Izvođač: Living Colour
Izdavač: MegaForce Records
Izlazak: 2009
Ocjena: 4.5/5
Living Colour su kraljevi funk metal groovea. Podcijenjeni kraljevi s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Šačica vas, kremenitih Slovenaca, koja je bend možda uspjela dublje istražiti i upoznati, zna da ga čine četiri vrhunska i svestrana glazbenika kojima jazz kola venama. Kad ti isti pojedinci nisu razapeti po raznim glazbeno eksperimentalnim projektima u kojima inače uživaju potpunu stvaralačku slobodu, oni su Living Colour! Bend kojem krajem osamdesetih nije uspio veliki met, pa ga većina poznaje samo po velikom hitu Cult Of Perosnality, kako je to uspjelo sličnim eksperimentalcima iz istog doba, a uz Living Colour i u mnogočemu pionirima à la Jane’s Addiction i Fate No More, vraća se s tek petim studijskim albumom u karijeri. “Kaleidoscope” iz 2003. bio je doduše odličan album, puno “mekši” od bijesnog i 10 godina starijeg “Staina” (1993), ali istodobno u mnogočemu simpatizirajući s avangardnim eksperimentalizmom, što je u slučaju imena unutar kvarteta Living Colour posve razumljivo i što je i taj album smjestilo na posebno mjesto u njihovoj karijeri.
“The Chair In The Doorway”, za razliku od “Kaleidoscope”, pristupa u maniri mnogo veće protočnosti, lakše prijemčivosti za uši. Dakle, puno je lakši album, u smislu da je svejedno kad ga vrtiš. Na sprovodu ili usred dobrog seksa. Prija u svakom trenutku i ne zahtijeva potpunu koncentraciju slušatelja, kako je to zahtijevao “Kaleidoscope”. Ako tome dodamo činjenicu da “The Chair In The Doorway” nije ni izbliza tako udarački kao bijesni “Stain” (1993) te da se skladbe većinom iznimno brzo osvajaju, uz inače tipičnu razgibanu dinamiku, Living Colour se ovdje približavaju svojim počecima s “Vivid” (1988) i “Time’s Up” (1990). Naravno, “The Chair In The Doorway” priča je za sebe, a godi ponajprije produkcija, koja je živa, organska i djeluje kao da su Living Colour snimali album zajedno u studiju i zajedno odsvirali materijal, kao da nastupaju na koncertu.
Ako se zaustavimo samo na kompaktnijim i jednostavnijim skladbama koje djeluju kao potencijalni hitovi, što je oduvijek bila značajka izražajne snage benda, kako je zabilježeno u skladbama Behind The Sun i Blese Those (s posve minimalističnim, ali iznimno duhovitim, naizmjeničnim šetanjem po ljestvici naprijed-nazad preko durova A-C-D), pa Hard Way (bluesovske konotacije, u tipično cinično zafrkantskoj maniri, kojom još jednom zapovijedaju Gloverovi duhoviti stihovi) i That’s What You Taught Me, nije teško zaključiti da su Living Colour pristupili s mjerom samokontrole, koja je zahtijevala da iz sebe izbace album koji će biti dopadljiv i lakše dostupan široj publici. Dakle, novi je album pokušaj benda koji ga zna ponovno dovesti na vidljivija mjesta ljestvica najprodavanijih albuma. Vidjet ćemo.
A ipak… Prvi dio albuma, koji se otvara preko udaračkih Burned Bridges i The Chair, posjeduje lijepu mjeru eksperimentalne ekstravagancije, čiji je glavni akter ponajviše Vernon Reid u svojim tipičnim solističkim bljeskovima. Skladba Dekadence obilježena je otrovno valjajućim riffovskim valjanjem, što donosi trenutak veće metaliziranosti albuma. Ponovno u njoj godi onaj poznati duh pobunjeništva i podrugljivosti benda, koji svoj (srednji) prst još jednom bez straha upire u smrad jappija, kojima puše iz straha da će ih ubiti prva bakterija koja pored njih prođe! Living Colour ostaju čvrsti i neosporivi u svojoj propovijedi i to ih održava vječno mladima, iskričavima i u svakom trenutku atraktivnima!
Skladba koja tjera noge u pokret je Young Man. To je skladba u kojoj su Living Colour najjači u stapanju metala s zavodljivim funk porivima ritmike. Obratite pozornost na kontrast funk ritma, s dodanim podritmom udaraljki, metal riffa i uživljenog Glovera, koji u izražajnom bijesu niže nekoliko strašno uzbudljivih paralela prave apokaliptične skepse. Slijedi visokoatmosferična i srednje brza Method, u kojoj bend uspostavlja izrazito masivnu zavjesu zvučnog zida u pozadini, za koju je karakteristično sporadično osipanje Vernonovih riffovskih lavina u kontrastnoj protuteži Gloverove nevjerojatne vokalno izražajne snage. U Method je Glover tajanstven, tragičan i bez trunke smisla za humor, krajnje nemilosrdan. Ova će skladba biti draga i svim ljubiteljima Faith No More!
Prvi dio albuma, koji sadrži nešto više eksperimentalne ekstravagancije, što ipak ne preteže s polja lakše prijemčivosti za uši, slijede, kao na traci, potencijalni hitovi spomenuti u jednom od gornjih odlomaka. Tako nastaje kontrastni dojam da je “The Chair In The Doorway” zapravo album iz dva dijela. Prvog, otvorenijeg glazbenom eksperimentu, a zaprisegnutog u svemu tipičnoj Living Colour fuziji funka s metalom, te drugog, u kojem dečki malo popuštaju gas i nižu skladbe više razine melodičnosti i zavodljivosti brzog djelovanja na slušatelja. Udarački element zadržan je i u tom dijelu zahvaljujući skladbi poput Hard Time. That’s What You Taught Me tipičan je Living Colour trik. Jednostavan melodičan, pojednostavljene figure, kojemu izražajnu snagu i ravnopravnost s ostalim skladbama daje izniman Gloverov pristup, u kojem pjevač zasja i izvanrednim osjećajem za figuriranje (za Living Colour nezahtjevnih, ali traženih) zavoja vokalne improvizacije. