Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Arena
Izdavač: Verglas Records
Izlazak: 2006
Ocjena: 3.5/5
Arena su u deset godina postojanja izrasli u jednu od vodećih snaga neo-progresivnog rocka. Iako im vjerojatno nikad neće uspjeti dosegnuti popularnost srodnih sastava iz 80-ih poput Marillion, IQ ili Pendragon, imaju izuzetno vjernu bazu obožavatelja koji dijele zajedničko i opravdano uvjerenje da su Arena u 90-ima dali novi zamah neo-progu i odveli ga na mnoga do tada neistražena područja. Nakon neobičnog rođenja kao posmrtno dijete sastava Shadowland, sporednog projekta sjajnog klavijaturista Clivea Nolana (koji je ujedno poznat i kao dugogodišnji klavijaturist Pendragon), a koji je 1995. udružio snage s originalnim bubnjarom Marillion, Mickom Pointerom, Arena su isprva stvarali pod snažnim utjecajem ranih Marillion. Tada su objavili vrlo dobar debi “Songs From The Lions Cage” (1995), koji je već najavljivao da se rodila nova zvijezda neo-progresivnog rocka. Nakon dolaska izvrsnog vokalista Paula Wrightsona i izlaska albuma “Pride” (1996) stvari su naglo krenule uzlazno, usprkos stalnim izmjenama članova. Arena su tih godina počeli redom izbacivati remek-djela poput “The Visitor” (1997), koji se smatra njihovim magnum opusom, “Immortal?” (2000), “Contagion” (2003) i “Pepper’s Ghost” (2005). Današnja postava oblikovala se oko 1999. i od tada su Arena već neko vrijeme stabilan sastav. Presudni čimbenici današnjeg zvuka sastava bili su prije svega dolasci gitarista Johna Mitchella (ujedno člana sastava poput It Bites, Kino, The Urbane, Blind Ego, Frost*), jednog od danas najinovativnijih i najsuptilnijih, ali i garažno prljavih gitarista, te pjevača Roba Sowdena, koji je svojim iznimno emocionalnim i jedinstvenim vokalom otvorio nove dimenzije za daljnje zvučne eksperimente sastava. Njih dvojica uklonili su i posljednje sličnosti sastava s ostavštinom Marillion iz Fisheove ere. Arena su doduše oduvijek njegovali nešto tvrđi pristup neo-progresivi, a nakon njihova dolaska to je postalo još očitije i mjestimice su se već približili progresivnom metalu. Zato mogu reći da često stoje na samoj granici obaju žanrova i tako čine svojevrstan most za ljubitelje jednog i drugog. Upravo je to njihova najprepoznatljivija komponenta, ona koja ih razlikuje od ostalih neo-progresivnih sastava.
Ova kompilacija, koja je ujedno prvi službeni best of sastava uopće, zadala si je iznimno težak zadatak: predstaviti deset godina rada sastava koji do tada nije napravio ni jedan loš uradak i čiji se albumi često smatraju nedjeljivom cjelinom. Svih deset skladbi koje se nalaze ovdje ne slijede jedna drugu kronološkim redom, što nije najbolji potez. Doduše, sve su odreda odlične stvari, one za koje mogu reći da bi se u bilo kojem trenutku mogle naći na koncertnom setlistu sastava, ali početniku će ostaviti poneko neodgovoreno pitanje jer tako neće zamijetiti postupnu evoluciju sastava. Većih iznenađenja dakle nema, a sa svakog je albuma zastupljena barem jedna skladba. Tako su tu klasici sastava poput “Smoke And Mirrors” i “Bedlam Fayre” (Pepper’s Ghost, 2005), “Skin Game” i “Salamander” (Contagion, 2003), The Hanging Tree” i “Crack In The Ice” (The Visitor, 1997), “The Butterfly Man” i koncertna verzija “Chosen” (Immortal, 2000), nova verzija “Empire Of A Thousand Days” (Pride, 1996) te neizostavni “Solomon” (Songs From The Lions Cage, 1995). No istodobno nedostaje hrpa odličnih stvari, primjerice “Jericho”, “Midas Vision”, “Welcome To the Cage”, “Medusa”, “Sirens”, “Enemy Without”, “Running From Damascus”, “Ghost In The Firewall”, “Witch Hunt”, “Riding The Tide”, “Cutting The Cards”, “Purgatory Road”, itd. Ukratko, ovdje je cijela gomila sjajnih ostvarenja koja su izostala zbog nedostatka prostora.
“Ten Years On 1995 – 2005” svakako nije idealan izbor najboljih stvari sastava jer ne uspijeva obuhvatiti sve njihove bolje uratke (za to bi vjerojatno trebala barem dva CD-a), a smeta i kronološka nedosljednost, no ipak je još uvijek dovoljno zanimljiv izbor i za kolekcionare i za početnike jer sadrži dva bisera koja su ubačena isključivo zato da izdavačka kuća na kupnju namami i one koji već posjeduju sve njihove dosad objavljene uratke. To su naravno odlična nova verzija “Empire Of A Thousand Days” sa Sowdenovim vokalom, Mitchellovom gitarom i Salmonovim basom te dobra koncertna verzija “Chosen”. Ove će dvije za mnoge obožavatelje ostati glavni razlog za kupnju kompilacije. S druge strane, smatram da svaki izbor najboljih stvari čini nepravdu sastavu poput Arene jer ih je najbolje upoznavati upravo preko studijskih albuma, koji djeluju kao zaokružene cjeline. Zato neka, osim vjernih fanova koji naprosto moraju imati svako izdanje koje su Arena ikad objavili, prije svega početnici dobro promisle ne bi li bolje prošli da za početak poslušaju neko njihovo remek-djelo, poput “The Visitor” ili “Contagion”, koji puno bolje predstavljaju pravu misiju i potencijal sastava.
Postava
Rob Sowden- vokal
John Mitchell – gitara
Ian Salmon- bas gitara
Clive Nolan – klavijature
Mick Pointer – bubnjevi
Paul Wrightson – vokal
John Jowitt – bas gitara
John Carson – vokal
Keith More – gitara
Cliff Orsi – bas gitara
Popis skladbi
1. Smoke And Mirrors (4:42)
2. Skin Game (4:43)
3. The Hanging Tree (7:09)
4. The Butterfly Man (8:55)
5. Chosen (Live) (7:23)
6. Empire Of A Thousand Days (New Recording) (8:42)
7. Crack In The Ice (5:10)
8. Salamander (3:54)
9. Bedlam Fayre (5:44)
10. Solomon (14:38)
Trajanje albuma: 71:00
