Steven Wilson “osobno” u Beču (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Primož Novak

Mjesto: Gasometer, Beč, Austrija
Datum koncerta: 02.11.2013
Cijena ulaznice: 31€

Steven Wilson danas je ime koje je mnogima poznato kao vokal/gitarist grupe Porcupine Tree. No mnogi ga smatraju i prenositeljem naslijeđa progresivnog rocka iz sedamdesetih u 21. stoljeće. Dakle, onog pravog progresivnog rocka koji je promijenio mnoge poglede na stvaranje glazbe. Porcupine Tree imaju poprilično velik renome koji bi načelno mogao biti i veći, ali Steven Wilson odlučio se za solo karijeru, u sklopu koje je ove godine izdao treći solo uradak, The Raven That Refused to Sing, koji promovira na trenutnoj svjetskoj turneji. U proljeće se odvila prva europska turneja, a sada traje već druga, koja se zaustavila i u Beču, točnije u dvorani Gasometer, koja prima do 3000 posjetitelja.

Pri ulasku u dvoranu sve je već bilo spremno. Tepisi za Wilsona bili su usisani, a na platnu se vrtjela projekcija uličnog gitarista koji ugađa gitaru, dok se iz zvučnika čula ambijentalna glazba sastava Bass Communion, Wilsonova sporednog projekta. Ulični glazbenik točno u osam uspio je ugoditi gitaru, a zatim je počeo svirati pjesmu Trains od Porcupine Tree, dok je na pozornicu u tom trenutku izašao Steven Wilson, koji je spomenutom pjesmom otvorio svoj današnji repertoar. Nažalost, Trains je odsviran samo akustično, unatoč očekivanjima da će mu se kasnije pridružiti ostatak benda i pjesmi dati onu epsku konotaciju.

Nakon ugodnog akustičnog uvoda na pozornicu je izašao sastav koji je Wilsona pratio na turneji i započeo pjesmom Luminol s aktualnog albuma. Isprva se doduše nije čulo baš sve do detalja, ali se i taj propust ubrzo ispravio. Steven Wilson ovaj je put nastupio bez karizmatičnog bubnjara Marca Minnemanna, koji je na posljednjem albumu još jednom pokazao svoju svestranost. Umjesto Minnemanna za bubnjevima je sjedio Chad Wackermann, koji je između ostalog svirao i s Frankom Zappom, Steveom Vaijem i drugim priznatim glazbenicima. Wilson naime drugačije nego s jazzerskim bubnjarem ne bi mogao izvesti svoj koncert, koji od bubnjara traži puno znanja i iskustva. Već kod pjesme Luminol pokazalo se da Wilson uz sebe ima same profesionalne glazbenike. Isprva se isticao basist Nick Beggs, koji je serviralo zanimljive bas linije, a zatim su na svoje došli i ostali. Naravno, najviše pažnje imao je sam Steven, koji je hodao po pozornici i diktirao ostalim članovima kada se trebaju uključiti u dio pjesme. S vremena na vrijeme sam je Wilson bio previše egocentričan (neki njegovi pokreti djelovali su previše narcisoidno), ali na svoj način logično, s obzirom na to da je Wilson producent na albumima i da je potrebno i na koncertima imati sve pod kontrolom. Steven je osim što se brinuo za vokale i svirao gitaru povremeno sjeo i za mellotron klavijature, gdje je držao samo podlogu, dok je teži posao s klavijaturama cijelo vrijeme odrađivao Adam Holzman.

Teško je ovdje reći tko se više isticao svojim znanjem. Svakako su mnogi pogledi bili uprti u gitarskog virtuoza Guthrieja Govana, koji je danas jedan od najpriznatijih gitarista, što je vidljivo u mnogim gitarskim časopisima. Pjesmama The Holy Drinker, Drive Home i mnogim drugima Govan se pokazao kao gitarist koji doista zna iz svoje gitare i pojačala izvući maksimum. Još je fascinantnije bilo to što Govan odlično komunicira s ostalim članovima sastava. Mnoge solaže bile su izvedene zajedno s klavijaturistom Adamom Holzmanom i flautistom Theom Travisom. S vremena na vrijeme djelovalo je da je Govan gitarom uspio uloviti istu zvučnu frekvenciju kao i Travisov klarinet, pa je sama melodija dobila još jednu dimenziju i epskiji prizvuk. Kod pjesme Holy Drinker isticao se između ostalog basist Nick Beggs, koji je uzeo chapman stick, dok je bas gitaru preuzeo Steven. Time je pjesma dobila dodatnu dinamiku zbog još jednog istaknutog instrumenta.

U prvom dijelu koncerta naglasak je isprva bio na pjesmama s aktualnog albuma, no uslijedilo je iznenađenje bez naslova. Radilo se o novoj pjesmi za koju je Wilson spomenuo da svaki put ima drugi naslov, a za ovaj koncert nazvao ju je A Death in the Shadow. O novitetu je rečeno da će se naći na novom albumu, koji je već u izradi. Sama 15-minutna pjesma bila je puna iznenađenja i neobičnih obrata. Isprva je djelovalo da je Wilson za uzor uzeo rano psihodelično razdoblje Porcupine Tree, a sama atmosfera bila je poprilično morbidna, ali u nastavku pjesme pokazalo se da je za uzor uzeo i posljednje albume Porcupine Tree, koji su više metalske naravi. Naime, u drugoj polovici pjesme bile su prisutne snažno distorzirane gitare i bubanj u bržem tempu. Ukratko, s novom se pjesmom pokazalo da Wilson i dalje ima svježe ideje unatoč brojnim albumima koje je do sada izdao. I tu treba naglasiti da Wilsonove ideje i dalje zvuče progresivno.

