Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Jethro Tull
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1979
Ocjena: 4/5
Sa Sjevernog mora prema škotskim Hebridima zapuhao je hladan vjetar i najavio dolazak stvaralački mračnijih vremena za do tada nepotopivu folk rockersku posadu Jethro Tull i njezina kapetana Iana Andersona, kojem su polako dosadili pastoralni zvukovi i seoske slike pa je motiku zamijenio brodskim kormilom. Za “Stormwatch”, posljednji dio njihove folk rockerske trilogije (prva dva dijela bila su “Songs From The Wood” i “Heavy Horses”), Ian se za stvaralačku inspiraciju okrenuo prema Sjevernom moru, mornarskim legendama i tadašnjim kritičnim gospodarskim i društvenim prilikama, ponajviše energetskoj krizi, koja je bila posljedica saveza pohlepnih korporacija i tadašnje britanske administracije. Ian, vječni borac za prava malog čovjeka, lirski se osvrće na sukob između “starih dobrih vremena” moderne industrijom neokaljanog škotskog sela i mračnih modernih vremena, koja su donijela naglu industrijalizaciju i energetsko iskorištavanje. Iako družina uspješno nastavlja sa svojim vizijama progresivnog folk rocka, “Stormwatch” je primjetno slabiji brat dvaju odličnih prethodnika. Glavni razlog zašto nisu uspjeli ponoviti još jedno remek-djelo leži u tome što je u parnom stroju grupe ostalo nešto manje energetskog pogona, a to je među ostalim bila i logična posljedica iznenadne smrti njihova dugogodišnjeg, odličnog basista Johna Glascocka, koji je već prije početka snimanja bio poprilično bolestan. Na albumu je snimio samo tri skladbe – “Orion”, “Flying Dutchman” i “Elegy” (na ostalima ga je zamijenio sam Ian, koji je svoj posao odradio s odlikom). John je tragično preminuo zbog problema sa srcem i pogrešne operacije srčanog zaliska, koja je odnijela život najboljeg basista u povijesti grupe. Ian se unatoč tome vrlo dobro snašao, ponovno opravdao svoj multiinstrumentalni talent i od “Stormwatch” napravio još jedan vrlo dobar, klasičan Tull album. Njegova posada, sastavljena od starog pajdaša Martina Barrea te gospode Evansa, Palmera i Barlowa, posljednji put nastavlja stvarati odličan, iz srca prizvan folk rock. Jedina razlika u odnosu na prethodnika je nešto mračnije raspoloženje. Album je vrlo dinamičan i na njemu se može naći baš sve što je krasilo glazbeni izričaj Jethro Tull kroz 70-e: od klasičnih keltskih pasaža na flauti, hard rockerskih dionica na gitari do baroknih aranžmana na klavijaturama.
Uvodni “North Sea Oil”, koji se lirski odnosi na Ianovu ciničnu kritiku odluke britanske vlade da počne iskorištavati škotske energetske rezerve, klasičan je, hipernaponski folk rocker kakvih smo uživali već na “Heavy Horses”. Prepoznatljiv Barreov rif nosi središnju melodiju, koju obogaćuju duhovite pasaže na Ianovoj flauti, a one se na drzak i šaljiv način prepliću s izvanrednom ritmičkom dinamikom u najboljoj režiji starog dobrog Barriea Barlowa, kojem je Ian posvetio i aktualno reizdanje albuma. Hard rockerski udarni “Orion”, Ianova oda antičkom lovcu i davnim vremenima kad je čovjek još bio temeljito povezan s prirodom, nabijen je ukusnim orkestralnim aranžmanima, plodom majstorstva gospode Evansa i Palmera, te odličnim, nazubljenim gitarskim dionicama. Unutra se jasno čuje i Glascockov bas, a ne nedostaje ni sjajnih akustičnih umetaka na Ianovoj akustičnoj gitari. Još jedna od onih Tull klasika u kojoj se tečno izmjenjuju udarni i nježni motivi uz moćan refren. “Home” je iskrena i krajnje uvjerljiva Ianova akustična hvalospjev ugodnom zaklonu domaćeg ognjišta; dakle njegova škotskog imanja, kad se umoran od posla na farmi zavali na kauč, spusti noge na starog, vjernog Rovera i uz pušenje lule prepusti pucketanju kamina. Nježna pastoralna melodija, koju nose tercne gitarske