Izdavač: UMe Music
Datum izlaska: 08.03.2019
Produkcija: Phil Collen
Trajanje albuma: 44.12 min
Žanr: Hard Rock
Hjammm… »Shock« je bio jedan od najnestrpljivije iščekivanih hard rock albuma u ovoj godini. Bez rasprave. Tesla. Dakle, govorimo o novim Tesla. Albumi im idu polako, a s obzirom na njihov zlatni opus osamdesetih i početka devedesetih te vrlo posrećen zrelostno-stilski odmak u nova vremena albumima »Into the Now« (2004) i »Forever More« (2008), očekivanja od uradaka kojima nas je ovaj kvintet oduvijek oduševljavao jednostavno su uvijek visoka.
Godine 2014. izašao je razgoljeni i sirovi »Simplicity«, koji je doduše isporučio konkretnu dozu nakostriješeno razgoljenog rocka, ali je istodobno, upravo zbog možda preevidentne ambicioznosti, razotkrio i priličan broj kompozicijskih rezervi, recimo tome »prazne« minute sviranja, za koje bi bilo bolje da ih nema jer nisu bile dovoljno dobro iskorištene, a album je posljedično bio i izrazito predug. Jednostavno, na tom je albumu bilo svega previše i naslov mu nije baš najbolje pristajao. Sada, pet godina kasnije, dobivamo album iste grupe na kojem je zapravo »svega premalo«. To što su Tesla za producentsko kormilo pozvali Phila Collena nije iznenađenje, jer se s njim druže još od osamdesetih, no s druge strane, takva stvar se uvijek dobro čita. Pobudi zanimanje, ako ništa drugo. Doduše, bilo je moguće naslućivati da će im Phil omekšati zvuk, ali tinjala je nada da se bend tome neće podrediti. A jest (nažalost). Štoviše. Lijeno ljuljuškava California Summer Song, prvi singl albuma, pokazala se, nakon što se cijeli »Shock« odvrtio u CD playeru, kao podmetnuto kukavičje jaje. Frank Hannon je u jednom od intervjua nedavno priznao da, da nije bilo Collenova pozitivističkog učinka, poticanja i raznolikih pristupa motiviranju grupe u studiju, novi album Tesla vjerojatno nikada ne bi snimili, što daje naslutiti da se postava doista kreativno ispuhala. Collen je dakle zapravo onaj faktor kojem možemo biti zahvalni što Tesla još snimaju glazbu, a očito je kao medijator morao biti vrlo aktivan u sugeriranju kamo i kako zakačiti poneki aranžman u pojedine skladbe.
Iako uvodna i udarna You Won’t Take Me Alive još ne razotkriva sasvim ona bitna saznanja o novom albumu, »Shock« je zapravo šok apsolutnog zvučnog omekšavanja zvuka i stila grupe. U refrene su upleteni prateći vokali, karakteristični za »Defleppardeske«. Oni su, naravno, taj element učili od Queen, a prvi put je to snažnije primjetno u sanjivoj We Can Rule The World. Istodobno iznenađuje to što gitare vrlo slabo grabe kroz cijeli album. Umjesto da se tijekom slušanja »Shock« zahvalno zapiše da se ponovno osjećaju utjecaji sastava Allman Brothers i Lynyrd Skynyrd, Aerosmith i ranih ZZ Top, kad govorimo o Franku Hannonu, prilično je ironično to da se uz tip skladbe kao što je Taste Like kao prva asocijacija javlja Kid Rock. Molim? Gitara nema gotovo nigdje na albumu, Hannona nema gotovo nigdje. U produkciji rifovi ne zgrabe. Element koji je, uz ikonsku vokalnu narav pjevača Jeffa Keitha, zapravo zaštitni znak zvuka i stila grupe, solaže su Franka Hannona i njegovi (inače genijalni) trikovi umetanja prijelaznih gitarskih ukrasa. Čak ni ondje gdje se otvara prostor za to da Hannon ili Rude razvale mid-eight pasažu s konkretnom tonažom solizama, po kojima je Frank Hannon oduvijek slovio kao jedan od najpredrznijih gitarskih heroja svoje generacije, nikako se ne primjećuju. Radije spašavaju situaciju s nekoliko akorda, zahvate još povremeno pola tona zategnu i to je to. Tied to the Tracks ulijeva nešto nade za budućnost, ali jedna lasta još ne čini proljeće. Ta skladba je vrhunac albuma i jedna od njegovih svijetlih iznimki, koja svjedoči o tome kako bi Tesla nekako trebali zvučati u 2019. Hannonov slide u njoj je lijepo čujan i komad grabi. Možda je ovo polazište na kojem bi Tesla trebali graditi da što prije uspiju naslijediti »Shock« pravim hard rock albumom i tako ispraviti loš dojam.
Album daje čak i dojam baladičnosti. Uz baladu We Can Rule The World, tu su još Love Is A Fire, koja zvuči vrlo predvidljivo i u nekim drugim prošlim vremenima bolje iskorištena, tu je klavijaturama potpomognuta »Beatlesovska« Forever Loving You, pred kraj još jedna »Beatlesovska« Afterlife. Između njih su upletene točke u kojima se motivi vezuju u srednje brzom do mirnom tempu (The Mission, California Summer Song…) i album zapravo dobiva karakter sanjive priče o petorici momaka koji su se posve prepustili vodstvu Phila Collena u studiju.
Svakako je Tesla tipičnosti dovoljno na albumu i zato je u svakom pogledu još uvijek riječ o Tesla albumu. Već zbog Jeffa Keitha iz kojeg je Collen izvukao vokalni optimum, a Jeff već dugo nije tako dobro zvučao. Odličan posao pjevača. Međutim, njegov vokal funkcionira mnogo bolje u scenariju kad su gitarski rifovi gurnuti naprijed, što za pop-ovski »Shock« ne možemo reći.
Kako god »Shock« podijelio bazu obožavatelja grupe, jedno je jasno. Ovo je drugačiji Tesla album. Od svega do sada što su Tesla snimili. To je bila želja grupe i u tome su uspjeli. A za koju cijenu, tek ćemo vidjeti? Prisutnost Phila Collena snažno je primjetna, u zvuk i stil upleteni su Def Leppard zahvati (prateći vokali, glazbena zarazničnost), a žrtvovan je onaj sirovi rifovski bijes, solistička šarolikost po kojoj su slavili stari Tesla. Nadajmo se da će ovaj, s obzirom na Tesla standard, zapravo već prilično pop-rock album, što prije zamijeniti njegov pravovjerno nakostriješeni hard rock nasljednik, inače je bolje da se Tesla, u bezizlaznoj situaciji nedostatka prave kreativne energije i nadahnuća, polako umirovljuju.
autor: Aleš Podbrežnik
ocjena: 6.5 / 10
Popis skladbi:
01. You Won’t Take Me Alive
02. Taste Like
03. We Can Rule The World
04. Shock
05. Love Is A Fire
06. California Summer Song
07. Forever Loving You
08. The Mission
09. Tied To The Tracks
10. Afterlife
11. I Want Everything
12. Comfort Zone
Postava:
Jeff Keith – vokal
Frank Hannon – gitara, klavijature, klavir, prateći vokal
Dave Rude – gitara, prateći vokal
Brian Wheat – bas gitara, klavijature, klavir, prateći vokal
Troy Luccketta – bubnjevi
