Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Emerson, Lake & Palmer
Izdavač: Sanctuary Records
Izdanje: 1971
Ocjena: 5/5
Nakon odličnog debija bilo je posve opravdano očekivati da ELP neće spavati na lovorikama i da će njihov sljedeći album biti nešto posebno, uzbudljivo i potpuno novo. Na kraju se pokazalo (po mojem skromnom mišljenju) da je “Tarkus” postao ključni i najbolji album njihove karijere, a prije svega njihov najeksperimentalniji, koji ih je konačno katapultirao među besmrtna imena rock glazbe. No na početku nije išlo posve bez problema, pa je tim više zapanjujuće da im je na kraju (i to u jedva šest dana!) uspjelo stvoriti tako vječno remek-djelo, koje i danas izaziva golemo poštovanje među glazbenim sladokuscima. Trio, koji je osim po izvanrednim glazbenim sposobnostima oduvijek bio poznat i po velikim egima, skoro se raspao još prije početka snimanja albuma, nakon što je Emerson nadogradio neku improvizaciju koju je napravio godinu dana ranije i u takvom je obliku proslijedio ostalim dvojici članova. Nakon što je to čuo, Lake je čak izjavio da si za sviranje takvih stvari neka potraži nekog drugog, jer je za razliku od avanturističkog Emersona više težio gradnji komercijalnog kapitala grupe na radovima poput njihova prvog hita “Lucky Man” (Emerson, Lake & Palmer, 1970). Na kraju su ipak uspjeli ukrotiti svoje goleme egoe i udružiti ih za viši cilj. “Tarkus” je tako za razliku od prvijenca plod ravnopravnog i zajedničkog rada sva tri glazbenika i na njemu više nema kompozicija koje bi bile plod pojedinačnih solističkih ideja. Rezultat je jedno od najveličanstvenijih djela u povijesti rock glazbe i jedno od ključnih djela u povijesti progresivnog rocka, koje čak nadilazi granice rock glazbe i ni nakon svih ovih godina ne sja nimalo slabije nego kad je izašlo.
Već na pogled na naslovnicu, na kojoj u slušatelja krvavocrvenim sjajem u očima zuri pola armadillo, pola tenk iz Prvog svjetskog rata po imenu Tarkus, glavni protagonist naslovne suite i njihova magnum opusa, stvara se osjećaj da ovo nipošto nije običan album i da je pred nama jedno od onih besmrtnih umjetničkih djela koja pripadaju u svaku glazbenu zbirku. “Tarkus” je napola konceptualan album koji kroz pojedine dijelove naslovnog magnum opusa pripovijeda o životu i obrnutoj evoluciji nakon nuklearnog rata, kad je čovjek postao prošlost. Novi gospodari svijeta postale su životinje koje su se razvile u neku vrstu kiborga i mješavine raznih organskih dijelova. Tarkus, armadillo-tenk nezasitog i krvoločnog apetita, rođen iz divovskog jajeta ispod vulkana u erupciji (Eruption), dominantna je vrsta među njima. Tarkus nemilosrdno ubija sve što mu prijeđe put i ometa njegov borbeni pohod. Nakon što se redom kao od šale obračuna s raznim protivnicima (među njima su neka vrsta hibrida puža i raketnih šiljaka (Stones Of Years), kibernetički pterodaktil (Iconoclast) te nešto između skakavca, guštera i borbenog stroja (Mass)), napokon naiđe na ravnopravnog protivnika. To je Mantikora, mitološka neman iz antičke Perzije, s lavljim trupom, ljudskom glavom i repom škorpiona (Manticore). Nakon ogorčene borbe Mantikora pobjeđuje tako da Tarkusa svojim borbenim otrovom ubode u oko (The Battlefield). Mantikora kao jedino posve organsko biće ima alegorijsko značenje jer predstavlja inferiornost životinja-strojeva u odnosu na posve organske organizme. Poraženi Tarkus se u bolovima povlači u vodu, gdje se razvija u Aquatarkusa (Aquatarkus). Priča nudi brojna alegorijska tumačenja, koja dobivaju dobar temelj i u odličnim Lakeovim tekstovima koji nemaju izravne veze s opisanim događajima, ali se kritikom destruktivnog ljudskog uma te besmislenosti ratova i nasilnih revolucija ipak odnose na konačnu poruku da jedna od mogućih posljedica konačne katastrofe nakon uništenja ljudske “civilizacije” može biti obrnuta i bizarna evolucija. Cijelu priču odlično dočaravaju i izvrsne ilustracije Williama Neala.
