Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Turner, Frank
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: year
Trajanje: 50:20
Ocjena: 4/5
Frank Turner je zanimljiv tip. Nakon što je kao bivši član post-hardcoreaša Million Dead 2005. odlučio krenuti solo karijerom, u koju je ušao kao kantautor koji spaja elemente svoje punk prošlosti sa sadržajem glazbene folk tradicije Britanskog otočja, njegova je popularnost počela rasti eksponencijalno. Očito je spoj dvaju žanrovski inače jasno odvojenih glazbenih elemenata danas formula koja pali, jer veže uz sebe i ljubitelje Frankovih punkerskih korijena, koji se stapaju s hardcoreom, pa čak i s pop štihovima, a istodobno ih privlači i neobuzdani veseljački zamah britanskog folk melosa. Zato nije čudno što se Turner imao smisla udružiti u zajedničke turneje s omiljenim folk punk »veslonošcima« Flogging Molly i Dropkick Murphys.
Trenutak koji je Turnerovu karijeru strmo odvukao prema gore bio je »anglofilski« domoljubno intoniran prethodnik novog albuma, nazvan »England Keep My Bones« (2011). S njim je Turner vidljivo uzdrmao vrhove ljestvica aktualnih albumskih izdanja Velike Britanije i prodao uradak u više od 100.000 primjeraka. Njegov samostalni koncert na stadionu Wembley samo je potvrda katapultnog lansiranja ovog izvođača u ligu komercijalnog uspjeha. Novi album peti je po redu i za njega možemo reći da je »Tape Deck Heart u ispovjednom smislu sasvim nova priča. Riječ je o osobnom ispovjednom djelu na kojem je Turner još izdašnije brusio svoju organsku akustičnu konfekciju aranžiranja. Jasno mu je naime da je snaga poruke u poeziji i emotivno proživljenoj izvedbi vokala uvijek to intenzivnija i dublja što »mekše« podređuješ karakteristike glazbene pratnje iskreno organskoj paleti boja zvučnog krajolika. Naravno, to za Turnera nije ništa novo kad je riječ o prošlom opusu, no nije teško osjetiti da je ovaj put Turner posebno lukavo i produbljeno gradio na gustoći organskog zvučnog krajolika. Osobito zbog izdašne magnifikacije emocija u glazbenikovu stanju.
Lavlji udio u iznimno slojevito satkanoj zvučnoj okusnosti ovog uratka, koja je plod činjenice da je Turner s njim, kao kantautor i glazbeni umjetnik, izrastao i sazrio još jedan stepenik više, pridonijelo je istančano uho perfekcionizma producenta Richa Costeya. Kompaktnost inače jezgrovite polazne točke aranžiranja povezuje kao čarobno ljepilo iznimna gustoća zvučno lukavog kontrastiranja pojedinih građevnih elemenata, koji grade . Turner je odpjevao čak i po nekoliko desetaka linija vokala za jednu te istu skladbu. Upotreba šarolike palete klavijatura retro zvuka daje uratku i određeni moment nostalgičnosti. Unatoč tome što je riječ o Turnerovu prvom albumu snimljenom u SAD-u, to se uopće ne osjeća. Zadržava tradicionalni otočki zvuk!
Domet prosjeka američke »pameti« u percepciji glazbene umjetnosti ovom bi albumu bez oklijevanja prilijepio predznak »Parental Advisory«. Frank Turner naime nije čovjek koji bi znao ili želio svoja životna iskustva zamatati u sočnost metafora. Turner je neposredan pošiljatelj poruka. Zaoštrenog jezika. Svi su ukrasi suvišni i nepotrebni. A budući da je Turner tipični otočanin, nikako ne čudi spoznaja da je sva ta neposrednost zamotana u tipičnost otočkog crnog sarkazma. Istodobno Turner pritom ostavlja otvoren kraj. Odnosno, dopušta mogućnost da se sve stvari u životu završe sretnim krajem.
Punk rock moment, koji poziva na potpuni odklop i žurku, u skladbama Four Simple Words i Polaroid Picture izmamljuje nešto Foo Fightersova adrenalina, iako se skladbe kao kompozicije razlikuju. Prva je skladba punkerski navijena, dok je u drugu ravnopravno utkan moment melankoličnog zagledanja.
