Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč / Ottakringer Brauerei / Austrija
Datum koncerta: 04.04.2015
Broj posjetitelja: 800
Cijena karte: 25,00€
Tako neobičnu i nezgodnu lokaciju kao što je bečka pivovara Ottakringer Breaurerei za nastup Stevena Wilsona, progrockerskog inovatora, multiinstrumentalista, pjevača i šefa kultnog sastava Porcupine Tree, ne bismo mogli zamisliti ni u snovima. Zaprisegnuti asket Wilson vjerojatno ni sam nije očekivao da će nastupiti usred starog dijela velike bečke pivovare, koji je preuređen posebno za razne koncertne događaje. Jedini nastup Stevenova banda na aktualnoj turneji, koji se odvijao u stojećem izdanju, bio je smješten u prilično premalu dvoranu, jer se usred rasprodanog prostora u nagurenoj gomili skoro nije dalo disati pa je svaka zaliha nakupljenog kisika u nastavku koncerta bila vrlo dragocjena. Dobar pogled na band, osim nezgodno postavljenih stupova koji su spriječili razmah cijelog platna i time učinkovitije studijske projekcije, otežavali su i dvometraši, kojih je te večeri bilo dovoljno da se od njih složi košarkaška ekipa.
No, ako se izostave svi prethodno navedeni negativni aspekti ovog koncertnog večera te se radije posvetimo pozitivnim stvarima, kojih je bilo bitno više, nema nikakva razloga za durenje, jer je Stevenov izvanredno uigrani band priredio fantastičan nastup na svim razinama te posve opravdao, ako već ne i nadmašio, velika očekivanja svojih vjernih sljedbenika, koji su tijekom koncerta više puta pokazali izvanrednu podršku. Stevenova ekipa glazbenih velemajstora te je večeri odsvirala skoro cijeli novi album »Hand. Cannot. Erase« (2015), koji je kroz razne projekcije pripovijedao i potresnu priču o usamljenoj i zaboravljenoj djevojci iz Wilsonova koncepta.
Bosonogi maestro Steven i njegova pratnja pojavili su se na pozornici nakon izuzetno dugog ambijentalnog uvoda, koji se razvio u instrumental »First Regret« i zatim u »3 Years Older«, jednu od najboljih skladbi s »Hand. Cannot. Erase«. Steven je većinu nastupa proveo ispred mikrofona i uz električnu gitaru, a društvo mu je u ulozi glavnog gitarista pravio virtuozni manijak Guthrie Govan (The Aristocrats, ex-Asia), koji se ni tijekom tehnički zahtjevnijih dijelova pojedinih skladbi u gitarskom improviziranju i varijacijama nije razmahao ni upola koliko je to uobičajeno za njegove štosne samostalne projekte. Govana će s početkom američke turneje zbog njegovih obveza prema bandu The Aristocrats zamijeniti Dave Kilminster (Roger Waters). Na bas gitari i chapman sticku podršku mu je pružao kultni basist/pjevač Nick Beggs (Kajagoogoo, Steve Hackett), koji je Wilsonu izuzetno učinkovito pomagao i u pratećim vokalnim harmonijama.
Wilson u svojim bandovima prihvaća samo najbolje dostupne bubnjare, a Marco Minnemann (The Aristocrats, Joe Satriani), kojeg će u nastavku turneje, za američke datume, zamijeniti Craig Blundell (Pendragon), zasigurno spada u kategoriju trenutačno najuzbudljivijih bubnjarskih velemajstora. Minnemann, nesuđeni nasljednik Mikea Portnoya u Dream Theater (na audiciji je bio drugi među glavnim kandidatima za novog bubnjara), svojom je energičnošću i tehničkom superiornošću oduzimao dah skoro u svakoj prilici. Klavijaturistički virtuoz Adam Holzman (u karijeri je surađivao s cijelom hrpom cijenjenih glazbenih imena predvođenih Milesom Davisom) svojim je jazzerskim pristupom sviranju tipki više puta dokazao da mu nije nikakav problem mijenjati melotron, zvuk hammond orgulja i elektroničke teksture, što mu je te večeri, zbog eklektičnosti Wilsonova stvaralačkog opusa, zadavalo prilično posla.
