Autor: Rok Klemše
Mjesto: Cvetličarna Mediapark, Ljubljana
Datum koncerta: 14.11.2011
Broj posjetitelja: 0
Drakar švedskih vikinga Amon Amarth nakon dvije se godine ponovno privezao na slovenskom tlu, ovaj put u šarenom društvu grčkog simfonijskog black/death metal sastava Septicflesh i američkih metalcoreovaca As I Lay Dying. Ovi potonji marljivo su veslali, samo vikinška ladja polako već propušta…
Kao prvi je na pozornicu uz simfonijski intro stupio grčki black/death metal sastav Septicflesh, koji je u velikom stilu, pompozno, predstavljao aktualno remek-djelo The Great Mass. Dečki su pod vodstvom karizmatične ikone benda, vokalista i basista Spirosa “Setha” Antoniouja na pozornicu umarširali uz intro rušilne skladbe The Vampire of Nazareth i pola sata surovo zagrizli u vratove publike ispod pozornice, koja je bila sve brojnija. Grci su s posljednja dva izdanja, Communion i The Great Mass, još proširili svoj bogati simfonijski zvuk, a na aktualnom albumu sviraju čak i s praškim filharmonijskim orkestrom. Bilo je dakle jasno da Septicflesh na pozornicu Cvetličarne neće strpati orkestar, pa su svi orkestralni dijelovi bili pušteni s vrpce, zbog čega doživljaj možda nije bio posve autentičan. Doista bi bilo lijepo vidjeti bend na pozornici s cijelim orkestrom, no dok se to ne ostvari (ako se uopće ostvari), Septicflesh na pozornici više nego uspijevaju dočarati jezivu, lovecraftovsku atmosferu koja prožima njihovu glazbu. Učinkovitu izgradnju epske atmosfere Seth i ekipa postižu čisto otpjevanim vokalima, koji se bujno razmahuju ponajviše u refrenima, a osjećaju crnog kaosa doprinose rušilna ritam sekcija i zlokobno zvučeći, tritonski (đavolji) rifovi. Seth je svojim izgledom boemskog umjetnika i uspravnim sviranjem bas gitare osebujna pojava koja je publiku uspješno, poput nekakvog Mefista, provela kroz pola sata pakla.
Ovaj je put booking agenciji ponovno uspjelo spojiti posve nespojiv glazbeni paket, jer smo u nastavku večeri sa simfonijskog black/death metala morali otploviti u posve drukčije vode metalcorea američkog sastava As I Lay Dying. Moram priznati da njihova glazba nije ni približno moja šalica čaja, ali moram reći da su As I Lay Dying svoj nastup odsvirali izuzetno suvereno i vrlo solidno, a brojne su fanove ispod pozornice bez većih problema potaknuli na moshanje i za kraj na wall of death preko cijele dvorane. As I Lay Dying su u vremenu koje im je bilo odmjereno prošetali kroz cijelu diskografiju, ispod pozornice su najviše zapalili brži, agresivniji komadi, a istodobno su u mirnijim, nježnijim komadima uspjeli publiku navesti na zajedničko pjevanje. Gitarista su se više puta pokazala kao velika majstora za skladanje melodičnih, zaraznih linija i dvostrukih gitarskih dvoboja, ali dobar okus kvare generični “jump, jump” breakdowni, kojima je publika slijedila kao ovčice. Ili samo ja ne razumijem tu glazbenu pojavu. Growl Tima Lambesisa nije bio ništa posebno, ali je posao obavio korektno, nježan glasić i patničke vokalne linije basista Justina Beaverja.. ups, Bieberja… ups, Josha Gilberta bili su mi pak prilično smetajući faktor. As I Lay Dying su svoj nastup zaključili svojom himnom 94 Hours i svoje fanove ostavili zadovoljne i potešene.
Slovenski, mislim švedski, gorštaci Amon Amarth zauzeli su pozornicu kao veliki pobjednici, jer je publika u dupkom punoj Cvetličarni njihovo ime skandirala već pri njihovu izlasku na pozornicu. Švedi su samouvjereno u set umarširali s dvije pjesme s novog albuma i unatoč očajno lošem zvuku na početku, koji je bio toliko krepan da se pjesme gotovo teško prepoznavalo, bilo je više nego očito da je album Surtur Rising već lijepo prionuo. Publika je frontmenu Johanu Heggu i ostalim vikinzima od prve sekunde jela iz ruke, a već gotovo fanatična podrška bendu nije jenjavala sve do kraja. Kombinacija raspoloženja na relaciji bend-publika stvorila je doista eksplozivnu atmosferu, kojoj je ulje na vatru dolijevao karizmatični Hegg, koji je publiku izdašno motivirao na sudjelovanje, pjevanje, skakanje, i to više puta na kristalno čistom slovenskom. Što inače nije nikakvo čudo, jer bi Amon Amarth s obzirom na broj odsviranih koncerata kod nas u posljednjih nekoliko godina po načelu naturalizacije već gotovo mogli dobiti slovensko državljanstvo. I preimenovati ih u narodnozabavni ansambl Podalpski vikinzi. Švedi su najviše pozornosti naravno posvetili aktualnom albumu Surtur Rising, a i inače su svirali uglavnom komade novijeg datuma, u povijest su nešto dublje zahvatili samo klasikom Ride For Vengeance s prvijenca. Bez željeznih klasika Death in Fire i Pursuit of Vikings jasno nije išlo, no nažalost je tako da se Amon Amarth već prilično bolno ponavljaju, komadi lako postaju monotoni i jednolični jer su si previše slični, a i njihova je struktura manje-više napisana po istom ključu. A to je nešto što si mogu priuštiti samo bendovi poput AC/DC-ja i Motorhead, hehe. Unatoč tome, treba priznati da su Amon Amarth u Cvetličarni, koja već dugo nije bila tako dupkom puna, odsvirali vrhunski vikinški pokolj, s odličnom zvučnom i svjetlosnom slikom, dobrom energijom i fenomenalnom komunikacijom s publikom. Mene pak doista zanima koliko dugo će još uspjeti prodavati jednu te istu stvar, koja je svaki put iznova samo zapakirana u ukrasni papir različite boje.
Fotografije: Nina Grad
Setlista
SEPTIC FLESH: The Vampire from Nazareth We, the Gods Pyramid God A Great Mass of Death Anubis Five-Pointed Star AS I LAY DYING: Within Destruction The Sound of Truth Upside Down Kingdom Through Struggle An Ocean Between Us Anodyne Sea Condemned Nothing Left Confined 94 Hours AMON AMARTH: War of the Gods Runes to My Memory Destroyer of the Universe Live Without Regrets The Pursuit of Vikings For Victory or Death Varyags of Miklagaard Slaves of Fear A Beast Am I Ride For Vengeance Embrace of the Endless Ocean Free Will Sacrifice Asator Death in Fire – bis – Twilight of the Thunder God Guardians of Asgaard
Galerija slika
