Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: Sony BMG
Izdanje: 1993
Trajanje: 49:25
Ocjena: 4/5
»The Battle Rages On« bio je posljednji album legendarnih engleskih prvaka teškog rocka Deep Purple koji je snimila njihova najomiljenija postava, obično zvana naprosto Mark II, te njihov zadnji uradak s mističnim, a istodobno hirovito-bizarnim gitarskim virtuozom Ritchiejem Blackmoreom u sastavu. Posljednji ples klasične verzije benda organizirao je njihov tadašnji menadžment, koji je na svaki način želio vidjeti povratak karizmatičnog pjevača Iana Gillana, što je ironično s obzirom na to da su isti ljudi pod Blackmoreovom palicom četiri godine prije pridonijeli njegovu otkazu i dolasku kratkotrajne pjevačke zamjene, Amerikanca Joea Lynna Turnera (ex-Rainbow), s kojim su legendarni teški rockeri snimili samo jedan jedini studijski album, »Slaves and Masters« (1990).
S obzirom na to da su Deep Purple tim studijskim uratkom doživjeli priličan komercijalni neuspjeh i da većina sljedbenika Turnera nije prihvaćala kao Purple pjevača, dok se bližila 25. obljetnica osnutka grupe, tadašnji je menadžment naslutio da je postava MK II jedina prava formula koja bi teškorockerskim prvacima još mogla donijeti eventualni komercijalni uspjeh i u razdoblju devedesetih, prilično nenaklonjenih klasičnom rocku. Blackmore, čiji se odnos s Gillanom još od sedamdesetih temeljio na neumoljivoj mržnji, bio je naravno izvan sebe zbog te odluke menadžmenta i iskrivljen od gađenja što će morati dijeliti pozornicu sa svojim starim neprijateljem. Kako bi čovjeka u crnom, koji je više puta objavio da ga ‘rock glazba više ne zanima’, nekako uspjeli zadržati u istom bendu s Gillanom, na njegov su mu zahtjev na bankovni račun isplatili poveću svotu novca (250.000 dolara). No Blackmoreov otpor prema među sljedbenicima iznimno omiljenom pjevaču, s kojim godinama više nije komunicirao, time se nimalo nije poboljšao. Dapače.
Deep Purple su se snimanja »The Battle Rages On« prihvatili još s Turnerom u postavi i navodno su već imali snimljeno glavninu materijala. Gillanov dolazak krajem 1992. pak je značio da je većina skladbi povratkom još jednog važnog skladatelja iznova snimljena, prearanžirana i prilagođena njegovim pjevačkim zahtjevima, predvođena novim tekstovima. Čovjek u crnom pjenio se od bijesa i karizmatičnog pjevača, koji se u Blackmoreovoj prisutnosti ponašao kao da pokraj njega stoji nevidljiv čovjek, optužio da mu je svojim skladateljskim idejama i ponovno snimljenim verzijama već napisanih skladbi uništio brojne izvorno zamišljene melodijske elemente, što je bilo nešto za što ga je optuživao još od prvog ponovnog okupljanja postave MK II 1984.
Uz svu tu nakupljenu negativnu energiju koja je tada vladala između pjevača i gitarista pravo je čudo da je »The Battle Rages On«, koji se nije mogao primjerenije zvati, na kraju ispao kao iznenađujuće solidan i dobar uradak. Mnoge zasluge za to idu basistu/producentu Rogeru Gloveru, koji se nije samo pobrinuo za niz melodičnih bas linija i odličnu produkciju kojom je legendarni bend konačno zakoračio u devedesete i definitivno se otresao AOR utjecaja osamdesetih, nego je i dalje služio kao glavni miritelj između dvojice zagriženih protivnika. U tome su mu pomagali i najstariji član, klavijaturistički maestro Jon Lord, koji je bio jedini autoritet kojeg je čak i Blackmore uvažavao i poštovao, te bubnjarski genij Ian Paice, tada još uvijek najmlađi član benda. Upravo je kontrastnost između Blackmoreova tradicionalnog, melodičnog gitarskog misticizma, oplemenjenog strastvenom bluesovskom melankolijom, i Gillanovih eksperimentalnijih skladateljskih ideja, zajedno s njegovim zaštitnim, okajano zvučećim pjevačkim ispadima, znatno pridonijela nastanku nekih od najudarnijih, najinovativnijih, mjestimice i epskih tvorevina, što znači da je »The Battle Rages On« kao cjelina ispao iznimno konzistentan uradak bez ijedne promašene skladbe.