Uz naslovnu skladbu, dakle »Hand Cannot Erase«, doživjeli smo i prvi poprockerski trenutak večeri, dok je jedan od vrhunaca bila »Routine«, inače Stevenova najdraža skladba s »Hand. Cannot. Erase«, u kojoj nas je uz odličnu izvedbu oduševila i inovativna te potresna animacija. Iako je Steven te večeri odsvirao skoro cijeli novi album (izostavili su samo skladbu »Transcience«), naravno nije zaboravio ni prošla dostignuća svoje karijere, što je za početak pokazao odlično odsviranom verzijom standarda »Index« s albuma »Grace For Drowning« (2011). Prvo iznenađenje večeri bila je neočekivana izvedba dojmljive Porcupine Tree klasike »Lazarus« (album »Deadwing«, 2005), jer gotovo nitko ispod pozornice nije očekivao da će Steven te večeri izvoditi nešto iz svoje ‘matične’ grupe, koju je na neko vrijeme ‘zamrznuo’.
Dvorana je podivljala i uz sljedeću skladbu, poslasticu s albuma »Insurgentes« (2009), »Harmony Corine«, koju je Steven najavio kao stvaralačku tvorevinu djelomice inspiriranu new wave glazbom osamdesetih, koju je u tinejdžerskim godinama jako rado slušao (a i dalje je rado sluša). Među bandovima koje je tada puno slušao spomenuo je i Beggsov Kajagoogoo te time velikom pozitivcu i majstoru bas gitare, koji je ujedno i odličan pjevač, izmamio veliki osmijeh. Stevenova je ekipa vrlo lijepa iznenađenja pripremila i u oba bisa.
U prvom su nas iznenadili standardom »The Watchmaker« s albuma »The Raven That Refused to Sing (And Other Short Stories)« (2013), u kojem je na neko vrijeme zavladalo pravo fantazmagorično ozračje, dok je uz izvedbu Porcupine Tree poslastice »Sleep Together« (album »Fear Of a Blank Planet«, 2007) ponovno podivljala cijela dvorana, a pogotovo ženski dio publike, koji je uz elektroničke ritmove pri prvoj prilici pokazao i poneki plesni pokret, što je na koncertu progresivnorockerskog izvođača (Wilson, koji ne voli glazbeno ‘etiketiranje’, većinu svog stvaralačkog opusa radije naziva konceptualnim rockom) nešto što ne doživiš svake večeri.
Majstor Wilson i njegovi virtuozni pajdaši nastup su zaključili epskom jezivom skladbom »The Raven That Refused to Sing«, koja je također bila među vrhuncima ove večeri potpunog ambijentalnog razmazivanja. Potresna grafička projekcija dodatno je produbila mračni završni čin, iako se na ovom mjestu treba malo osvrnuti na to da se na objema skladbama s »The Raven That Refused to Sing« donekle osjetio manjak instrumentalnog doprinosa na ovoj turneji odsutnog puhača Thea Travisa (Soft Machine Legacy, Gong). Naravno, to nipošto nije utjecalo na vrlo pozitivan završni dojam, koji nije popustio još dugo nakon kraja ovog prekrasnog koncertnog večera, pa je poslije bilo poprilično žaljenja što je nastup Stevenova banda, uz konstantno čarobno ozračje, prošao ekspresno, iako su nas usrećivali dobrih dva sata.
Steven Wilson i njegova prekaljena ekipa supervirtuoza poveli su nas tijekom izvanrednog bečkog nastupa na prekrasno putovanje kroz raznolike zvučne meandre Wilsonova aktualnog studijskog remek-djela, a usput su pripremili i nekoliko neočekivanih iznenađenja iz (recimo) starijih poglavlja njegove glazbene karijere, iako je najstarija izvedba potjecala iz ne tako davne 2005. Tijekom cijelog nastupa mogli smo uživati i u fantastičnom ozvučenju, što je jedan od zaštitnih znakova svih Wilsonovih koncertnih nastupa, koji mogu poslužiti kao pravi udžbenički primjeri kako u dvorani stvoriti sanjski zvuk. Pri sljedećem Wilsonovu posjetu Bečlije će koncert nužno morati preseliti u veću i kulturniju dvoranu, jer je Steven kao izvođač, po posjećenosti svojih nastupa, očito već nadrastao prostore na razini Ottakringer Brauerei, pa neka se razni ‘pivski bratci’ još toliko bune.
Setlista
1. First Regret
2. 3 Years Older
3. Hand Cannot Erase
4. Perfect Life
5. Routine
6. Index
7. Home Invasion
8. Regret #9
9. Lazarus
10. Harmony Korine
11. Ancestral
12. Happy Returns
13. Ascendant Here On…
—dodatak I.—
14. The Watchmaker
15. Sleep Together
—dodatak II.—
16. The Raven That Refused to Sing
Galerija slika