harmonije, prekrasni orkestralni aranžmani i Ianovo pjevanje, prožeto starinskim zanosom, dočaravaju onu iskrenu keltsku magiju koja je obilježje svih njihovih “božićnih” skladbi. Nakon idealiziranja starih vremena družina se na “Dark Ages”, jednom od njihovih posljednjih važnijih epova, ponovno vraća u mračna, moderna vremena i dočarava jedan od najboljih uradaka iz doba eksperimentiranja s progresivnim folk rockom. Ta izvrsna kompozicija nabijena je nizom očaravajućih vremenskih prijelaza, koje povezuje Ianov dramatičan vokalni izraz, a on dobiva zamah nakon izvrsnog uvodnog rifa majstora Barrea. Paklenski ritam i brojne pilaste gitarske pasaže vode neprestanu bitku s nabrušenom flautom i ukusnim baroknim orkestralnim umecima u pozadini. Unutra je moguće uživati i u nizu duhovitih instrumentalnih umetaka i solaža, koje Ianov vokal ipak cijelo vrijeme brižno drži pod melodijskom kontrolom. Posljedica je jedno od njihovih najoštrijih djela uopće, koje odlično pluta između paklenskih ritmova ratnog marša i očaravajuće simfonike. Duhovitaš “Warm Sporran”, prožet mirisom mora, šaljivi instrumental koji je izašao i kao singl, dočarava iskreno raspoloženje kapetana Iana, koji uz nezaobilaznu lulu, kilt i viski daje upute svojim mornarima dok plove pokraj ledenjaka, a s brade im visi inje. U osnovi sadrži klasičan oblik madrigala, no od njega družina stvara pravu mornarsku koračnicu, plod izuzetno duhovitih pasaža na mandolini, flauti, basu (moram priznati da me uvijek iznenadi koliko je dobro Ian na tom instrumentu zamijenio Glascocka, kojeg se na većini albuma jedva gdje osjeti da nedostaje), bubnjevima i višeglasnom mornarskom brundanju u refrenu. Da slušatelj shvati kako je riječ o škotskim mornarima u kiltovima, upozoravaju nas sočni keltski orkestralni aranžmani koji vuku na gajde. “Something’s On The Move” klasičan je razbijač, u kojem možemo uživati u užarenim hard rockerskim pasažama na gitari u režiji majstora “Lancelota”, duhovitoj igri cimbala te masivnim prijelazima ispod “ribičevih” prstiju i ogorčenoj vokalnoj izvedbi škotskog čikice, koji ne štedi svoje tradicionalne duhovitosti na flauti. Izuzetno sočan prikaz iskrenog heavy metala à la Jethro Tull. “Old Ghosts” još je jedna silno zabavna folk rockerska skladbica, bogata ukusnim akustičnim i orkestralnim aranžmanima. Da nema unutra naježenih Barreovih gitarskih pasaža, mogla bi biti izuzetno spokojna keltska balada, ovako pak svjedočimo energičnom folk rockeru, u kojem nas posebno zabavljaju oba klavijaturistička majstora, koji ravnopravno prate Ianov tempo na flauti i vokalu. “Dun Ringill” opet je jedna od nezaobilaznih Tull akustičnih klasika, u kojoj nas uvijek lukavi čikica elegantnim sviranjem akustične gitare i spokojnim pjevanjem odnosi prema otoku Skye, najsjevernijem od otoka u škotskim Hebridima. Izvrsna melankolična polubalada “Flying Dutchman”, koja oživljava legendu o legendarnom brodu duhova (pritom mi se iznenada javilo pitanje kad će se Ian boriti za ulogu u sljedećem nastavku Pirata s Kariba), jedno je od njihovih najljepših i, što se tiče lirske izražajnosti, najmoćnijih djela uopće. Srcedrapateljski Ianov vokal, elegantni zvukovi Martinove mandoline, koji pomalo razbijaju melankoliju, i dramatični simfonijski umeci na klavijaturama temeljni su gradivni elementi ove bajke iz nekih antičkih vremena, kad je plovidba morem još bila romantična i odgovorna pustolovina. Ianov solo nastup na flauti, u kojem poslužuje neke od najljepših keltskih pasaža na cijelom albumu, pravi je melem za srce i dušu. Završna instrumentalna tužaljka, primjereno nazvana “Elegy”, čiji je autor gospodin David Palmer, primjer je klasične orkestralne kompozicije za klavir i orkestar te njihova posljednjeg vrijednog spomena eksperimenta na području simfonijskog proga.
