Temni angeli usode zatresli Bežigradfest (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Mjesto: VPK Cvetličarna, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 28.06.2013
Broj posjetitelja: 300 – 400

Recesijski kremplji ne popuštaju, pa je za mnoge glazbi sklone, ali pakleno ispražnjene džepove prava melem vijest da će Grad Ljubljana podržati festival Bežigradfest, koji je utočište od ovogodišnjeg ćudljivog i posve britanskog ljeta pronašao u obnovljenoj, uljepšanoj i za koncerte potpuno spremnoj Cvetličarni. Nakon pregleda programa bilo mi je jasno – 28. lipnja bit ću tamo, makar s neba padale sjekire, a razlog je bio ponovni ljubljanski desant sastava koji u mom srcu i na mojim policama ima posebno, sveto mjesto. Brežički kolektiv neobičnih rokera Demolition Group još od davne 1985. dokazuje da se drugačijost i nekonformizam mogu prekrojiti u nešto toliko privlačno i magnetično da je već i samo spominjanje imena dovoljno gravitacijski zasićeno slatkom i strastvenom željom za guranjem u prvim borbenim linijama, plesom i pjenušanjem misli uz taman toliko gorke kapi pelina i znoja koje umiju poslužiti oligarsi perfekcije s Planeta starcev. Zapravo, ime planeta više i nije baš prikladno. Već nakon dolaska izvrsne braće Gregel nije, jer se EMŠO sastava poprilično pomladio, a nakon ožujske vijesti da je sastav napustio prvi i jedini despot šest žica, izvanredni Bojan Fifnja, s strahom u srcu iščekivao sam daljnji razvoj događaja. Demolition Group bili su nekoliko puta na rubu raspada, a nakon višegodišnjeg zatišja novu stanku više si ne bi mogli niti smjeli priuštiti. Tome primjerena bila je i ponovna odluka o angažmanu mladog gitarista Matije Lapuha, multimedijskog umjetnika koji je svoj pečat ostavio i u sastavu Shyam. Kako funkcionira Demolition Group, u kojem su od stare jezgre na pozornici ostali samo saksofonist Jože Pegam i karizmatični pjevač Goran Šalamun, a za mikserskim pultom nezamjenjivi Matjaž Pegam?

To je svakako trebalo provjeriti. Pohvalama na račun mladog Matije nije se dalo slijepo vjerovati, jer je Bojan bio čovjek koji je svojim gitarskim meditacijama i bojenim konturama profinjeno odmjerenih efekata bio jedan od onih sustvaratelja skupnog zvučnog murala kojeg nije moguće samo tako odmisliti i bez problema zamijeniti, pomislim. Tako se prema poprištu besplatnog tuluma u petak uputila i četa imena i osoba povezanih s RockLineom. Pred zatvorenim vratima Cvetličarne okupila se prava časna množina poznatih lica, a uz to se u moru dijalekata iz svih krajeva Slovenije dalo čuti i osjetiti da je iščekivanje ovog koncerta nešto posebno, svečano i blagdansko, makar večernjih toaleta i kravata ovdje nije bilo na vidiku. Malo nakon devet sati vrata hrama alternativne kulture su se otvorila, a mi vjernici pod razigranim sjajem plavih svjetala strpljivo smo čekali početak događaja. Na pozornicu donesu pladanj piva, za kojim slijedi brkati čarobnjak saksofona Jože, lijevu stranu pozornice pojača mladi gitarist Matija, koji je ošao s Telecasterom koji kao da je bio poprskan krvlju. Za bubnjeve sjeda izvanredni Ivica Gregel, a s desne strane s basom naoružani tetovirani brat