Autor: Primož Novak
Izvođač: Suicide Silence
Izdavač: Nuclear Blast
Izlazak: year_month
Trajanje: 44:13
Ocjena: 2/5
Suicide Silence su prije deset godina bili poznati kao glavni predstavnici deathcore pokreta, iako ne spadaju među začetnike spomenutog žanra. No u nekoliko godina situacija se prilično promijenila. 2012. godine poginuo je vokalist Mitch Lucker, ikona grupe. Bend se ipak odlučio nastaviti karijeru, a vokal je preuzeo Eddie Hermida iz sastava All Shall Perish. 2014. godine bend je izdao album You Can’t Stop Me, koji je solidno nastavio poslanje benda i držao se zacrtanog stila.
Nakon četiri albuma bend se odlučio na promjenu, što za deathcore bend nije ništa novo. Deathcore je naime prilično ograničen i brzo postane suhoparan i predvidljiv. Potrebne su nadogradnje koje su rezultat smislenog eksperimentiranja. Tu se može izdvojiti nekoliko primjera; Job For A Cowboy su s,svakim albumom postajali tehničkiji i progresivniji, Carnifex su počeli simpatizirati s black metalom, Whitechapel su uveli čiste vokale. Ukratko, napredak je nužno potreban da bi se bendovi održali na površini. Suicide Silence su također nužno trebali promjenu pa su se tako zatekli kod producenta Rossa Robinsona, potencijalnog spasitelja.
Še prije nego što je bend udario s prvim singlom, pojavile su se koncertne snimke skladbe »Doris«, koja je najavljivala nešto novo u karijeri benda. No iz tih snimaka nije se moglo puno zaključiti, iako su se već mogli primijetiti čisti vokali. Početkom godine Suicide Silence objavili su i službenu verziju »Doris« i obožavatelji su cijelu stvar raskomadali. Prijelomni trenutak događa se malo nakon prve minute, kad Eddie Hermida u refrenu upotrijebi viši vokal, koji su obožavatelji počeli nazivati »Tee Hee«. Spomenuti »Tee Hee« postao je najavljivač katastrofe. Skladba se inače može pohvaliti solidnim groovy nu-metalskim rifovima i ritmom, ali pri tako poraznom refrenu ostalo uopće nije važno. Oduvijek je u popularnoj glazbi važno kako će refren obaviti svoju funkciju i time privući masu, zato su ostali dijelovi skladbe naprosto irelevantni. Za šlag na kraju, zvuk je zamazan i zvuči kao malo bolja demo snimka. Ukratko, početak je sve prije nego obećavajući.
Nakon dobrih četiri minute patnje glazba se nastavlja sa »Silence«, u kojoj prevladava čisti vokal, uz nešto udarnih gitara u nu metal stilu iz devedesetih. Bend doduše pokušava pokazati svoju raznolikost s umirenim dijelovima, efektiranim i ambijentalnim gitarama, no upravo se tu pokaže gdje je pas zakopan. Nažigaški dijelovi uopće nisu problem. Radi se više-manje o recikliranju Korn, Deftones i ranih Slipknot. Ništa loše u tome, bend nikad nije blistao inovativnim idejama. Suicide Silence su na početku bili bend koji se naprosto uhvatio deathcore trenda, a sad se očito želi pokloniti svojim uzorima iz devedesetih. Uostalom, prvi pokušaji s nu metal grooveom pojavili su se već na albumu The Black Crown 2011. godine. Glavni je problem prije svega u tome što su skladbe previše razvučene repetitivnim uzorcima, nepotrebnim bučnim umetcima i usiljenim »atmosferičnim« dijelovima. Dobar primjer toga je skladba Listen ili pak Hold Me Up, Hold Me Down, gdje potencijal skladbe nakon tri minute nestaje ponavljanjem jednog »džin džin« dijela u nedogled. Tu dolazi do glavne polemike: što je uopće radio Ross Robinson? Je li želio ostaviti svoj pečat ili ga nije bilo briga za sve skupa? Struktura skladbi sve je prije nego dobra, a ni kod zvuka nije jasno što je tu pokušao postići.
U 44 minute nađe se i poneka svijetla točka. Prilično drska skladba je baladno obojena Dying in Red Room, gdje je distorzija potisnuta u pozadinu, a ističu se bas gitara i pjevne linije. Prilično neobična stvar za bend, iako bi se od Hermide moglo očekivati malo više smisla za oblikovanje melodija, da sve skupa ne bi zvučalo previše usiljeno s čistim vokalom, kod kojeg djeluje da Eddie pati u nedogled, kao što su patili nu metal pjevači prije. Pred kraj albuma bend iznenadi ili pak opet šokira skladbom Conformity. Radi se o zasanjanoj skladbi koja se polako gradi. Smirenost skladbe čak daje asocijaciju na The Mars Volta, što dokazuje da su Suicide Silence doista željeli proširiti svoj spektar. Sve skupa lijepo u nastavak povede gitarist Mark Heylmun solažom, koja je za njega prilično neobična. Prije je Heylmun odsvirao prilično slične arpeggiote koji su djelovali prilično nenadahnuto, a kod Conformity vrlo dobro izvede solo i djeluje autentično. Skladba se inače pred kraj vuče, ali se još uvijek može smatrati posebnošću ovog albuma. Završetak sa skladbom Don’t Be Careful You Might Hurt Yourself svojom je agresivnošću još najviše deathcoreovski obojen, dok se ne pojavi umireni dio s čistim vokalima koji pokvari dinamiku skladbe. I opet se pojavi pitanje je li to bio prijedlog producenta ili benda?
Probijanje kroz 9 skladbi zna biti prava muka. Nepotrebnih produžetaka jednostavno je previše. Da je album bio 10 minuta kraći, nedvojbeno bi bio podnošljiviji. Album doduše ima svijetlih točaka, ali uvodnim »Tee Hee« refrenom, recikliranjem razvodnjelih ideja i nepotrebnim razvlačenjem aranžmana te su svijetle točke nevidljive. Nije čudno da je album proglašen “St. Angerom” deathcorea.
No nada ostaje! Legendarni Ross Robinson producirao je 1996. godine Sepulturin album Roots, koji je prekinuo niz fenomenalnih albuma benda. Kritičari su se dugo godina zgražali nad albumom, ali ubrzo nakon toga publika se na album navikla. 20 godina nakon izlaska Roots braća Max i Iggor Cavalera otišli su na turneju na kojoj su odsvirali cijeli album, a dvorane su bile solidno pune. Dakle, trenutni album Suicide Silence mogao bi za 20 godina postati legendaran.
Postava
Eddie Hermida – vokal
Chris Garza – gitara
Mark Heylmun – gitara
Alex Lopez – bubnjevi
Dan Kenny – bas
Produkcija
Ross Robinson, Joe Barresi (miks)
Popis skladbi
01. Doris
02. Silence
03. Listen
04. Dying In A Red Room
05. Hold Me Up, Hold Me Down
06. Run
07. The Zero
08. Conformity
09. Don’t Be Careful, You Might Hurt Yourself