Bonusi s reizdanja albuma jedni su od boljih bonusa s reizdanja. Većina ih je snimljena tijekom nastajanja “Stormwatch”, ali su izostavljeni jer se nisu dobro uklapali u tadašnju zvučnu sliku albuma. Udarni i duhoviti folk rocker “A Stitch In Time”, koji je izašao kao singl još prije izlaska “Stormwatch”, pun je duhovitih orkestralnih aranžmana, sadrži i podrugljiv vokal te liričku kritiku tadašnjih teških društvenih prilika. Posebno sočno i svježe zvuče ženski prateći vokali u refrenu, koji se iznenađujuće dobro slažu s Ianovim “gunđanjem”. Hard rockerski “Crossword” znatno je manje zanimljiv i nadahnut uradak, koji se cijelo vrijeme vrti oko istog rifa i repetitivnog glavnog motiva. Zapravo je neka vrsta preteče nekih budućih uradaka iz 80-ih. Slijedi ga veliko pozitivno iznenađenje “Kelpie”, jedno od njihovih najduhovitijih folk rockerskih djela, uz koje si lako predočiš onog polarnog medvjeda sa stražnje naslovnice albuma kako veselo pleše uz zvukove škotske koračnice dok s Ianom dijeli viski i lulu. Odličan refren, ljuljajući ritam i razigrana flauta glavne su odlike tog šaljivog eksperimenta, koji doista zvuči kao da je nastao u nekom škotskom pubu u kojem Ian priča svoje mornarske priče. “King Henry’s Madrigal” madrigal je iz doba trubadura kralja Henrika VIII., nabijen duhovitim baroknim umecima, kojim se družina najizrazitije približava onoj pravoj srednjovjekovnoj pastorali kakvu su inače njegovali majstori baroknog folk proga Gryphon.
Iako što se tiče atmosfere i neukroćene energije primjetno šepa za oba prethodnika i statusom remek-djela, “Stormwatch” je izvrstan, posve klasičan Tull album, koji prečesto ostaje previđen među većinom ljubitelja grupe. Riječ je o albumu koji je zaključio njihovo zlatno stvaralačko razdoblje i najavio znatno teža vremena, kad su se kroz 80-e morali probijati s nekim radikalnim glazbenim eksperimentima ako su htjeli preživjeti. Po mom mišljenju to je posljednji Tull album vrijedan divljenja prije nego što su počeli naveliko mešetariti sa sintetičkom produkcijom, elektronikom i digitalnom tehnologijom 80-ih, koja njihovoj keltskoj duši nikako nije pristajala. Kapetan Ian i njegov prvi pobočnik na gitari ostali su nakon turneje i neočekivane odluke izdavačke kuće da Ianov prvi solo album postane sljedeći Tull album bez svoje najbolje posade, koja je, razumljivo, bila uvrijeđena takvim potezom. Evans i Palmer osnovali su kratkotrajni projekt Tallis, dok je Barrie Barlow postao uspješan producent. Glascockovu poziciju preuzeo je legendarni David Pegg (Fairport Convention), koji je imao dosad najdulji staž od svih njihovih basista (16 godina). Propašću njihove klasične postave bio je kraj i klasičnim Jethro Tull, a uslijedilo je dugo razdoblje neobičnih zvučnih eksperimentiranja, koja su bila daleko od negdašnje Tull magije.
Postava
Ian Anderson – vokal, flauta, akustična gitara, bas gitara
Martin Barre – električna gitara, mandolina, klasična gitara
John Glascock – bas gitara, prateći vokal (na skladbama 2, 9 i 10)
John Evans – klavir, orgulje
David Palmer – sintesajzer, orgulje, orkestralni aranžmani
Barriemore Barlow – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENIK
Francis Wilson – govorena riječ na 8
Produkcija
Ian Anderson i Robin Black
Popis skladbi
1. North Sea Oil (3:11)
2. Orion (3:58)
3. Home (2:45)
4. Dark Ages (9:14)
5. Warm Sporran (3:35)
6. Something’s On The Move (4:27)
7. Old Ghosts (4:23)
8. Dun Ringill (2:42)
9. Flying Dutchman (7:45)
10. Elegy (3:34)
Trajanje albuma: 43:54
Bonus skladbe s reizdanja (2004):
11. A Stitch In Time (3:40)
12. Crossword (3:38)
13. Kelpie (3:37)
14. King Henry’s Madrigal (3:01)
