve udaljenosti, rekli bi: “Ovo ne izdržavam….”. A to radim trideset pet godina.
Rockline: Kako ste došli do koncerta u Zagrebu, s obzirom na to da ste imali nekoliko dana stanke nakon klinika na frankfurtskom sajmu?
Lukather: Kriv je moj veliki prijatelj Drago, koji slavi pedesetu. Cijelu je ekipu pozvao ovamo na privatnu zabavu. Rekao je da bi bilo lijepo imati još jedan koncert izvan plana. Nikad još nisam bio ovdje, ljudi me nisu vidjeli kako sviram. Već smo se prije dogovarali, ali nikad nije uspjelo. Ovdje je lijepo, doveo sam i prijatelja Boba Bradshawa (izrađivač Lukatherovih efekata, op.p). Trevorovi prijatelji došli su vlakom iz Amsterdama. Drago je ljubazan domaćin, vodi nas po gradu, pokazuje nam znamenitosti… Dobro jedemo i pijemo, ljudi su vrlo ljubazni. Moj se sin dobro razumije s curama, stvarno su jako lijepe. Da nisam oženjen, bio bih u problemima…
Rockline: Oduševljava li vas neki stvarno dobar suvremeni gitarist?
Lukather: Uf, ovo će biti teško. Iskreno vam kažem…. Tu je Milan Polak, koji radi u Njemačkoj, moj je prijatelj i poznajem ga godinama. Više je shredder (trgač žica), ali ima dušu. Robbie Mussenbichler jammat će s nama u Austriji, poznajem ga 25 godina, dakle nije baš novajlija. Alexi Laiho iz Children Of Bodom je dobar, odlično vlada tehnikom. Mladi ljuti čovjek koji je nešto napravio od svoje glazbe. Poznajem maskirane dečke iz Slipknot, koji više nisu najmlađi. Dečki iz Radiohead stvorili su neke vrlo lijepe glazbene teksture. Neki novajlija pak… malo ih je teško pratiti. Eric Johnson je pak stariji od mene i genije je, jedan od najmelodičnijih gitarista sa svojstvenom tehnikom. Većinu gitarista pak poznajem, moji su prijatelji i zajedno smo štošta proživjeli. To su moji suvremenici: Michael Landau, Nuno Bettencourt, naravno Joe Satriani, kojemu sam predao nagradu za životno djelo na frankfurtskom glazbenom sajmu. Odsvirali smo četrnaest nastupa u četiri dana.
Rockline: Jeste li čuli za Chickenfoot (članovi su Sammy Hagar, Joe Satriani, Chad Smith i Michal Anthony)?
Lukather: Moj gitarski tehničar prije je bio zaposlen kod basista Michaela Anthonyja. Sve dečke dobro poznajem, s braćom Van Halen prijatelji smo trideset godina. Jedva čekam čuti što su snimili. Sigurno su pod velikim pritiskom, nadam se da će im uspjeti jer su stvarno ugodni ljudi. Koncept supergrupe prilično je zastrašujući, ljudi od tebe očekuju nove Led Zeppelin. Ali samo su četiri dečka koja bi htjela svirati svoju glazbu. Kažu da je glazba u redu, ali još nisam stigao poslušati…
Rockline: Neke skladbe imaju na svojoj web stranici…
Lukather: I kako zvuče?
Rockline: Snažan bubanj, zatim Satchova gitara i Sammy koji pjeva kako zna, dakle odlično…
Lukather: Ok, siguran sam da će biti super.
Rockline: Hvala i puno uspjeha dalje!
Lukather: Hvala i vama!
Preveo: Jernej Vene
Galerija slika
