Mjesto: Piazzale del Castello / Udine / Italija
Datum koncerta: 07.07.2009
Broj posjetitelja: 2500
Cijena ulaznice: 25 €
Posljednjih dana odlazak na koncerte eminentnih glazbenih imena ekipi Rocklinea već se poprilično uvukao pod kožu. Što je dobro, živimo u neposrednoj blizini samog srca Europe, koje svakog ljeta nosi glavninu koncertnog zbivanja na najvišoj razini, što znači da je za jedinstveno koncertno iskustvo dovoljno samo malo konkretnije nagaziti na gas svog četverokotačnog krntije i već si u raju. Ovaj put je put do “onostranstva” vodio u obližnji Udine. Iza zidina tamošnjeg gradskog dvorca nastupio je Steve Winwood, nekadašnji član sastava Spencer Davis Group, Traffic i Blind Faith, striček čiji nevjerojatan glas već desetljećima nudi neku vrstu bjelopute alternative vokalnoj isporuci Raya Charlesa. Steve Winwood je pak svakako više od samo odličnog pjevača. On je ikona rock glazbe, plodan skladatelj, glazbeni inovator i producent koji od 1977. uporno gradi solističku karijeru, čiji je komercijalni vrhunac nastupio 1986. izdavanjem albuma Back In The High Life.
Dvorac u Udinama, kojem mještani kažu Piazzale del Castello, doista je čaroban prostor, neka vrsta “mamca” za ovisnike o arhitektonskoj povijesti. Drevna lokacija nudi ugodnu ambijentalnu atmosferu, skrojenu po mjeri intimnoj prirodi susreta s legendarnim glazbenikom. Steve Winwood je pred pažljivo posjedanu publiku stupio do na minutu točno (što se za Talijane čini prilično neobično), te se lagano, zapravo poprilično rutinirano i bez vidljivog napora, prošetao kroz tucet debelih skladbi koje su na ovaj ili onaj način obilježile vrhunce njegove uzbudljive karijerne odiseje. Očito umoran od otkrivanja ttople vode, Steve je mnogim motivima uspješno udahnuo temeljito adaptiran zvukovni lik, koji se vidno razlikovao od onoga što smo mogli čuti na ovogodišnjoj koncertnoj suradnji s velikim prijateljem Ericom Claptonom (RockLine recenzija ovdje). Stevovo koketiranje s neopterećenim ljuljanjem u latino ritmovima brzo je urodilo plodom na improviziranom spustu kroz Light Up Or Leave Me Alone, koji je oduševio prije svega zahvaljujući spontanoj i tematski dobro proživljenoj komunikaciji između udaraljkaša Karla Van den Boschea i svestranog Paula Bootha. Paul se pokazao kao pravi biser Winwoodovog putujućeg cirkusa jer osim vrhunskog vladanja saksofonom i flautom njeguje i sposobnost stvaranja čarobnih trenutaka za upravljačem vintage hammond karoserije.
Winwood je večer dostojno začinio brojnim razigranim improvizacijama koje na sreću nije bezrazložno razvlačio do besvijesti. Svaki improvizirani izlet, nerijetko zvukovno srodan kojem od otrovnih jazz fusion odmaka, bio je uvijek hrabro upregnut u strukturu izvođene skladbe. U potrazi za inspiracijom za improviziranje, raspoloženi orguljaš najčće se osvrtao prema nadahnutom Boothu, koji je na brojne izazove uvijek znao odgovoriti pravo začinjenom recepturom barokno dahtavih melodijskih ukrasa, naravno poslužene sa zdravom mjerom samokontrole. Uvjerljiva scenska predstava njih dvojice iscrtala je obrise vihornog glazbenog odnosa, u koji je nove životne snage uspjelo uliti Traffic favorita Pearly Queen, a ?iroku paletu raspoloženja razvila je njegovom zaslugom i The Low Spark Of High Heeled Boys. Steve je za rijetku priliku spokojnog meditiranja očekivano posudio usluge Blind Faith motiva Can’t Find My Way Back Home, koji je vragolije duševno angažiranog pastorala izvodio pod utjecajem izuzetne snage i bajkovite dubine Winwoodovog vokala. Uz prvorazredno posluživanje spomenutih trijumfa svakako ne treba zaboraviti ni spontanu, tropskim aromama prožetu izvedbu vjerojatno najprepoznatljivije Steve Winwood skladbe, jedinstvene Higher Love, koja je odzvonila u što lakšem duhu, u pratnji dražesnog udaranja brojnih udaraljki i moćne vokalne pozadine, a poseban ton izvedbi dala je i čarolija sveprisutnog majstora puhačkih akrobacija Paula Bootha. U kremastom društvu diskografskih presežaka čast posljednjeg albuma Stevea Winwooda dostojno su obranile neusiljeno izvedena At Times We Do Forget i dramatična Dirty City, za čije je izvođenje Steve pripremio hrpu oduševljavajućih gitarskih manevara. Steve je u ulozi prvog gitarista sastava dočekao dolazak veleuspješne Valerie, a kasnije se sa svojom šesterožičanom prijateljicom odvezao na dugo očekivani spoj s Traffic klasikom Dear Mr. Fantasy. Vidno ganut toplim odazivom publike, pri samom kraju večeri u kotao dvorca u Udinama bacio je i Gimme Some Lovin’, kojom je razumljivo pokupio ovacije okupljene mnoštva na nogama.
Steve Winwood je svojim nastupom uvjerio na svim frontama. Njegova scenska predstava vrvi živahnom glazbenom komunikacijom koja udara poprilično mainstreamovski, mjestimično pak ponudi i pokoju malu slasticu za zahtjevnije ukuse glazbenih gurmana. 61-godišnji glazbenik pun je mladenačke energije, njegov glas djeluje proljetno i zadržava primat glavnog izražajnog instrumenta koji izvrsno služi svojoj svrsi. Glazbenikova vitalnost, plod neizmjerne energičnosti i željezne volje za daljnjim umjetničkim stvaranjem, oduševila je okupljene pod vedrim nebom dvorskog gledališta simpatičnog Udina. Dva sata koncertiranja bez malo tiše protekla su brzo kao već dugo ne. Dakako, na takav se luksuz čovjek prilično brzo navikne.
Fotografije: Mojca Perdih
Setlista
1. Different Light
2. I’m A Man
3. Can’t Find My Way Back Home
4. Valerie
5. Dirty CIty
6. Pearly Queen
7. At Times We Do Forget
8. Light Up Or Leave Me Alone
9. The Low Spark of High Heeled Boys
10. Empty Pages
11. Higher Love
—dodatak—
12. Dear Mr. Fantasy
13. Gimme Some Lovin’
Galerija slika
