Steven Wilson – osrednji mecena progresivnog rocka na tršćanskoj demonstraciji melankolične perfekcije (2016)

Lokacija: Trst (Trieste) / Teatro Politeama Rossetti / Italija
Datum: 26.04.2016

O engleskom multiinstrumentalistu, pjevaču, skladatelju, producentu, računalnom majstoru i zvučnom inženjeru Stevenu Wilsonu, središnjem mecenu suvremenog progresivnog rocka, vizionaru i ultimativnom glazbenom radoholičaru, u posljednjih je deset godina ‘prolivena tolika količina tinte’ da nema smisla stalno nabrajati sve njegove vrline i izvanredna postignuća, jer je taj glazbenik jednostavno klasa za sebe. Majstor vječno mladenačkog izgleda, koji se po pozornici najradije šeće bos, dok pred uljezima brižno čuva svoj privatni život, glazbeni je genij kakvog je suvremena progrockerska scena nužno trebala da bi se počela razvijati u pravom smjeru i pritom izbjegla stagnaciju.

Ove godine Steven nastavlja svoju uspješnu »Hand. Cannot. Erase« turneju, koju je započeo prošle godine i na kojoj svake večeri u prvom dijelu nastupa izvodi cijeli spomenuti aktualni studijski album te još nekoliko omiljenih standarda iz svoje solo karijere i iz vremena kad je vodio kultni, trenutno neaktivni bend Porcupine Tree. Od našeg posljednjeg, prošlogodišnjeg susreta sa Stevenom u Beču njegova je prateća postava doživjela dvije važne promjene. Guthrieja Govana na mjestu glavnog gitarista zamijenio je Dave Kilminster (najpoznatiji po suradnji s Rogerom Watersom, Kenom Hensleyem i Johnom Wettonom), dok je umjesto Marca Minnemanna za bubnjevima sjedio manje razvikani, no među ljubiteljima eksperimentalne glazbe jednako izuzetno cijenjeni Craig Blundell (Pendragon).

Kilminster, koji slovi po svojoj izrazito sofisticiranoj gitarskoj tehnici, bio je logičan izbor umjesto svog dugogodišnjeg prijatelja Govana, a pravi je užitak bio slušati Daveove melankolične solaže, začinjene izdašnom dozom profinjenosti. Vragolije na bas-gitari i Chapman sticku izvodio je nitko drugi nego kultni multiinstrumentalist (i pjevač) Nick Beggs (The Mute Gods, Kajagoogoo), koji je bio zaslužan i za fantastične prateće vokalne harmonije. Iza klavijatura je ponovno bdio Adam Holzman, jedini Amerikanac među Englezima, izvanredan povremeni glazbenik, koji je posebno poštovanje stekao i suradnjom s Milesom Davisom.

Gospodin Wilson i njegovi sjajni glazbeni drugovi svoj su nastup otvorili skladbom »First Regret«, kojom su ujedno otvorili i izvedbu albuma »Hand. Cannot. Erase«, a koju su u pozadini nadopunjavale više ili manje zanimljive video projekcije. Steven je bio odjeven u crnu majicu sa zlatnim natpisom ‘David Bowie’, što je bio lijep poklon jednom od njegovih glavnih glazbenih uzora, kojeg nažalost od početka ove godine više nema među nama. Suzdržani i asketski poglavar benda većinu je nastupa bio opasan gitarom, a samo je jednom iznenadio basom u ruci. Na sredini pozornice nalazio se i stol s Appleovim prijenosnim računalom na kojem je Steven imao spremljene razne zvučne uzorke, među ostalim i prateći glas ‘nedostajuće’ pjevačice Ninet Tayeb, koja je sudjelovala na originalnoj verziji skladbe »Routine«, jednom od vrhunaca prvog dijela nastupa. Wilson i Beggs bili su cijelo vrijeme izvanredno usklađeni u pjevanju vokalnih harmonija, jer je kultni basist još uvijek izvanredan pjevač, a uz to mu uvijek dobro dođe i njegovo prijašnje djelovanje u art pop rocku. Steven je, unatoč sjedećim mjestima, publiku pozvao na što veću aktivnost te nas ujedno nasmijao opisom pasivnosti publike u jednoj od drugih europskih zemalja. Prvi dio nastupa prošao je u tren oka, nakon čega su slijedili odmor i priprema za drugi dio.