Naslovna skladba naglašeno je udaran uvod u album, u kojem energično ozračje raste iz sekunde u sekundu. Blackmoreov razdraženi gitarski rif počiva na masivnim slojevima Lordovih orgulja, dok je Gillanov vokal razjaren onako kako on to oduvijek najbolje zna, osobito kad malo pregleboko zline u čašicu. Paiceovi nemilosrdni bubnjarski krešendi diktiraju relativno ubrzan tempo, dok atmosfera vrhunac doseže u epskom refrenu. Što se teksta tiče, Gillan je pri njegovu stvaranju bez ikakve sumnje imao na umu svoju neprestanu borbu s tvrdoglavim gitarskim virtuozom. Ritchie usput iz rukava istrese potresnu gitarsku solažu, dok orguljaški velemajstor Lord začara hiperdramatičnu pozadinu na Hammond orguljama.
»Lick It Up«, inače jedan od manje nadahnutih trenutaka albuma, postavljen je u sporiji tempo, koji diktira prljavo zasoljena bluesovska gitarska fraza, dok se Gillan u tekstu na svaki način pokušava postaviti u ulogu gitarskog heroja, pri čemu zacijelo nije imao na umu svog ‘najboljeg prijatelja’. Bluesovska gitarska varijacija naoružana je temperamentnim bubnjarskim prijelazima, dok nepopravljivi pivski veseljak na vokalu dokazuje da je i u devedesetima pogodio nekoliko nezanemarivo visokih pjevačkih dionica.
Ultradramatični teškorockerski ep »Anya«, koji u tekstu pripovijeda o slobodoljubivoj romskoj djevojci, bez sumnje predstavlja kreativni vrhunac albuma i ujedno najambicioznije djelo u drugi put okupljenoj postavi MK II. Simfonijsko-pastoralnom uvodu slijedi nagli prijelaz u epsku sekciju, u kojoj kraljuju udarni gitarski rif i masivna pozadina orkestralno obojenih sintetizatora. Gillan zanesenim načinom pripovijeda strastvenu priču o svom mističnom susretu s romskom djevojkom, koja doživljava vrhunac u epskom refrenu. Lordovo orguljaško kraljevstvo predvođeno moćnim orkestralnim aranžmanom između pojedinih vremenskih prijelaza više se puta na idealan način isprepliće s Blackmoreovim potresnim i kompleksnim gitarskim varijacijama.
»Talk About Love« s druge je strane prilično bazičan tvrdi rocker s višeglasnim napjevima i prilično minimalističkom ritmičkom strukturom, dok je u prvom planu ponovno prljava bluesovska gitarska fraza, koja se idealno uklapa u Gillanov okajano zasoljeni pjevački nastup, još jedno karakteristično očitovanje o bolnom susretu između znamenitog rockerskog pijanca i sljedeće dugonoge fatalke u nizu. »Time To Kill« izrazito je melodičan uradak koji počiva na Blackmoreovim kompleksnim gitarskim tračnicama, Lordovim razvedenim orguljaškim pasažama i Paiceovim moćnim bubnjarskim prijelazima, dok Gillan još jednim odličnim pjevačkim nastupom zanesenjački pomaže stvarati epsko ozračje. Lordove usputne suptilne sintetizatorske linije bitno pridonose izdašno punom zvuku.
»Ramshackle Man« energičan je blues rocker s brojnim boogie ritmičkim zavojima i Lordovim masivnim orguljaškim ulomcima. Gillan se usred iznimno uživljene pjevačke interpretacije ponovno posve uživljava u ulogu klimavog pijanca, dok se Blackmore zanosno brine za naglašeni bluesovski melos gnječenjem kompleksnih gitarskih varijacija, koje doživljavaju vrhunac završnom gastronomskom solažom. »A Twist In The Tail«, tvrdi rocker na granici teškog metala, predstavlja ponovni pomak u izrazito ubrzan tempo, u kojem Paice dobiva lijepu priliku za demonstraciju izvanredne brzine i preciznosti pri uništavanju svoje bubnjarske postave. Gillan je ponovno razjaren poput kakvog alkoholnog apstinenta, dok se Blackmore primjetno zabavlja pletući kompleksne gitarske pasaže, a nadopunjuje ga Lord svojim šuštavim orguljaškim majstorijama. »Nasty Piece Of Work« još je jedan posve reprezentativan Purple uradak, u kojem glavni tempo diktiraju Lordov dramatični sloj Hammond orgulja i Gillanov strastveni, ponovno što rastezljiviji vokal. Prigušeni, ali kompleksni bubnjarski krešendi tvore dobar oslonac za rezgetave gitarske fraze čovjeka u crnom, koji odmah nakon kraćeg Lordova solističkog nastupa začara još jednu inovativnu improvizaciju.