blizanac, briljantni Tomi Gregel, uleće u taktove skladbe Mučnina. Stvar počinje, i to s ubilački nastrojenom glasnoćom. Gitara huči, a Jožin saksofon jedva probija gusti oblak slatke buke i mikrofonije. Ono što se odmah čuje jest činjenica da su Demolition Group glasniji nego ikad prije. Bučniji od života prebace kompoziciju u stanje zanosa, kad za mikrofon stupi nezamjenjivi Goran. »Vprašaj se zakaj žarek radosti se ob zid gorja vedno razleti / Končno si priznaj, da imam le jaz ključ do tvojega srečnega sveta…« jedva je u kanonadi gitara i distorziranih basovsko-bubnjarskih linija moguće razabrati stihove Goranova gorka vokala, ali brežički su momci primjereno raspoloženi i malo lovljenja prave glasnoće i zvučne ravnoteže ne kvari dojam. Nakon zadnje strofe slijedi bučan aplauz i postaje jasno – publika dugo očekivane despote i ključare srca, gladnih glazbe i sreće, pozdravlja iskreno i bez zadrške! »Kaj je Ljubljana? Ste prišli na zabavo? Mi smo tu, krivi za vse…« obraća se ugodno napunjenoj dvorani već mokri Goran. Slijedi put na Planet starcev. Skladba Kriv sem za vse puni uši razigranom gitarskom linijom, saksofonom (njega bih ja, doduše, još pojačao), basom i bubnjevima, a Gorana još ne čujem dovoljno jasno i snažno, no slika se popravlja. Prve linije podliježu diktatu plesa i kretanja, a uz znojne kapi sreće i uzvišenosti pratim lijepe konture dobro osmišljene setliste. Početak je namijenjen kažnjavanju gluhih i nagluhih! Dan dolgih sanj je gromoglasan pozdrav ljetu, nakon uništavajućeg dodira Gospodara (ništa nismo propitkivali niti zamišljeno sumnjali u svemoć gospodara…) slijedi vrijeme za slatku kaznu trojčka Biči luči in upanja. Matija je organski i ne skriva se iza tona efekata. Gitara funkcionira povezano i još oštrije nego prije, iako mi tu i tamo nedostaje gram ili dva Bojanove gitarske milote, ali je mladi gitarist svojim trudom i željom za stapanjem i fuzijom sa sastavom dobar izbor. Ne pozira i ne podliježe pritisku stotina pogleda, među kojima se sigurno nađu i oni koji zamjenicima ne praštaju promaške, a dečko je dobro naučio svoj posao, a izvrsno odrađenu domaću zadaću dokazuje i nastavak sa skladbom Nimam rad boga. Obračun s anđelima i demonima, s crkvenom izopačenosti, s posrednicima i farizejima Demolition Group izvedu na nevrijeđajući način, a nakon završetka se na pozornici umjesto vodice za pomazanje s boka pozornice nađe nova doza hmeljnog nektara. Nakon izvanrednog distorziranog početka slijedi strateški postavljeno smirivanje strasti uz Dež, koje ipak ne gasi plamenove živosti koji tinjaju u srcima. Stotine grla pridruže se stihovima. »Bila kot sonce, ki sveti zame / si daleč vroča bleščeča / vse dneve svoje sem gledal vate / sežgala si mi oči / Naj pesem neba vsuje / na najino se ljubezen / Kot kaplje dežja sreče / Ki padajo dan na dan…«. U liričkom svijetu skupine Demolition Group ima malo slatkoće i optimizma, a pelinom životnosti i gorčine Brežičani više očaravaju nego što bi uspjeli odbijati. Mi Slovenci smo ljubitelji svjetskog bola i gorčine, a Goranov osmijeh sreće svjedoči da su sentimenti mase i pozornih šamana koncertnog užitka dobro kalibrirani.

