Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: NoAir
Izdavač: Vlastita naklada
Izdanje: 2017
Trajanje: 41:03
Ocjena: 4/5
Obalni indie rockeri »mračnih vidika« Noair nakon tri godine od izlaska studijskog prvijenca »Existential« vraćaju se s njegovim nasljednikom »Superhuman«. Bend je prvijencem nagovijestio veliku ambicioznost, no pritom je govorio još pomalo plaho, s mrvicom početničke naivnosti u aranžmanskim potezima. Nasljednik »Superhuman« međutim djeluje osjetno zrelije i mudrije te donosi apsolutnu nadgradnju svega u čemu se moglo uživati na »Existential«, a ujedno i jedno od boljih glazbenih ostvarenja ove godine na općoj alternativnorockovskoj sceni Slovenije.
Bend je u posljednje tri godine napredovao u svakom pogledu. Među dečkima su se dodatno razvile kemijske veze, ekipa se, što se tiče osnovnih glazbenih usmjerenja, u glavama posve ujedinila, a takva jedinstvena usredotočenost grupe donijela je snažan studijski rezultat na koji sastav može biti vrlo ponosan jer mu širom otvara vrata i za nastupe u inozemstvu. Iako to nije istina, svi potezi na novom albumu djeluju kao da su izvedeni s perjanom lakoćom.
Idemo na sadržaj. Kremenita nadgradnja produkcijske slike, u kojoj blista kontrastno popunjavanje raspoloživog spektra zvučne slike pa album zbog toga diše živo trodimenzionalno i dinamično uz inače uobičajene trikove moderne estetike oblikovanja zvuka. Gitare su inače rockovski bučne, no drže onaj jangle odzvuk koji je šareno obojen odjekujućim »echo reverbima«, što donosi profinjenu art konturu jasno prepoznatljivih težnji grupe za zvučno-atmosferičnom grabežljivošću izdanja. Bend je na novom albumu izrastao u samouvjerenosti. I skladateljskoj i izvedbenoj. To potvrđuje niz skladbi koje su sve redom izrazito kvalitetne, dovršene i svaka za sebe nosi zaokružen, izrađen karakter. Bend je znatno promišljenije i s znatno većom mjerom perfekcionističke zanesenosti pristupao finalizaciji točaka albuma. To osobito vrijedi za rad gitara koje uz inače oštro zarezanu estetiku fraziranja vrlo spretno iskorištavaju i raspoloživ prostor za dodavanje afektiranih (sintetiziranih) zvučnih pastela, što produbljuje samu atmosfersku dramu albuma. U slučaju Noairova artizma to je ona prepoznatljiva »crnina«, koja je sada još crnje naglašena i podastrta.
Bend nosi nekoliko prepoznatljivih paralela s »post-punk revival« momentom rock’n’rolla. Osobito ritmika i zvuk vodećih gitarskih fraza izazivaju asocijacije na sastave kao što su Franz Ferdinand, Mando Diao i White Stripes, a eksperimentalna narav albuma sugerira da su dečki morali odrastati i na inspiraciji zvučno-estetskim istraživanjem kojim su u svom artizmu oduvijek išli Radiohead. Vrhunac eksperimentiranja sa zvukom, ali i stilom, album »Superhuman« doseže upravo u svom završetku s najduljom skladbom albuma Canvas For Thoughts, s produljenim instrumentalnim izlazom u kojem se skladba razvija u slikovit »koncertni« jam. Skladba kao što je Clockwork Dance primjer je izuzetno odabrane estetike profinjenog komponiranja, u kojoj se razotkriva nekoliko naglih raspoloženjskih obrata unutar skladbe, što je posljedica razigranosti motivskog slijeda unutar skladbe. Ta skladba zahtijeva sve prije nego trivijalnu etiku komponiranja, a ujedno slušatelja nagovara posve nepretenciozno, »prijateljski« i u sjaju velike muzikalnosti, što je samo dokaz osjetnog umjetničkog sazrijevanja, kroz koje je grupa prošla u posljednje tri godine. Zacijelo jedna od najjačih točaka albuma »Superhuman«. Bend je vrlo dobro svladao i pojam sofisticiranog pristupa. To se odražava primjerice u skladbi dvaju odlučnih atmosferskih kontrasta, koju niže prebacivanje između mirnih pasaža, u kojima se traži filigranska mekoća, i onih koji su intenzivnije nabijeni rockovskim decibelima gitarskog fraziranja (skladba Colours).
U vokalnom pogledu Maks Bambič na novom albumu odlučno je napredovao. Njegove vokalne linije u odabranom melosu vodećih napjeva znatno su fokusiranije, izvedene sa znatnom mjerom samouvjerenosti i šarenom estetikom oživljavanja emocija i strasti. Zapravo je Maks svojim vokalnim napretkom odlučujući faktor koji bitno pridonosi znatnoj nadgradnji cjelokupnog sadržaja ovog izdanja, osobito kad ga usporedimo sa studijskim prvijencem. Pjevačev je napredak osjetan i u optimalnom iskorištavanju engleskog jezika u stihovima, gdje vrlo spretno barata i metrikom u stihovima.
Izuzetno lijep i sadržajno detaljno uglačan indie rock album na kojem se Noair predstavljaju kao samouvjeren glazbeni entitet jasnog fokusa i glazbene vizije. Na ovom je albumu grupa definirala vlastiti autorski artizam koji donosi visokointeligentno izdanje s hrpom filigranskih zvučnih finesa ukusnog eksperimentiranja koje nikada ne zapada u ekscese čudaštva, čime bi se mogla narušiti kompaktnost kompozicija. Naprotiv. Noair točno znaju gdje se ta razgraničenja nalaze. »Superhuman« je album pun inteligentnog indie rocka kojim će si grupa zacijelo proširiti bazu obožavatelja, a jezgrovito izražajan sadržaj nekih točaka albuma može zakucati i na vrata programa neovisnih radijskih frekvencija.
Postava
Maks Bembič – vokal, gitara
Jaša Hedžet Jajo – bas-gitara
Aleksander Družina – gitara
Gregor Brajkovič – bubnjevi
Produkcija
Robi Bulešič
Popis skladbi
1. Holly G.
2. Colours
3. Patterns
4. Switcher
5. Piece of Chess
6. From a Near Distance
7. Clockwork Dance
8. Canvas For Thoughts