»Solitaire« se ponosi tajanstvenom i pomalo mračnom atmosferom u kojoj se Blackmore, koji ovaj put moćnom gitarskom frazom diktira glavni tempo, oduvijek osjeća iznimno dobro. Gillanov je vokal uz odsječene ritmičke zavoje ovaj put u produkciji namjerno malo potisnut u pozadinu sve dok uz masivnu orguljašku pozadinu ne prijeđe u prvi plan i ne doživi vrhunac u epskom refrenu. Lordova završna, bravurozna orguljaška solaža pošteno zamiriše na nostalgiju i podsjeti na ‘stara dobra vremena’ s početka sedamdesetih. »One Man’s Meat« s odlučnom gitarskom frazom i žestokim orguljaškim slojevima te vrhuncem u prljavo obojenom refrenu predstavlja što energičniji završetak albuma. Gillan uz pomoć Gloverova pratećeg vokala pokušava zvučati što prljavije, i uz pomoć usputnog vrištanja, dok Blackmore uz pratnju usne harmonike stvara još svoju posljednju senzualnu gitarsku solažu u ulozi člana Deep Purple.
»The Battle Rages On«, labudja pjesma Deep Purple postave Mark II, bio je iznenađujuće, unatoč tome što su Blackmore i Gillan, poput dva zmaja, bili usred neprestane bitke, vrlo kvalitetan i kao cjelina konzistentan uradak. Unatoč tome što se album s komercijalne strane nije dobro snašao, koncertna turneja nakon njegova izlaska bila je relativno uspješna. Čovjek u crnom ostalim je članovima, predvođenima Gillanom, tijekom koncertnih nastupa usred turneje »The Battle Rages On« ipak na svaki način pokušavao zagorčati život, osobito zahtjevom da se na popis izvedbi uvrsti countryjaška nakaza naslova »Anyone’s Daugter«, koja izvorno potječe s albuma »Fireball« (1971).
To je zlobno zadirkivanje trajalo sve do sudbonosnog dana usred studenoga 1993., kad je naposljetku ostvario svoje prijetnje i napustio ih usred teške turneje. Unatoč prijetnji da je s rockom zauvijek završio, nakratko je obnovio Rainbow u obliku solo grupe, nakon čega je konačno bacio klasični rock u koprive, pa je zajedno s bivšom manekenkom i svojom budućom suprugom, američkom pjevačicom Candice Night, osnovao bizarnu folk-pop rock grupu Blackmore’s Night i pretvorio se u pravog seoskog trubadura, koji bi mogao bilo kada pomoći Kekecu i Rožletu krasti jabuke iz voćnjaka. Za preostale koncertne datume pred kraj 1993. te u 1994. zamijenio ga je kultni američki gitarski virtuoz Joe Satriani, koji je ipak odbio ponudu da se Deep Purple pridruži kao redoviti član i tako je okončao postavu Mark VI prije nego što je uopće doista počela. Na upražnjeno gitarsko mjesto potom je došao gotovo jednako cijenjeni američki gitarski velemajstor Steve Morse (Dixie Dregs, ex-Kansas), koji je i danas član grupe.
Postava
Ian Gillan – vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Roger Glover – bas-gitara
Jon Lord – orgulje, klavijature
Ian Paice – bubnjevi
Produkcija
Roger Glover i Thom Panunzio
Popis skladbi
1. The Battle Rages On (5:48)
2. Lick It Up (3:50)
3. Anya (6:28)
4. Talk About Love (4:05)
5. Time To Kill (5:44)
6. Ramshackle Man (5:32)
7. A Twist In The Tale (4:12)
8. Nasty Piece Of Work (4:34)
9. Solitaire (4:35)
10. One Man’s Meat (4:38)