Turner je jedinstven interpret. Proživljen koliko god može, a skladbe se ljuljaju od stvarnosti kroz proživljeno iznošenje emocija u skladbama. Posebno je dirljiva u pažljivom iznošenju stihova i The Fisher King Blues, dok zbog opisanih karakteristika izvanredne Turnerove interpretacije u skladbi Anymore zapravo dostaje samo njegov vokal, u gotovo »a capella« režiji. Akustika je u pratnji posve zvučno prigušena i jedva čujna.
Turneru je s »Tape Deck Heart« uspjelo isporučiti izuzetno lijep i šaren uradak modno atraktivnih karakteristika povezivanja folk elemenata, što je tipično za britansko otočje, a tome je odlučno prikvačen alternativni rockerski moment, koji unosi opipljivu rockersku vibraciju. Album se ljulja od organskosti i odličnog zvuka, što je plod vrhunske produkcije i zvučnog razlučivanja aranžmana. Album zaključuje nježno baladno zagledana, ali unatoč tome »anglo-buditeljska« skladba Broken Piano, koju karakterizira kombinacija himničnog zanosa – svečanosti te onaj prepoznatljivi dodir tjeskobe i melankolije, svojstven samo izvođačima Britanskog otočja. Skladba produbljuje ispovjedni art domet stvaralačkog opusa Franka Turnera. Album je poseban i po tome što njegova ispovjedna dubina kroz dobrih 50 minuta neprestano raste. Ona početna banalnost, čak i bijes i osjećaj osobne prevarenosti, postupno nestaje, a zamjenjuje ju pozitivna misao prkosa i ustrajanja na svom putu. Riječ je o albumu u kojem se »izgubljena duša ponovno pronalazi« te nakon »brodoloma« postavlja novi životni smisao kojem može ciljano slijediti i ponovno rasti, kao individua. Album ćete zato moći dulje glodati i otkrivati njegove ljepote i posebnosti! Kako i priliči pravom kantautorskom albumu. Moguće su paralele s djelima Ryana Adamsa.
»Tape Deck Heart« album je nastao kroz kaskadu gorkih životnih iskustava Franka Turnera, koje on prihvaća otvorena srca, kao nastavne lekcije, i najavljuje da nema prepreke koju pozitivna vjera ne bi mogla uvijek nadvladati. Nije teško zaključiti da je Frank Turner do danas snimio zvučno i aranžmanski najdefiniraniji i najzreliji album svoje karijere. To vrijedi i za njegovu poeziju, koja se u iskreno osobnoj ispovijedi mjestimice posebno iskreno dotakne slušatelja.
Postava
Frank Turner – vokal, gitara, prateći vokal
Ben Lloyd – gitara, prateći vokal, “šundr” i bubnjevi na skladbi br. 12
Tarrant Anderson – bas gitara, prateći vokal, bubnjevi na skladbi br. 12
Matt Nasir – klavir, klavijature, mandolina, ksilofon, prateći vokal, bubnjevi na skladbi br. 12
Nigel Powell – bubnjevi, udaraljke, snimalo, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Rich Costey – gitara na skladbama br. 1. i 9., prateći vokal na skladbi br. 7
Elle King – bendžo na skladbi br. 3.
John Hill – “soundscapes-i” na skladbi br. 3
Chris Trovero – prateći vokal na skladbi br. 7
Scott Keys – prateći vokal na skladbi br. 7
Deena Keys – prateći vokal na skladbi br. 7
Samantha Keys – prateći vokal na skladbi br. 7
Chris Kasych – prateći vokal na skladbi br. 7
Ben Hallett – prateći vokal na skladbi br. 7
Produkcija
Rich Costey
Popis skladbi
1. Recovery (3:28)
2. Losing Days (3:32)
3. The Way I Tend To Be (3:41)
4. Plain Sailing Weather (4:01)
5. Good & Gone (3:50)
6. Tell Tale Signs (4:12)
7. Four Simple Words (4:56)
8. Polaroid Picture (3:43)
9. The Fisher King Blues (5:00)
10. Anymore (3:09)
11. Oh Brother (4:18)
12. Broken Piano (5:30)
