Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Alterra
Izdavač: Buba
Izdanje: 2008
Trajanje: 43:37
Ocjena: 3/5
Priznajem – ja sam tip koji se naknadno i postmortalno zaljubio u linije umjetničke inspiracije zbog koje je Miladojka Youneed posve opravdano najglasniji, najprovokativniji i ujedno jedan od najpopoidnije avangardnih članova slovenske glazbene evolucije. Nakon razilaženja prvotnih intelektualnih gradivnih elemenata nastao je vakuum u toj sredinski usmjerenoj struji slovenske glazbe, a prazninu puni i grupa Alterra, koja je, barem kad je riječ o stvaranju autorske glazbe s dodanom vrijednošću te o vezama s audiovizualnim medijskim ventilima umjetnosti televizijskog i kazališnog izraza, izravna nasljednica velikih trenutaka osamdesetih i devedesetih. Alterru naime čine članovi koji su se kalili u spomenutoj postavi Miladojka, Lolita te u grupama koje predstavljaju temeljni kamen HC scene našeg inače malog, malobrojnog, ali prokleto kreativnog naroda. S mišlju o progresivnoj usmjerenosti prvotnih grupa bacio sam se na slušanje ploče Synopticon, koja je još jedan djelić u mozaiku razumijevanja globalno usmjerenog hipnoticizma pojmova globale, popa i mononukleusnog sustava medijske jednosti. Pluralizam kreative ili osiromašenje? Synopticon predstavlja svoju viziju, koja slušateljstvu nudi desetak samostalnih crtica, priča i vinjeta u obliku albuma namijenjenog čemu više od običnog bezbrižnog ljuljanja bokovima i dirigiranog plesa.
https://www.youtube.com/watch?v=A3hxwrzJ5Ng
Alterra su se odlučili obračunati s medijskim jednoumljem, nakon satelitski injektiranog uvoda skladbe The Icon, koji otvara registre kozmičke bestežinskosti s binarnim kodom poprilično tamnog ili barem krepko potamnjelog popa. Slične su recepture bile dostupne već u prošlosti, priznajem, no Alterra unatoč asocijacijama na konture Schizophonika i na Libertu Bloo zadržava poprilično prostora za sebi svojstvenu naraciju. Snažna je linija zakoličena masivnim zvukom basa, koji krote nekadašnji Miladojkovac Igor Ožbolt, pod ritmičkom štukaturom koju nadopunjuju razigrani bubnjevi Mirsada Šabiča, a u cjelinu se upliću i masivi klavijatura i semplova, krotkih senzibilitetom Vanje Novaka, dok se po principu Miroslava Lovrića riječima ovaj put igra Dare Tome. Na prvi pogled vrlo svestrana kompozicija ipak se, i po vodenoj strukturi pretakajućeg komada Liquid Reality, u auditivnom smislu postavlja prilično usko i inače sugestivno kritički, ali ponavljajuće. The Existence cjelinu malo rasterećuje i u pluća ulijeva malo više funkoidne jazz razigranosti, no pluća skladbe, koja na ovaj put nešto sanjiviji način rasterećuje tenziju, ne daju dovoljno zraka da bi mogla posve umaći već čuvenim obrascima poprilično glasnog diktata prošlosti. Alterra su inače dobro povezana cjelina, u kojoj se igra kritike i narativnog zapovijedanja odvija simultano uz plesnu opuštenost i bestežinskost kvalitetno komponiranog popa, ali ne raspolažu svim aduti zbog kojih bih im, barem ja, već na prvo slušanje mogao posve vjerovati.