Tada su na red došle izvedbe djela iz različitih razdoblja Stevenove karijere, među kojima naravno nije izostao njegov prvi solo singl »Harmony Korine«, koji je izvorno izašao na prvijencu »Insurgentes« (2008), pa smo preko projekcije nadrealističnog videa u pozadini opet gledali zlokobne ljude s vranjim glavama. Jedan od najdirljivijih trenutaka nastupio je uz izvedbu Porcupine Tree baladne klasike »Lazarus«, koju je Steven posvetio svom nedavno preminulom glazbenom uzoru Davidu Bowieju. Zanimljiva je slučajnost da je Bowie na svom posljednjem studijskom albumu »Blackstar« (2016) objavio skladbu istog naziva i sličnog poruke. Gospodin Wilson, koji je među svojim velikim glazbenim idolima spomenuo i Franka Zappu i Milesa Davisa, zabavljao nas je između pojedinih izvedbi neprestano duhovitim doskočicama s tipičnim engleskim prizvukom. Usprkos priličnoj ozbiljnosti koja tijekom nastupa vlada na njegovu licu, vječni se melankolik nekoliko puta čak i nasmiješio i našalio na vlastiti račun. Dugogodišnji privrženici najviše su se razveselili Porcupine Tree obradama, kojih je ovaj put bilo nešto više nego obično na Stevenovim solo nastupima. Uz »Lazarus« te smo večeri čuli i »Dark Matter«, »Don’t Hate Me«, »Sleep Together« te »Sound of Muzak«. Nakon »Don’t Hate Me« pozornicu je za dvije izvedbe iznenada zastrla prozirna zavjesa, koja je u stilu Pink Floyd klasika »The Wall« stvorila simboličnu pregradu između benda i publike. Ujedno je Steven u drugom dijelu odsvirao i skladbe »My Book of Regrets« te »Vermillioncore« s aktualnog EP-ja »4 ½« (2016), koji predstavlja most između »Hand. Cannot. Erase« i sljedećeg studijskog albuma

Na bisu nas je Steven pošteno iznenadio obradom Princeova standarda »Sign o’ the Times«, posvećenom nedavno preminulom glazbeniku, kojeg je gospodin Wilson navodno u osamdesetima iznimno rado slušao. Zapravo nas je pošteno iznenadio izjavom da je Princea u osamdesetima puno radije slušao nego Genesis, za koje se zagrijao tek u zrelijim godinama. Obrada, koja je bila jedina skladba te večeri u kojoj Steven nije koristio nikakav instrument, već se usredotočio na mikrofon, ispala je više nego solidno. Osjetilo se da Steven u bendu ima iskusnog poprockera Beggsa, kojem radikalno prelaženje među žanrovima nikad nije stvaralo probleme. Majstor melankolije pak nas je u konačni delirij doveo svojom najdražom solo skladbom, koja po njegovu osobnom mišljenju predstavlja vrhunac vlastite solističke kreativnosti. Veliko finale stiglo je s mračnom i ujedno potresnom ispovijesti o starcu, duhu njegove sestre i vrani, koji čine središnje likove remek-djela zvanog »The Raven That Refused To Sing«, koje je Stevenov bend odsvirao s posebnim žarom, dok je nazočne još posljednji put te večeri ganuo besprijekornom izvedbom i bezvremenskom porukom spomenute klasike. Tri sata manje ili više melankoličnih razotkrivenja i potresnih ispovijedi prošla su kao da ih je netko odrezao škarama, što se obično događa samo kad su sve stvari na pozornici u savršenoj harmoniji.

Progresivnorockerski vizionar obradovao nas je u Trstu fantastičnim nastupom tijekom kojeg smo se dosita naužili vrhunskih standarda iz različitih poglavlja njegove sjajne glazbene karijere. Oni kojima je dobro poznat Stevenov perfekcionistički pristup svemu čega se prihvati nisu bili iznenađeni sjajnim ozvučenjem i rasvjetom. Bend je kroz cijeli nastup bio nevjerojatno raspoložen i maksimalno uigran, dok bi Stevenov pozornički pristup, okrunjen izrazito mladenačkom energijom, prije pripisali nekom glazbenom mladiću koji još uvijek žudi dokazivanja nego jednom od najprekaljenijih glazbenika suvremene progrockerske scene, koji nikad nije zaboravio svoje skromne početke. Ujedno se, na radost dugogodišnjih privrženika, unatoč tome što je već nekoliko puta u karijeri bio na rubu velikog globalnog uspjeha, nikad nije ‘prodao’ te je izazvao promjenu onda kad je većina od njega to najmanje očekivala. Neke su doduše ražalostile Stevenove riječi da su promjene konstanta njegove glazbene prošlosti u kojoj nema smisla zaglaviti te da toj prošlosti među ostalim pripada i njegov najomiljeniji i najutjecajniji bend, no ujedno još davno nije izjavio ‘Porcupine Tree, jučer i nikad više’, pa nada u moguć povratak još uvijek ostaje.

autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik

Setlista:

Set 1 (Hand. Cannot. Erase.):
1. First Regret
2. 3 Years Older
3. Hand Cannot Erase
4. Perfect Life
5. Routine
6. Home Invasion
7. Regret #9
8. Transience
9. Ancestral
10. Happy Returns
11. Ascendant Here On…
Set 2:
12. Dark Matter
13. Harmony Korine
14. My Book of Regrets
16. Index
17. Lazarus
18. Don’t Hate Me
19. Vermillioncore
20. Sleep Together
—dodatak—
21. Sign “☮” the Times
22. The Sound of Muzak
23. The Raven That Refused to Sing