Povratak na Planet starcev tako je nešto posve prirodno za sve skupa. Ne, Goran, niste veseli bend, a upravo zato vas tako prokleto volimo! Rezoniranje veziva kompaktne glazbe, znojnih kapi truda i iskrenosti te duha vremena koji puše i briše među sinapsama prilično teških misli daje do znanja da je srčanost danas postala valuta kojoj zbog rijetkosti možemo pokloniti sve i još više. Rezervi nema. Stari fanovi stoje uz bok povremenim zijevalima, stari prekaljeni žurkeri i bikeri uz šminkere, a iz zvučnika odjeknu lijepi zvukovi saksa i efektiranog basa sa skladbom Nisva tu. Jožu malo premalo čujemo, ali očito se i on sam slabije čuje, jer i sam pojačava intenzitet svojih izdisaja medenog zraka kroz mjedeni trup svog ljubljenog saksofona. Nakon Nujno ni slijedi istina večeri: »Kaj vam godi, ko nekaj ni nujno? Pa je…«, kao i Romantika, koja uvijek zvuči kao obračun Otpisanih. Seksi je potrošiti vrijeme davno nestalih dana, a ples prepotenih tijela mladih i starih, frajera i djevojaka, kruni pozornički ples voditelja zbivanja. Demolition Group ne mogu zamisliti bez Goranove mimike i, nadam se, autorski zaštićenog plesa gornje polovice tijela, a sve skupa dodatno podcrtavaju šetnje basista i saksofonista do gitarista, koji je u svom filmu, sav gladan i žedan očaravanja mase kojim od dosad još posuđenih uroka svemoćnog Fifnje. »Hvala vam. Stokrat…« zahvaljuje Goran skupini na bučnom aplauzu i najavljuje nastavak razigranijom, življom skladbom Stokrat, koja najavljuje konture kontinenta duboke i istinske ljubavi – albuma Deep True Love, koji zapjeva svoje skladbom America. »Love is OK!«, a ako se potom nastavi nešto neoevanđeoski zlokobno krasno, kao što je skladba DAF, dan je gotovo savršen. Brundavi Tomijev bas, distorzirani krici Matijina Telecastera i Jovin saks. »Ko se ti splazim v misli / poklekni na tla / ko ti pobožam lica / poljubi dlani / ko te privijem k sebi / objemi noge / priznaj v znoju sreče / da ti si moj bog!!!« razlijeva se iz zvučnika i s usana i grla raspaljene publike, a nagonski nagib prema potpunom izgaranju stvara atmosferu koncerta koji će u sjećanje ostati upisan kao jedan od boljih na ovogodišnjem Bežigradfestu. Planet starcev je ploča koja je sastavu dala nov, svjež vjetar u jedra, no ipak je na starom dijelu diskografije nakupljeno već dovoljno srcu prirasle patine zbog koje je nakon skladbe Kak dan nastupilo vrijeme za vrhunac, mentalnu ejakulaciju i potpuni zanos.

Model, skladba s kompilacijskog CD-a Transslovenia Express odnosno druge ploče Bad Gag 2, za koju bih ja rado ubijao, postaje paravan za traženje savršene ravnoteže između punkoidnosti i funkjaškog dijela duše DG-a, a mladi i stari dio Demolition tijela u obje astralne polovice osjeća se prokleto dobro. Solaže gitara, basa, saksofona i bubnjeva nadograđuju se izvrsno jednako rustikalnim hitom U tvojim očima. »U tvojim očima pali se žar / kad pogled tvoj je na meni / I tvoja ruka je nežnija sva / Kad pružaš ju prema meni / U dugim nočima drhtiš u snu / Teraš sve snove bez mene / I teško dišeš, tvoj jezik je tvrd / Kada mi pričaš o nama…« stihovi su koji dozivaju u sjećanje 1995. i tinejdžerski zanos, podlijeganje naivnosti i ljepoti prvih ljubavi, među kojima je bilo i zaljubljivanje u još uvijek pristunu i iskrenu ljubavnicu koja se odaziva na zvučno ime Demolition Group. Gram podsjeti