Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Van Der Graaf Generator
Izdavač: Charisma Records
Izdanje: 1976
Trajanje: 44:38
Ocjena: 5/5
‘Manje strašna noć je u crnoj zemlji krila nego što su pod svijetlim suncem robovski dani’ razmišljao je u Prešernovom Krstu pri Savici buntovnički raspoloženi Črtomir. Očito kasnije ponizno pokajani i pokoreni Črtomir nije poznavao britanske progrockovske titane Van Der Graaf Generator, jer da jest, više bi se plašio crnila i manje junačio, budući da je malo bendova iz zlatne ere rocka (sedamdesete prošlog stoljeća) uspjelo definirati crninu bezdana suvremenog, postapokaliptičnog društva do takve sitnice kao što su to uspjeli oni. Van Der Graaf Generator, pod vodstvom genijalnog pjevača, gitarista, skladatelja i vizionara Petera Hammilla, snimili su 1976. svoj šesti studijski album, koji su nazvali »Still Life«, a za to su imali mnogo dobrih razloga.
Prvi od njih bio je zacijelo taj da su, unatoč tome što su se u međuvremenu već dvaput raspali, prvi put čak sasvim na početku karijere, još uvijek postojali i da su sredinom sedamdesetih u klasičnoj postavi, koju su uz Hammilla činili još orguljaš Hugh Banton, puhač David Jackson i bubnjar Guy Evans, bili jači nego ikad prije. Zato su se naslovom »Still Life« željeli narugati svima onima koji su im neprestano prorokovali prerani nekrolog, ali i fenomenu da čovjek, usprkos brojnim vatrenim pokušajima, još uvijek nije izbrisao svoju vrstu s lica zemlje. Nakon traumatičnog završetka turneje za »Godbluff« 1975., kad su se jedva uspjeli živi vratiti iz Italije jer su doživjeli bliski susret s podivljalom, politički oboljelom svjetinom, članovi VDGG vratili su se u studio, gdje su se bacili na snimanje pet novih skladbi, koje su potom našle svoj put na »Still Life«.
Polovica skladateljskog dijela tada je praktički već bila odrađena, jer su skladbe »Pilgrims« i »La Rossa« nastale još u razdoblju snimanja »Godbluff«, pa im je trebalo još samo malo dodatne ‘obrade’. Prva promjena, koja je u zvučnoj produkciji »Still Life« bila prilično očita, no teško bi je se moglo nazvati dramatičnom, bila je Hammillova veća uključenost na mjestu električnog gitarista, nakon što mu je trebalo nekoliko godina da se privikne na ulogu ritam gitarista, budući da su mu prije toga najdraži instrumenti bili prije svega klavir i akustična gitara.
Peterove nepredvidljive gitarske improvizacije, za razliku od njegova zapanjujućeg i posve unikatnog vokalnog talenta, nisu bile nikakva velika majstorija sa strogo tehničkog stajališta, pogotovo ne u usporedbi s nekim gitarskim majstorima progresivnog rocka, no izvrsno su se uklapale uz Bantonove epske orguljaške pasaže, Jacksonove divlje puhačke juriše i Bantonove nemilosrdne bubnjarske kanonade. Takva kombinacija bila je ključna za pobjedničku formulu koja je i od »Still Life« napravila još jedno u nizu nezaboravnih VDGG remek-djela, kojih se do 1976. nakupilo već četiri ‘primjerka’. »Still Life« je epsko, jezivo, tmurno, a prije svega potresno ambijentalno putovanje najmračnijim i najzamršenijim meandrima ljudskih moždanih neurona, što izvrsno simbolizira sama naslovnica ovog fantastičnog albuma s Lichtenbergovom figurom elektrostatičkog izboja, koji je izazvao Van de Graaffov generator.
Prva skladba na »Still Life«, »Pilgrims«, nudi, za uobičajene VDGG prilike, relativno smiren uvod u album, no sadrži i mnogo osjećaja za epiku i tragiku, dakle ključna ambijentalna elementa, koji su se u VDGG-ovim evergreenima često međusobno nadopunjavali. Tajanstvena atmosfera, koju oblikuju Hammillov poetski vokalni pristup i krajnje suptilan orguljaško-saksofonski spoj, slušatelja vodi na epsko hodočašće među postapokaliptične poljane ‘divnog novog svijeta’ iz najgore kolektivne more. S vremenom majstor kameleonskih vokalnih manira uz asistenciju trojice prekaljenih instrumentalističkih drugova osigurava epski i uzdižući refren, kojim zasja snažan trak svjetlosti u mračnu dolinu općeg ljudskog razaranja.