A sad na samu glazbu ovog remek-djela! Kao što je već spomenuto, “Tarkus” je središnje djelo, magnum opus albuma, izgrađen prije svega na instrumentalnim dionicama koje sadrže i utjecaje jazza i klasike, ponajprije kroz široke orguljaške palete neuništivog Emersona, ali i odličnu ritam-sekciju u režiji Lakea i Palmera. Riječ je o epskoj suiti dužoj od 20 minuta, podijeljenoj na sedam dijelova (Eruption, Stones Of Years, Iconoclast, Mass, Manticore, The Battlefield, Aquatarkus). “Eruption” je bombastičan uvod u taktu 5/4, jedan od najboljih uvoda koje sam ikad čuo, a koji i nakon svih ovih godina ostaje jednako magičan kao kad sam ga prvi put čuo. “Eruption” se otvara na izuzetno atmosferičan način koji stupnjuje raspoloženje, a onda upada izuzetno kompleksno Palmerovo bubnjanje i Lakeov višeslojni bas, koji stvaraju jazz-rockovsku podlogu. No glavna zvijezda je ovaj put nedvojbeno Emerson sa svojim orgijama na hammond orguljama, kojima za slasticu dodaje debeli sloj sintisajzera, što dovodi do jednog od najorgazmičnijih trenutaka na cijelom albumu. Emerson je jednom spomenuo Franka Zappu kao jednog od glavnih inspiratora ovog remek-djela. Nakon te instrumentalne kataklizme raspoloženje se postupno smiruje suptilnim “Stones Of Years”, u kojem kraljuju prekrasne harmonije na orguljama i moćan Lakeov vokal koji se do u tančine slaže s atmosferom. “Iconoclast” vraća glavnu temu iz “Eruption” kroz Palmerovo vatreno bubnjanje i Emersonove disonantne izraze na orguljama. “Mass” sadrži neobičan ritam i melodiju koju odlično pokriva Lakeov vokal, nakon čega slijede odlične dionice na gitari, kojima se pridružuju neobične teksture Emersonova moog sintisajzera. Usprkos odličnoj upotrebi mooga, Emerson se uskoro opet vraća orguljama, na kojima u “Manticore”, koji krasi i energično bubnjanje, demonstrira neke od najboljih pasaža na tom instrumentu. Raspoloženje se opet malo smiruje i usporava uz izvanredan “The Battlefield”, koji je jedan od emocionalnih vrhunaca cijele suite, a po atmosferi pomalo podsjeća na King Crimson klasik “Epitaph” (In the Court of the Crimson King, 1969), koji su na koncertima često uključivali unutar ovog dijela. Ovdje oduševljava izuzetno emocionalan Lakeov vokal i tekst u kojem se pita kamo plovi čovječanstvo. Atmosferu podižu i Emersonove orgulje koje stvaraju zvuk fanfara. Najbolje tek slijedi, i to po mom mišljenju najbolji gitarski solo u Lakeovoj karijeri, kojeg se ne bi posramio ni otac suptilnih solaža David Gilmour (Pink Floyd). Tim gitarskim solom Lake je potvrdio da je i kao gitarist u sebi uvijek nosio golem potencijal, koji međutim nikad nije uspio dobro izraziti uz sve te Emersonove čarolije. S “Aquatarkus” ponovno nastupa izniman klimaks koji stvaraju Emersonove orgulje, a zatim i brojni nadmoćni solo dijelovi na moogu. Nakon udarca gonga i uz zvukove mooga ponovno upada glavna tema iz “Eruption””. I kad još jednom sjevnu masivne Emersonove orgulje, Tarkus se povlači u vodu, gdje je život i počeo. Na taj se bombastičan način zaključuje jedan od najboljih i najeksperimentalnijih epova progresivnog rocka. Besmrtni ep, koji je postao definicija profesionalne upotrebe klavijatura, vrijedan je cijelog albuma jer je jedno od najveličanstvenijih ostvarenja ne samo u povijesti progresivnog rocka nego rock glazbe uopće. Ovo remek-djelo je toliko dobro da jednostavno ne nalazim dovoljno dobrih riječi koje bi odrazile svu njegovu veličanstvenost. Za mene čak najdraže i najbolje djelo koje je legendarni trio stvorio u svojoj karijeri.
Nakon te nevjerojatne demonstracije beskrajnih mogućnosti njihovih glazbenih talenata, ELP si u nastavku albuma priušte nekoliko radova za koje treba priznati da nisu na istoj kvalitativnoj razini (to vrijedi ponajviše za “Jeremy Bender” i “Are You Ready Eddy?”) kao epska suita, no ipak neke od njih ne treba podcjenjivati, a neke se čak ubrajaju među njihove klasike.
“Jeremy Bender” je šaljivo i neozbiljno ostvarenje, kakva će stvarati i kasnije (“The Sheriff”, “Benny The Bouncer”), i koje se naravno ne treba shvaćati ozbiljno. Ne znam baš što su njime htjeli dokazati, ali vrlo je vjerojatno da su htjeli pokazati da imaju i drugo, manje strogo lice, koje je potpuno suprotno njihovim progresivnim glazbenim ekspanzijama. Ta saloon humoreska naime zvuči kao da je izvučena iz nekog kaubojskog filma s Budom Spencerom i Terenceom Hillom u glavnim ulogama, tik pred opću tučnjavu. Grade je Emersonov barski klavir, pljeskanje rukama i grimasasti Lakeov tekst o transvestitu Benderu. Neki će reći da su im takva djela duboko ispod časti i da vuku cijeli album prema dolje, i iako doista nema veze s njihovim inače sjajnim glazbenim sposobnostima, ponajviše zahvaljujući klaviru dovoljno je zabavna i razbibrižna da ne ispadne prazna.
