Izvođač: Dandelion Children
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2009
Trajanje: http://www.dandelion-children.com/
Ocjena: 4/5
Dandelion Children, maslačkova djeca, trio! Garažni trio. Baciš malo bluesa, malo punka, klasične škole starog rocka, čak i nešto post brit pop melodike (Halo Kaiser Chiefs?), ukratko, što da čovjek kaže? Zanimljiva mješavina koja miriše na neovisno, izravno, u energiji vrlo iskrena i, što je bitno, udara koliko god može istinito. Ne treba ti Einstein. Uvodna Alliance Pleasure odmah će ti sve razotkriti.
Album zvuči kao da je snimljena jedna od vježbi benda. Sirov zvuk i taj živi osjećaj kroz cijeli album zasigurno su vrlo važan faktor koji pomaže da poanta propovijedi benda, odnosno skladbi, postigne željeni i traženi učinak. Jureov vokal definitivno je prvi faktor koji preusmjerava slušateljevu pažnju. Vokal je rezgetav, promuklo napukao, s akcentom luckaste psihodeličnosti, svakako još samo nedostaje cockney akcent da mjera bude puna. No srećom ga nema, a vožnja kroz engleski za Slovenca je uz to iznimno uspješna. Američki engleski. Jure se spretno preodijeva kroz skladbe i kroz svoju punkersku zadrogiranost uspješno oživljava emocionalna stanja koja su karakteristična za razvoj pojedinih skladbi, osobito stihova.
Bend djeluje tako spontano i iskreno da već gotovo pretjeruje. Naime, u želji da djeluje što prirodnije i neizvještačenije, neke skladbe ostavljaju dojam da su “napola” napravljene. Dakle, pojednostavljeno rečeno, poprilično skladbi nosi silno zanimljivu strukturu, pa ih sastav zaključi već usred druge minute ili najviše treće. Primjerice, skladba poput 3x Dead Funky Man odlično je zamišljena skladba – nosi sve (super motivsko povezivanje, kontrastno nadopunjavanje), a bend je zaključi već nakon dobre dvije minute sviranja, što je nevjerojatna šteta.
Budući da je skladbi čak 14, a u energetskoj vibraciji se ni ne razlikuju mnogo međusobno, šteta je što sastav nije izbrusio neke skladbe malo određenije i zaokruženije, pa ih time razvukao za minutu ili minutu i pol te tako dobio 10-12 “oštro” odjevenih skladbi, koje stoje još sigurnije jedna uz drugu u svojoj sažetoj kompaktnosti! Naravno, to je samo znak mladenačke naivnosti, neukroćene žudnje za dokazivanjem i činjenice da su Dandelion Children mlad bend koji se još kali i sazrijeva na temelju skupljanja iskustava i osobnog rasta. A to je dobro, jer se to događa prirodnim putem pa će biti zanimljivo ubuduće pratiti taj umjetnički napredak benda. Od albuma do albuma.
“Stole My Bike” je kao prvijenac uspješan debi za bend. Trio glazbenika pokazuje da se dobro razumije međusobno i da energetske veze među njima djeluju u smjerovima uzajamnog nadopunjavanja. To je vrlo važno u slučaju Dandelion Children, jer se s obzirom na vibraciju garažne oštrine i rockerske izravnosti prvijenca može zaključiti da je to bend koji svoju pravu vrijednost pokazuje tek na pozornici. Dakle, trio i album “Stole My Bike” ne podnose nikakvo kozmetičko friziranje u studiju. Sljedeći plus koji se može osjetiti jest da je bend očito snimao sve iz prvog “take-a”. Naknadnih snimanja praktički nema, ili ih je vrlo malo, praktički je neprimjetno. Često je sačuvano škripanje “nepažljivog” struganja po žicama (između rifova), koje prenose magneti, ili se povremeno može uhvatiti i brujanje pojačala u pozadini (No Land).
Nekoliko ideja odlično je kapitalizirano na albumu. Blago psihodelični razvoj skladbe Dare Station, koji uvodno rasterećuje prethodnu bijesnu narav skladbe In The Go, prije nego što se prelije u dreku rockerskog bučanja, prikazuje sve talente komponiranja ovog mladog i nadobudnog tria . Opet, skladba poput primjerice Middle Finger upozorava da bend čak uspijeva prelijevati neke porive starinskog rockerskog zanata power bluesa, koji je garažno upakiran – u tom je pogledu bendu možda koristilo iskustvo koncertnog druženja s bendom Radio Moscow prije dvije godine u Ljubljani pa je tako dodatno otkrio novi pogled na carstvo rocka. Tu je opet skladba tipa Baby Blues, gdje bend iznenađujuće posrećeno spaja koncept punk šusa u uvodnom dijelu s akustičnom psihodelijom u nastavku, a za povrh pokreće i gitarski solo (doduše kratak, ali bluesy dašak u njemu naznačuje da bend dobro poznaje pojam melodije). Bend sve to na albumu dozira s razigranom notom samoparodične satire, koju kruni završna zafrkancija So We’ll Sing, s prikrivenom pratnjom harmonike.
Ono što najviše oduševljava na ovom albumu jest upravo ono što gurmane i zvučne cjepidlake redom odbija. To je album gdje je dopušteno sve što može koristiti apsolutnom isticanju neobuzdane buntovničke rock arogancije, kakvu poznaje energija albuma “Stole My Bike”. Dakle, za sve “ljenčine” koje trunete pred TV prijamnicima onanirajući na zadnji dio “Farme” tu je poruka da vam “Stole My Bike” može s lakoćom odčepiti vaše zlostavljane slušne kanale i očistiti važne moždane centre te tako dovesti na prave staze samoozdravljenja! A ako to nije moguće, onda vam naprosto nema pomoći, što u konačnici ne donosi nikakvu štetu za vas.
Dandelion Children zanimljivi su osobenjaci na slovenskoj rockerskoj sceni. Uspješno spajaju elemente punkerskog hrujanja sa sadržajem power blues konotacije starinskih rockerskih poriva, koji zna iznenaditi i širi krug ljubitelja neobuzdane energije u rocku. Od onih koji poznajete prvijenac multi million sellera Jet, neovisnjaka The International Noise Conspiracy, garažnih bluesera Radio Moscow, pa do onih koji ste odrastali uz primitivne rock rogobatnjake a la Grand Funk Railroad. Provjerite “Stole My Bike”. Naivnost je lijepa jer je iskrena. Bend uči, raste i to se događa prirodnim putem. Neovisnim izdavačima, kao što su Moonlee Records ili FV Music, Dandelion Children mogli bi biti vrlo zanimljivi. A Katja je za curu vrlo talentirana bubnjarica!
Postava
Jure – vokal, bas gitara
Anže – gitara
Katja – bubnjevi
Produkcija
Dandelion Children
Popis skladbi
1. Alliance Please
2. Sell the Can
3. 3h After… or Not
4. Prom
5. British Knightts
5. Garden Throne
6. 3x Dead Funky Man
7. In the Go
8. Dare Station
9. Middle Finger
10. No Land
11. Reform (SSD)
12. Baby Blues
13. Distorted
14. So We’ll Sing
