Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Velden am Wörthersee / Bluesiana Rock Cafe / Austrija
Datum koncerta: 02.03.2013
Broj posjetitelja: 150
Cijena ulaznice: 32,00€ (u pretprodaji) / 34,00€ (na dan koncerta)
Legendarni bubnjar Carl Palmer, koji je najviše slavu stekao kao član progresivnorockovskih/AOR supergrupa Emerson, Lake & Palmer i Asia, nekako postaje redovit gost Velden am Wörthersee i kluba Bluesiana, jer smo ga na istom koncertnom mjestu pogledali već krajem prošlog travnja. Gospodin Palmer, jedan od najboljih i najinovativnijih bubnjara svih vremena, na stara se ljeta nakon (drugog) raspada ELP-a rado pojavljuje u intimnijim koncertnim prostorima, ako ne računamo srednje velike dvorane kad svira s grupom Asia. Posljednjih je godina posebno aktivan i sa svojim solo bendom, čiji su članovi i dalje mladi gitarski virtuoz Paul Bielatowicz i basistički majstor Simon Fitzpatrick. Hipervirtuozni trio uglavnom izvodi ELP evergreene, a tu i tamo se nađe i poneki klasik grupe The Nice, dakle najpopularnije i najslavnije rockovske adaptacije raznih majstora klasične glazbe 19. i 20. stoljeća.
Pritom je na njihovim nastupima nedvojbeno najzanimljivije to što je Palmerov bend klavijaturske teksture legendarnog Keitha Emersona aranžirao za električnu gitaru, dok bubnjevi u njihovu zvuku naravno igraju središnju ulogu, a i većinom melodično obojene bas linije svjedoče o izuzetnoj tehničkoj savršenosti ove trojne glazbene postave. Vokala u njihovu pristupu nema, jer očito nijedan od dvojice mladaca nije dovoljno dobar pjevač da bi se usudio obuti velike pjevačke cipele legendarnog Grega Lakea. Za razliku od našeg prethodnog koncertnog druženja, kad je Palmer tijekom nastupa djelovao prilično mrzovoljno i trenutačno gotovo suzdržano i razdraženo, čak i tijekom solo točke, ovaj je put bio odlično raspoložen i cijelo je vrijeme isijavao pozitivnu energiju, a osmijeh mu je tek rijetko nestajao s lica. Za nekoga tko je već zakoračio u sedamdesete…
Carl Palmer Band otvorili su svoj nastup vatrenom verzijom klasika »Peter Gunn« kojom su dokazali da te večeri neće biti šale i da će dati sve od sebe. Vidjelo se da su Palmerova prilično mlađa glazbena suputnika postala još mnogo uigranija nego kad smo ih zadnji put gledali. O tome koliko su to izuzetni talenti zorno svjedoči podatak da je mladi gitarist poljskih korijena, koji je koristio isti model električne gitare kao slavni Carlos Santana i bio odjeven u majicu s logotipom grupe The Who, do u tančine naučio svirati sve originalne Emersonove klavijaturske teksture i uspješno razriješiti brojne improvizacijske enigme. U njegovu se solo nastupu doduše osjetilo da je dosta naučio prije svega iz gitarske baštine Stevea Howea (Yes, ex-Asia, GTR), a prisutan je i utjecaj Stevea Hacketta (ex-Genesis, GTR), jer među pojedinim izvedbama nije štedio na tehnici tappinga. Fitzpatrickovo polaganje bas linija također je bilo prava paša za uši, jer je vlastoručno i uz minimalan Palmerov udaraljkaški doprinos na bas gitari odsvirao cijeli Queenov evergreen »Bohemian Rhapsody«.