“Bitches Crystal” je s druge strane odlično ostvarenje koje se može usporediti i s nekim dijelovima naslovne suite. ELP se ovdje opet uozbiljuju i nude vrhunsko djelo, koje krasi vrlo dobar uvod na instrumentu nalik klaviru, koji se zove celesta. Zatim slijede energični pasaži na klaviru i orguljama uz jazzovski ritam. To djelo, koje posjeduje izniman žar, sadrži slastne vremenske prijelaze između klavira, orgulja, bubnjeva i činela, a sve to začinjava još i razjaren vokal.
“The Only Way (Hymn)” otvaraju crkvene orgulje koje donose temu iz Bachove “Tocate”, nakon čega slijede opsežne ekspanzije na hammondicama, klaviru te psihodeličan Lakeov vokal, koji u sebi nosi filozofsku notu o besmislu organiziranih religija. Skladba se prelijeva u “Infinite Space (Conclusion)”, koja je njezin izravan nastavak. Sadrži repetitivne dionice Lakeove bas-gitare, Emersonova klavira i Palmerova bubnjanja, koji stvaraju napeto raspoloženje što se stalno stupnjuje.
“A Time And a Place” je još jedno odlično i zanemareno, vrlo atmosferično ostvarenje. Riječ je o još jednom energetskom punjaču u stilu “Bitches Crystal”, ali za mrvicu udarnijem. Emerson opet izvodi nekoliko nadzvučnih pasaža na hammondicama, dok je Lake ponovno u odličnom vokalnom elementu jer tekst pjeva na izuzetno doživljen i energičan način. Emersonova duhovita upotreba mooga i ovaj je put za sve prste polizati.
I na kraju još jedna posve neozbiljna, šaljiva zabavljačica zvana “Are You Ready Eddy?”, najneozbiljnije ostvarenje u povijesti grupe, posvećeno njihovu tonskom inženjeru Eddieju Offordu (poznatom i po radu s Yes). Riječ je o nabrijanom rock’n’ rollu u stilu Jerryja Leeja Lewisa na duhovitom klaviru uz pratnju grimasastog vokala i posve neozbiljan tekst. Iako bi više pristajao na neki album Franka Zappe, nikako ne mogu reći da je riječ o suvišnom ostvarenju za popunjavanje prostora. Kad je čovjek čuje toliko puta, postane naprosto nezamjenjiv dio cijelog albuma.
Slijedi kratak i nedvosmislen zaključak: “Tarkus” je jedan od najboljih rock albuma svih vremena!! Ovo je remek-djelo za sva vremena, jedan od vrhunaca i ključnih djela progresivnog rocka, koje ne smije nedostajati u nijednoj poštenoj glazbenoj zbirci! “Tarkus” je od ELP-a napravio svjetski bend i popularizirao progresivni rock i među širom glazbenom publikom, zbog čega nijedan pravi ljubitelj tog glazbenog smjera ne bi smio ostati bez njega. Pritom naravno ne treba zanemariti činjenicu koliko su drukčija bila vremena te davne 1971., kad je visoko kompleksna, inteligentna, atmosferična i inovativna glazba izazivala oduševljenje i među širokom masom slušatelja. “Tarkus” je naime nagrađen prvim mjestom na svim britanskim glazbenim ljestvicama. Kvalitativni jaz između njega i inače odličnog prvijenca gotovo je gromozanski. Svi oni koji su do izlaska ovog albuma još mislili da su ELP tek neka vrsta nastavka The Nice, posve su zašutjeli kad su čuli ovo remek-djelo. Ovo je album kakvog do tada nije bilo i kakvog više nikad neće biti. “Tarkus” – došao, vidio, pobijedio!
Postava
Keith Emerson – hammond orgulje, crkvene orgulje, klavir, celesta, moog sintisajzer
Greg Lake – vokal, bas-gitara, električna & akustična gitara
Carl Palmer – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Greg Lake
Popis pjesama
1. Tarkus (20:42)
a. Eruption (2:44)
b. Stones Of Years (3:44)
c. Iconoclast (1:16)
d. Mass (3:12)
e. Manticore (1:52)
f. Battlefield (3:51)
g. Aquatarkus (4:04)
2. Jeremy Bender (1:51)
3. Bitches Crystal (3:58)
4. The Only Way (Hymn)(3:49)
Toccata in F and Prelude VI (themes used in intro and bridge only)composed by: Bach
5. Infinite Space (Conclusion)(3:20)
6. A Time And A Place (3:02)
7. Are You Ready Eddy? (2:10)
Trajanje albuma: 38:56