Za novitet je pala zavjesa na kojoj su se prikazivale razne projekcije, a sastav je svirao u »pozadini«. Posjetiteljima je ponuđena pjesma The Watchmaker, koja je na početku mirne naravi, a kasnije se ugodno razvija, pri čemu se naravno isticao klavir Adama Holzmana, koji je kroz cijeli koncert brinuo za odličnu podlogu raznim klavijaturama poput mellotrona, hammondica i minimooga. Holzman je cijelo vrijeme djelovao kao da je na samom koncertu posve u svom svijetu. Kao da ga još uvijek drži ona tableta koju je zaprimio negdje u sedamdesetima. Zavjesa je s projekcijama koncertu dala dodatnu atmosferu, mjestimice čak morbidnu i melankoličnu, osobito kad su se svirale pjesme s prva dva albuma, koji su poprilično napornije za slušanje od aktualnog albuma. Vjerojatno je to uvjetovano većom upotrebom atonalnosti i raznih čudnovatih melodija u stilu King Crimson.

Zabavni dio koncerta bile su Wilsonove najave publici, pune sarkazma, ali i cinizma. U prvoj najavi Wilson je rekao da nema nikakvo glazbeno obrazovanje, da čak ne zna ni čitati note, ali da ima glavu punu ideja koje kaže ostalim članovima, a oni onda svojim instrumentima pokušavaju protumačiti njegove ideje. Tu je istaknuo primjer izgubljenog bombončića koji je navečer zalutao u šumu, a gitarist Guthrie Govan melodijom na gitari pokušao je opisati izgubljenog bombončića. U drugoj najavi upozorio je da je mellotron klavijatura ove godine zabilježila 50 godina postojanja. Glazbenici su po njegovu mišljenju koristili mellotron kako bi mogli uprizoriti zvukove klasičnih instrumenata, a da ne moraju unajmljivati cijeli londonski orkestar, unatoč tome što su zvukovi mellotrona bili sve samo ne dobri. Glazbena lekcija s Adamom Holzmanom bila je nedvojbeno poučna i zabavna.

S jedne strane vrhunac koncerta dosegnut je pjesmom Raider II s albuma Grace For Drowning, koja je doduše vrlo duga, ali vrlo zanimljivo strukturirana. Melankolija je pak dosegla svoj vrhunac naslovnom pjesmom The Raven That Refused to Sing, uz koju se prikazivala i projekcija animiranog spota.

Nakon dva sata Wilsonu nije bilo dosta. Publici se vidio umor, a u sastavu je najumorniji izgledao Theo Travis, koji je neprestano mijenjao poprečnu flautu, saksofon i klarinet. Ipak, trebalo je pokazati još malo snage za pjesmu Remainder the Black Dog, opet s albuma Grace For Drowning.

Wilson je naposljetku najavio da završavaju s koncertom i neka od njega ne očekujemo nikakav hit, jer ga nikad nije napisao (doduše, u samoj diskografiji Porcupine Tree pojavilo se poprilično potencijalnih radijskih hitova). Wilson se odlučio za drugačiji završetak, što je nedvojbeno bilo iznenađenje, naime odsvirana je još jedna novitet pod naslovom Happy Returns. Za nju je Wilson spomenuo da će možda ova pjesma postati hit … U paralelnoj dimenziji. No nekako se na kraju pokazalo da pjesma ima sve atribute da postane hit, naime u njoj su bili prisutni zarazna melodija, lijep pjevni vokal i emocionalan tekst. Kao da je želio ponuditi nešto slično pjesmi Trains, kojom je otvorio koncert.

Malo je bilo teško zamisliti da će Steven Wilson odsvirati čak dvije nove pjesme, unatoč tome što od posljednjeg albuma nije prošlo ni godinu dana. Tu se pojavila glavna polemika. Naime, bilo je vidljivo da Wilson još neko vrijeme ne namjerava oživjeti Porcupine Tree, ali se s druge strane s dvjema novim pjesmama na temelju sličnosti poprilično približio PT-u.

Steven Wilson nije razočarao. Pokazao se u najprofesionalnijem izdanju, s izvanrednim glazbenicima koje nije moguće vidjeti svaki dan. Iako je pažnja često bila usmjerena na samog Wilsona, ostali članovi nisu bili zapostavljeni. Ekipa je bila usklađena, nikakvih odstupanja nije bilo moguće zamijetiti. Slično kao za Porcupine Tree, može se tvrditi i za njegove »solo« nastupe. Moglo se vidjeti vrhunske glazbenike s odličnom scenskom produkcijom. O ovom koncertu mogla bi se napraviti doista opširna analiza, ali ni s njom ne bi pogodio bit. Bit je da koncert Stevena Wilsona, baš kao i Porcupine Tree, jednostavno morate doživjeti.