Mračno ozračje dobiva zamah na potresnoj naslovnoj skladbi, dakle na »Still Life«, gdje majstor Hammill, usred vječne polemike o besmrtnosti, ponovno nadmašuje samoga sebe u svom specifičnom vokalnom kameleonstvu. Uvodni dio, u kojem prevladava sakralni zvuk Bantonovih orgulja uz Peterovu ‘mučeničku’ vokalnu ispovijed, zvuči gotovo elegično. Nakon lukavog prijelaza nastupa temperamentna, mračnija sekcija, u kojoj ne nedostaje uzburkanih orguljaških i saksofonskih varijacija, dok Peter iznenada zauzima agresivniji pjevački pristup, koji odlično podupiru Evansovi jazzom obojeni zamasi po bubnjevima.
King Crimson su upozoravali na rastući anarhizam u svom briljantnom instrumentalu »Red«, dok su se članovi VDGG dotaknuli talijanske anarhične scene sedamdesetih (te bliskih susreta s njom) na umjetnini naslovljenoj »La Rossa«. Ta iznimno temperamentna skladba, koja sadrži brojne žestoke vokalne izljeve u režiji karizmatičnog pjevačkog ‘gromovnika’, temelji se prije svega na žestokim sukobima orguljaških i saksofonskih pasaža, koje sijeku divlje bubnjarske kataklizme. Epsko i istodobno mračno ozračje stupnjuje se iz minute u minutu, što inače vrijedi za cijeli »Still Life«, koji je imao puno veći utjecaj na ranu hevi metal scenu i punk nego što bi većina pomislila.
Od svih skladbi na »Still Life« »My Room (Waiting For Wonderland)« ona je koja možda najbolje obuhvaća Hammillovu filozofiju i vizionarski pogled na svijet, koji se može čitati i kao upozorenje sve više pomahnitalom čovječanstvu, što nezaustavljivo juri prema svojoj propasti. Elegantne saksofonske i klavirske pasaže prate Peterov elegično začinjeni pjevački preokret, što u suzvučju oblikuje nadasve ugodan motiv. U nastavku Jackson uzima i nešto više prostora za svoje duhovite saksofonske improvizacije, dok Hammill marljivo njeguje svoj gotovo ‘anđeoski’ vokalni pristup.
Epsko remek-djelo »Childlike Faith In Childhood’s End«, koje aludira na dječju naivnost do radosti zbog što bržeg prijelaza u odraslost i veliko razočaranje koje u većini slučajeva nastupi kad je već prekasno, kao i na to da većina ljudi, nakon (službenog) ulaska u odraslu dob, ostaje na dječjem mentalnom i duhovnom stupnju razvoja, predstavlja ambijentalni i poetski vrhunac cijelog »Still Life«. Duhovita saksofonska improvizacija otvara put uzdižućem i epskom motivu, koji spretno oblikuje ponovno kameleonski raspoloženi gospodin Hammill, što svojim pjevanjem neprestano prelazi između pakla i neba.
Epski refren zvuči kao konačno otkrivenje i ujedno gorko upozorenje čovječanstvu od strane tog uvijek budnog pjesnika postapokalipse. Iako cijelo vrijeme prevladava mračna atmosfera s divljim instrumentalnim varijacijama, a ‘gromovnikov’ glas puca od silnog bijesa na podivljalu i bolesnu ljudsku vrstu, genijalni tekst ipak nudi nadu i krhku mogućnost spasa za sve one koji još nisu posve zagazili u kandže politike, svećenstva i ‘slobodnog’ tržišta. To je vidljivo i iz pobjedonosnog završetka ovog veličanstvenog epa, koji i dalje ostaje jedno od ključnih VDGG-ovih djela.
U vrijeme kad je progresivni rock dosegnuo zenit svoje popularnosti, Van Der Graaf Generator još su uvijek bili na vrhuncu svojih stvaralačkih moći. »Still Life« bio je jedan od kreativnih vrhunaca klasične VDGG postave, kad se njihova glazba vrhunski stapala s porukama pojedinih skladbi i imala doista moć da bi mogla mijenjati sve kaotičniji svijet, koji je već tada počeo ubrzano srljati prema apokalipsi. Nažalost, velika stvaralačka magija unutar klasične VDGG postave počela se krhati već iste godine kad je izdan »Still Life«, ali ne prije nego što su snimili jednako izvrstan »World Record« (1976.), koji je dugo vremena važio za njihov posljednji čin.
Postava
Peter Hammill – vokal, gitara, klavir
David Jackson – saksofon, flauta
Hugh Banton – orgulje, bas, melotron, klavir
Guy Evans – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Van Der Graaf Generator
Popis skladbi
1. Pilgrims (7:12)
2. Still Life (7:24)
3. La Rossa (9:52)
4. My Room (Waiting for Wonderland) (8:02)
5. Childlike Faith in Childhood’s End (12:24)