Glavni čar ovog koncertnog večera naravno su bile sve izvedbe ELP klasika, počevši s »Welcome Back My Friends«, prvim dijelom legendarnog epa »Karn Evil 9«, nakon čega su oduševili izvanrednom adaptacijom »Hoedown«, koja izvorno pripada američkom skladatelju Aaronu Copelandu. Svi metalci među većinom sijedom publikom najviše su se razživjeli uz zvuke ubojitih simfonijskih progrockovskih rušilaca »Barbarian« i »Knife-Edge«, gdje je Emersonovo divljačko zabadanje noževa među tipke uspješno zamijenilo razdraženo rezganje Bielatowiczeve električne gitare. Lijevo iznenađenje priredili su izvedbom simfonijskog klasika »America«, koji je izvorno stvorio američki skladatelj, pijanist i dirigent Leonard Bernstein, a na pomalo kontroverzan način proslavila ga je prije svega izvedba grupe The Nice, kad je Emerson 1968. usred prestižne londonske dvorane Royal Albert Hall tijekom njezina izvođenja u znak prosvjeda protiv vijetnamskog rata zapalio američku zastavu i bio kažnjen višedesetljetnom zabranom nastupanja u spomenutoj dvorani. Isto tako lijep je potez neukrotivog tria bila izvedba Holstova klasika »Mars God of War«, koja doduše nije ispala ni upola tako mračno i srhljivo kao ona verzija koju su davno izvodili King Crimson, ali je ipak poslužila kao odličan uvod u prethodno spomenuto remek-djelo »Barbarian«, začinjeno destruktivnom atmosferom.
Vrhunac nastupa stigao je s cjelovitom izvedbom više od 20-minutnog postapokaliptičnog superepa »Tarkus«, koji je odsviran iznad svih očekivanja i usred kojeg nas je gospodin Palmer konačno uvjerio da se i bez Emersonovih klavijatura i Lakeova vokala sve može odvrtjeti vrlo dobro, ako ne i odlično. Time je usred za sve progoljupce nedvojbeno magične večeri još bilo daleko od kraja epskog veličanstva na račun vrlo duhovitih i većinom legendarnih rockovskih adaptacija klasične glazbe, jer smo u nastavku koncerta mogli uživati u genijalnoj adaptaciji Orffove »Carmina Burana« te u cjelovitoj izvedbi Musorgskijeva epskog remek-djela »Pictures At An Exhibition«, koje su ELP 1971. majstorski aranžirali za svoj prvi službeni koncertni album. Usred njegova izvođenja dogodio se i manji incident, jer je jedna od posjetiteljica svojim mobitelom ometala Bielatowiczeve gitarske frekvencije pa je od Palmera dobila ozbiljno upozorenje i ružan pogled.
Za uspješan završetak redovitog dijela nastupa pobrinula su se trojica virtuoznih korjenjaka krasnom verzijom manjeg ELP hita »Fanfare For a Common Man«, u koju je Palmer, nekako u skladu s dugogodišnjom tradicijom, ubacio i svoj solo nastup te ponovno dokazao da i danas zadržava status jednog od pet, ako ne i tri najbolja bubnjara progresivnog rocka. I u bisu su priredili pošteni nalet euforije, koliko se to uopće može reći za tako malo koncertno mjesto koje može primiti samo ograničen broj posjetitelja (te je večeri bilo dupkom puno), jer su odsvirali odličnu verziju klasika grupe The Nice »Nutrocker«, odnosno popularno rečeno Čajkovskijeva Orašara. Jedina manja primjedba na ovaj fantastični koncertni večer odnosi se na ozvučenje, jer su gitara i bas bili češće prejako ugođeni u odnosu na bubnjeve, što je gospodin Palmer gestama nekoliko puta dao do znanja tonskom tehničaru, ali nažalost nije dobio pravi odgovor. Sve ostalo bilo je čista pobjeda, pa je nastup Carl Palmer Banda u našem trećem susretu s legendarnim bubnjarom i njegova dva virtuozna kompanjona ispao čak i najbolji do sada, tako da smo iz Bluesiane gotovo svi izašli zadovoljnih osmijeha, iznutra ispunjeni i puni pozitivnih vibracija.
Setlista
1. Intro
2. Peter Gunn
3. Welcome Back My Friends
4. Hoedown
5. Knife Edge
6. America
7. Mars God Of War
8. Barbarian
9. Tarkus
10. Guitar solo
11. Carmina Burana
12. Bass solo (Bohemian Rhapsody)
13. Karelia Suite
14. Fugue In D Minor
15. Pictures At An Exhibition
16. Fanfare For A Common Man (incl. Drum solo)
—bis—
17. Nutrocker
Galerija slika
