Izdavač: Frontiers Music. Srl.
Datum izlaska: 11. 6. 2021
Produkcija: Terra Odium
Trajanje albuma: 52.27 min
Žanr: Progressive Metal
Ocjena: 9.0/10
Terra Odium nova je progresivnometalna formacija koju predvodi ekipa starih mačaka. Norveška. Ovaj put nije riječ o zelenašima, nego o prekaljenim glazbenicima. Okosnicu čine dva člana nekadašnjih norveških progmetalaca Spiral Architect, i to pjevač Øyvind Hægeland (ex-Arcturus) i bubnjar Asgeir Mickelson (između ostalog i Veil Of Secrets, ex-Ihsahn, ex-Borknagar), koji su s tom skupinom 2000. objavili jedini album. Gitarske usluge potražili su kod bivšeg gitarista Manitoua, izvrsnog Bollieja Fredriksena. Studijski prvijenac »Ne Plus Ultra« ima posebnu energiju, posebnu vibru, koju bi Terra Odium vrlo teško uspostavili bez prisutnosti ikonskog Stevea Di Giorgia (Sadus, Testament, Death, popis je jednostavno predug,…). Zapravo bi čovjek, kad pročita ta imena, rekao da stvar ne treba ništa više. Ipak je skupina osjetila da bi aranžmane bilo dobro obogatiti i dodatnim klavijaturama i orkestracijama, pa je u tu svrhu uključila Jona Phippsa, koji je između ostalog surađivao s Dragonforce, Moonspell i Angra.
»Ne Plus Ultra« izrazito je mračan album. Zato je tako privlačan. Teško je otići crnje od ovoga (u progresivnom metalu). Tome dodaj izuzetnu tehničku virtuoznost koja prati ovaj uradak na svakom koraku i u izobilju, gdje skupina rado zaroni u neke posve nemelodične (atonalne), iščašene i neočekivane figure odsviranih linija, koje na svakom koraku iznenađuju slušatelja i ispunjavaju ga nesigurnošću, jer ne zna kamo će se skupina usmjeriti u sljedećem trenutku. Ukratko, album koji ne prestaje okupirati tijekom slušanja.
Ne Plus Ultra zanimljiv je po tome što je riječ o posebno slikovitoj mješavini utjecaja. Da. Spiral Architect su automatski tu, ali s obzirom na to da imaju vani jedan album, ova je stvar zanimljiva zbog utjecaja starijih skupina. Treba se zaputiti u SAD i sredinu osamdesetih, kad su recimo Fates Warning napisali i snimili album »Awaken the Guardian«, ili Wtchtower svoj prvijenac »Energetic Disassembly«. Takva je skladba The Shadow Lung. Budući da Di Giorgio daje svoj izrazit podton ovom albumu, energija se povremeno približava energiji bendova Control Denied, čak i Death, Sadus. Skandinavcima nije teško stvarati mračnu atmosferu. Tu su doma. Jedni takvi norveški progresivni metalci bili su još početkom devedesetih npr. Conception, jer se na albumu »Ne Plus Ultra« pojavljuje poprilično figura komponiranja koje bude asocijacije na Conception (oni su se nedavno reaktivirali). Budući da je Bollie Fredriksen izniman gitarski ‘šreder’, djeluje, osobito uz neke orkestralne aranžmane, povremeno kao daleki Michael Romeo, a vibra se tada približi i Symphony X, ali ti su trenuci rijetki, povremeni, no uočljivi. Da će stvar privući ljubitelje Dream Theater, ne treba ni spominjati, iako Terra Oduim ne vuku izravno na njih, ali je koncepcija skladbi takva da će brzo biti po guštu ljubiteljima sasvim ranih Dream Theater. No kao što rekoh, u prvom redu su Terra Odium najbliži ponajprije ranim Fates Warning te Watchtower.
Tko je iz čitanja prethodnog odlomka zaključio da su Terra Odium tek dobri oponašatelji, treba reći da je riječ samo o utjecajima, o energetskoj vibri koja se osjeti, zamijeti kad slušaš album. Zaista je nevjerojatno da takav album nastaje 2021., ali nije iznenađujuće, jer ima poprilično skupina novije generacije progresivnog metala koje su nadahnute stilom osamdesetih. Navedimo samo nekoliko: Zero Hour, Dali’s Dilema, Cynthesis, Wastefall. Dakle. Terra Odium su konkretni komplikatori, zato je »Ne Plus Ultra« album koji zahtijeva konkretnu pozornost, konkretno vrijeme i kojemu se treba izdašnije posvetiti. Ali obilno nagrađuje, jer se razvija izrazito nepredvidljivo i u istraživanju ‘čudački’. I trenuci koji su tehnički kompleksnije oblikovani vrlo su dobro uravnoteženi momentima u kojima se album ‘smiruje’ u muzikalnost. Terra Odium su vješti hodači po užetu. Navijeni i ‘ošredani’ trenuci često su kontrastno opterećeni dijelovima koji se smiruju i ‘zapršani’ su Di Giorgiovim izrazito zavijajućim i odjekujućim ‘fretless’ vrtloženjem. Njegovi basistički zavoji naprosto su strašni! Briljantna kompatibilna eksperimentalna gipkost i duhovitost kakvu su sposobni iskazati najprofiliraniji i najdotjeraniji, ili recimo naprosto usavršeni glazbenici. Jedna od najzanimljivijih skladbi je Winter, osobito njezin srednji dio, koji nosi čak i jazzovske uključke kakvih se ne bi sramili ni Cynic u svojim najboljim danima.
Da ne duljim. »Ne Plus Ultra« u svemu je fascinantan album. Klasičan progresivnometalni album izgubljen u vremenu i prostoru. Za produkciju koju nosi, skupine kojima je album nadahnut u osamdesetima i devedesetima bi ubijale. Posebno treba istaknuti i nevjerojatnog pjevača Øyvinda Hægelanda, koji pokazuje tisuću i jedno lice i niže nekoliko zapanjujućih vokalnih vibracija na najvišoj tehničkoj razini. To nije sve. Øyvind Hægeland je i nevjerojatno prilagodljiv i zna maknuti nogu s gasa kad god je potrebno udahnuti dijelovima skladbi karakter sofisticiranosti i mekoće.
Ovo je album iskusnih starih mačaka koji točno znaju što žele postići kad se late komponiranja. Rutina, iskustvo, znanje, talenti, suvišno je nabrajati. Rečeno je sve i premalo. Album »Ne Plus Ultra« pisan je na kožu zahtjevnim glazbenim gurmanima. Najzahtjevnijima i recimo (samo) zahtjevnima. U svakom pogledu izvrstan dosezaj, pronicljiv u idejama, pronicljiv u balansiranju istraživačke progresivne naravi s metalskom nakostriješenošću. Album osebujnog šarma, koji djeluje vrlo domaće, a beskrajno primamljivo, jer je u istom dahu posve vlastita glazbena avantura.
Autor: Aleš Podbrežnik