https://www.youtube.com/watch?v=f2OYLqeOy9o
Favorite na ovoj ploči dobivate vrlo postupno. Dio otkrovenja može biti i orwellovska skladbica 1984, u kojoj se Alterra služe receptivnom prečicom kojom je željeni šok-učinak prvi put posve postignut. Postmoderno društvo medijski integriranih bezumnih pojedinaca u velikom stisku osiromašenih ideja i bezdušnih jezičnih oceana umirućih samosvojnih identiteta topi se pred vašim očima i među vašim ušima na poprilično laibachovski način, koji je ipak prokleto sladak i plesno usmjeren. Konsumdiktatur nastavlja zacrtani suspenz s funkoidnim spletom vječne želje za još, a libertarni diktat o zadovoljenju svih apetita fašistoidan je i otima te sužava prostor slobode. Krasni novi svijet dobio je još jedan soundtrack, a Alterra zaslužuju priznanje jer znaju stimulirati barem onaj dio uspavanog mozga koji je dosad bio namijenjen zadovoljenju iskonske želje za uživanjem, samo što je užitak ovaj put začinjen i paklenom dozom antiglobalizma i željom za revoltom. Reinvent može biti revolucionaran samo po imenu, a ponovno otkrivena mlaka voda ovaj je put takva i u zvučnom smislu, ali nikako na dosadan i bljutav način. Fali samo malo više vlastitih jaja, dodao bih sam. Ciklusi ponavljanja ovaj su put i mikrocentrični, jer se Alterra počinju na sebi svojstven način ponavljati već unutar granica vlastitog univerzuma. Brand New Guru postaje osjetan u melotronskom jazz ritmu skladbe Media Mind Design, a anglosaksonsko veličanje brzog tempa života, hranjenja, konzumpcije i ultrabrzih orgazama na mcdonaldsovski način postaje imanentno i u zvučnom smislu, koji pak resi za naše prilike nadstandardna produkcija. Unatoč tome sve se češće javlja pitanje ima li u cjelini dovoljno samoniklog da bih mogao povjerovati cijelom konstruktu a da ne pomišljam na čelični diktat prošlog, pa su punila u smislu larpurlatističkog Blue Mountaina ili Doppelgängera tek distrakcija, smetnja, nepotreban šum, kojemu ste ipak po volji umjetnika izloženi. Baladni podtonovi skladbe Oku no Hosomichi tako postaju tek posljednji balast ljepote na vašim slušnim završecima, a naslovna skladba Synopticon nakon truba slatkog poigravanja jezicima i značenjima donosi pražnjenje. Statika pogrebnog marša i tamne konture oproštaja od diktatora, medijskih injekcija novodobnog intelekta, radaju pitanje je li revolucija i evolucija pojedinca okovanog u te spone, čovjeka bez prijeko potrebnog prostora za disanje i razvoj, uopće još moguća. Genijalni zaključak ovaj je put onaj nositelj dodatne vrijednosti koju sam na cijeloj ploči mogao osjetiti tek u djelićima.
https://www.youtube.com/watch?v=cdlBwsOYibw
Synopticon je zgusnuta ploča koja nije namijenjena samo plesu i zabavi, nego, i tu mislim prvenstveno, kontemplaciji, slušanju i bilježenju sadržaja bez kojih plivanje u moru globalnog može biti sve samo ne oslobađajuće. Wagner je u prošlosti provodio svoj koncept Gesamtkunstwerka kao cjeline, a ovaj se put slušateljstvo topi u konglomeratu zvuka i slike. Medijski je diktat jasan i u ovom sažetom obliku prokleto skučavajući, a Alterra su uspjeli svoju kritiku novog društvenog poretka, krasnog novog svijeta poglupljenih i porobljenih pojedinaca, skrojiti u vrlo slušljiv paket vrlo slušljivih skladbi kojima unatoč svom trudu ipak nešto fali. Fali nekoliko grama samoniklosti i možda nekoliko grama više oštrine. Svakako je Synopticon krasna zaokružena cjelina, ali je Gesamtkunstwerk ovaj put malo klaustrofobično pretijesan, a unatoč hipnotičkoj repetitivnosti možda malo previše mlak i propustan da bi konačni proizvod mogao imati željeni učinak. Unatoč svemu, valja znati da su Alterra grupa koja uz slušne kanale okupira i vizualne putove do poimanja, a oni su ovaj put posve zapostavljeni, upravo zato se cjelina ne može suditi samo po jednom proizvodu ili jednoj skladbi. Synopticon je naime ideja koja je svakako vrijedna nadogradnje i nastavka, a s nastavcima je moguće i oslobađanje od spona prošlosti. Ona je naime preglasila progresivne tonove sadašnjosti …
Postava
Vanja Novak – klavijature, sampli
Dare Tome – vokal
Igor Ožbolt – bas
Mirsad Šabič – bubnjevi
Produkcija
Alterra
Popis skladbi
1. The Icon
2. Liquid Reality
3. The Existence
4. 1984
5. Konsumdiktatur
6. Reinvent
7. Brand New Guru
8. Media Mind Design
9. Blue Mountain
10. Doppelgaenger
11. Oku no Hosomichi
12. Synopticon
