Izvođač: Phlox
Izdavač: MKDK Records
Izdanje: 2010
Trajanje: 55:24
Ocjena: 4.5/5
Doista je nevjerojatno kako unatoč svim današnjim kapacitetima internetskog svijeta još uvijek postoje bendovi koji su tako ružno previđeni. Dragulji u kamenolomu prosječnosti, svijetle iznimke u beskrajnoj tamnici koje nikako da budu primijećene. Nažalost, Phlox nema nikakvih ambicija za većom prepoznatljivošću. Dečki su dakle iskonski hedonisti, glazbu rade za sebe i za svoje užitke. Što je svakako šteta, jer su svojim novim albumom ponovno zagrebali po koprenama glazbenih sfera koje dugo nisu bile otkrivene.
Phlox sa svojim četvrtim albumom “Talu” nastavljaju viziju koju su pokazali na odličnom “rebimine + voltimine” (recenzija ovdje). Ostaju beskompromisni u svojoj glazbi, a opet razigrani, duhoviti i prije svega izvorni te ugodno svježi. Ipak, vide se odstupanja od njihova prethodnog glazbenog stila. Na albumu je doduše još više gostiju, pojavljuju se čak četvorica (na prethodnom albumu gostovala su dva instrumenta, tabla i flauta, a ovaj put čujemo još i vibrafon, violinu, usnu harmoniku i flautu). Ipak, glazba na “Talu” ima manje primjesa istočnjačkih ritmova. Najviše mi nedostaje onaj canterburyjski zvuk, ona dječja durska razigranost među skladbama, kroz koju su se Phlox potpuno izražavali na “rebimine + voltimine” (sami sebe smatraju duhovitima, o čemu svjedoče naslovi skladbi i ploča, koji su uglavnom igre riječi s estonskim riječima). Na “Talu” su tako Estonci oživjeli više onog “70’s” jazz-rock zvuka te se držali strože zadanih smjernica nego ikad prije. I free jazz uložaka ima znatno manje, iako saksofon često preuzima inicijativu i pobrine se za oštre “zornovske” solaže; isto tako noise rock elemente tek još teško čujemo. Zanimljivo je, ipak, da je zvuk bogatiji nego na “rebimine + voltimine”, često djeluje vrlo orkestralno, čak i tradicionalno jazzerski. Sa svime time album se barem s nečim može usporediti (za razliku od “rebimine + voltimine”), što je istodobno plus i minus. Mnogo dijelova moglo bi se usporediti s legendarnim hitom Return to Forever “Hymn of the Seventh Galaxy”; no zato su Phlox izgubili mjesto potpunih unikata.
Desetorka skladbi tako ima mnogo određeniji stil, zbog čega djeluju možda znatno konceptualnije i povezanije. Ipak, kompozicijska genijalnost je neprobojna… točnije, nezaobilazna. Već “Võib-olla dresiiniga”, skladba koja nas uvodi u “Talu”, nevjerojatna je kompozicija najrazličitijih dijelova koji neprestano mijenjaju ugođaj i raspoloženje. Od bučnih vrhunaca do jazzerskih slatkih uspavanki, sve u gigantskom krugu iz kojeg ne želimo otići. A taj krug nije karakterističan samo za tu skladbu, nego dočarava cijeli album. Sve skladbe imaju sličan manevar, no ipak je vidljivo kako Phlox grade raspoloženje na albumu. Lako je uočiti vrhunac koji doživljava točno na sredini, uz petu skladbu “Loomaaed”, koja je jednostavno dah oduzimajuća. Odnosno jednostavno – “samo” je još jedno remek-djelo estonskih prvaka. Uvodni udarci skladbe su, zanimljivo, izrazito drum’n’bassovski, što opet ide u prilog eklektičnosti benda. Elementi najrazličitijih žanrova doslovno iskaču iz najrazličitijih dijelova bilo koje skladbe. Uvod skladbe “Istu. Viis” je, recimo, jako svemirski, iako je zvuk instrumenata posve “normalan”. Samom melodijom približavaju se onome što su RTF napravili na “Hymn of the Seventh Galaxy”, kad su minimalnom upotrebom space zvukova stvorili svemirsku scenu. A “Binokkel” ima izniman etno folk štih, violina potpuno preuzima svoju ulogu. I tih je elemenata toliko i tako su majstorski uvedeni u taj novi, stroži jazz-rock smjer da slušatelj ostaje bez riječi.
Baš na svakoj skladbi, usprkos glasnoći pojedinog instrumenta, ne dolazi do viška. Baš se svi drže neke formule koja je svakako nevidljiva, jer freejazzerska sloboda dopušta ulazak i izlazak pojedinog instrumenta u bilo kojem trenutku. Ne znaš je li glazba ambijentalna ili nabijena energijom. Jednostavno je nevjerojatna, opisivanjem bi joj se samo učinila nepravda. Ako se o “rebimine + voltimine” moglo naširoko raspravljati, sad je to teško. Jer za svaku skladbu na “Talu” moglo bi se napisati isto. Imaju slične vremenske zapise, kompozicijske elemente, no preplitanje instrumenata, osnovna melodija (ako se tako uopće može nazvati) i još štošta potpuno je različito. I upravo zato je “Phloxovce” označiti bilo čime drugim osim genijima uvredljivo.
Kako im to uspijeva? Takva glazbena mašta, toliko potencijala, takvi proizvodi, a Phlox ipak ostaju duboko skriveni scenski underground. To je čak teže nego stvarati ovakvu glazbu kakvu stvaraju Estonci. Kako to? Zato što su iz Estonije? Ili ih jednostavno ne zanima medijska prepoznatljivost? Možda se najugodnije osjećaju upravo tu, s malom bazom obožavatelja, slabo posjećenim koncertima u svojoj rodnoj zemlji te malom nakladom i prodajom prvorazrednih cedeića. No ono što je vjerojatno najvažnije – glazba ostaje nevjerojatna. S “Talu” su u 2010. već donijeli jazz-rock vrhunac godine, dovoljnu dozu fusiona za cijeli preostali dio godine. A nama, kojih je tako malo, ne preostaje ništa drugo nego napeto čekati novu pogrušavštinu estonskih inovatora.
Postava
Kalle Klein – saksofon
Raivo Prooso – bas gitara
Pearu Helenurm – klavijature
Kristo Roots – gitara
Madis Zilmer – bubnjevi
Allan Prooso – udaraljke
Gostujući glazbenici:
Vambola Krigul – vibrafon
Maarja Nut – violina
Liis Jürgens – usna harmonika
Ramo Teder – flauta
Produkcija
Heiki Tikkas
Popis skladbi
1. Võib-olla dresiiniga
2. Hullelu
3. Monokkel
4. Ooode
5. Loomaaed
6. In the wood
7. Siil
8. Istu. Viis
9. Augustin
10. Binokkel