na težinu argumenata Biča Luči in Upanja, a Temni angeli usode predstavljaju vrhunac večeri. Misli o kritičnosti prema novopečenim članovima i karikama lanca, nadam se, su utihnule. Istovjetnost nije potrebno naglaŠavati, a tekst izriče ono što nose taktovi skladbi i DG evanđelja. U njemu ima mjesta i za radost uz garažni napjev Japancev, kao i za činjenicu da smo Včasih tudi drugi. Crackhead dokazuje potpunu dominaciju svih glazbenih članova sastava, a unatoč Nirvani činjenica je da je Zucco besmrtan i bit će tu i kad nas više ne bude. Čak tri seta dodataka daju do znanja da je svaki oproštaj prerano, no ipak jednom treba napustiti pozornicu i puniti baterije dokolicom. »Hočete slišat še eno pesem? Če boste rekli da, dobite eno, na ne pa bi znali odigrati še pet skladb…« provocira Goran, a zbunjena publika ne zna bi li na pitanje odgovorila s da ili s ne. Joco se u međuvremenu uputi pozdraviti prijatelje ispod pozornice, pri čemu mu se prilično zakomplicira situacija s mikrofonom na rubu saksofona pa ga neko vrijeme gotovo uopće nije čuti. Unatoč tome dobili smo kvalitetnu dozu dodataka, u kojima se čuo i izvanredni Neovangelij, kao i nježna i teško očekivana Mesečina, nakon koje smo poslušali savjet skladbe Ljubiva za svet te se parili, jebali, seksali za svijet, ovaj naš trulež od planeta, i prepustili se iskonskom. To je bilo prisutno i ovdje, uz činjenicu da se ponekad u rukama nađe nešto što je tuđinsko. Unatoč tome što su Pridigarji, ormoški provokativni nositelji ska punkerske duše, sami po sebi veseljaci, a DG mračni i, kako sami kažu, depresivni, Diktatorska, posveta ormoškim bahatima, zvučala je pristno »demolišnovski«. Ponavljanja nakon toga neće biti, a noć kakva je bila ovdje i tada neće se tako skoro ponoviti. Tako je nakon Like Night Before nastupilo vrijeme i za posljednji bis sa Swingom, a Demolitioni su se ponovno upisali u koncertne anale kao potpuni pobjednici.

Pijani od moći projurili smo kroz svijet jada bez milosti, oslonjeni na laži do kraja svih putova. Neka novi dan dozove sreću, mir i ljubav. Zauvijek vaši anđeli sudbine. A zaljubljivanje u DG je potpuno i repetitivno. Odaje ga pritkivanje nogom i ispijanje petog piva. Odaju ga osmijesi sreće i olakšanja. Odaju ga geste očaranosti nad starosno prekaljenim mačkama, bez kojih bi svemir slovenske glazbe bio prokleto dosadan i prazan. Razloga za to je više. O savršenstvu glazbe i iskrenim tekstovima ne bih gubio riječi, jer je to, kao jedini i pravi temelj uspjeha, može biti putna karta za desetljeća dominacije na domaćoj alternativnoj sceni. Konkurencije u istom rangu Brežičani imaju vrlo malo, a ipak nikad ne postaju uobraženi i uzvišeni. Šarm starkaste ljepote je, unatoč pomlađivanju glazbene jezgre, tu i zauvijek! Riječ je o zrelosti i iskustvu. Zaljubljenost je zamijenila ljubav, a ta je vječna, neuništiva i hegemonijski zapovjednička. I zato se podrazumijeva da će sljedeće susretanje mase i izvanrednog kvinteta biti u znaku pokornosti potonjem. Opiranje tome je besmisleno i uzaludno, jer ono što je dobro nije loše, a ono što nije pokvareno ne treba popravljanja. Nadajmo se stoga da taj obostrani privlak pozorničkog yina i podpozorničkog yanga možemo dokazivati u praksi još mnogo godina, jer je sinergija jednog i drugog, barem u DG praksi, uvijek nešto izvanredno i vrijedno ponovnih ponavljanja!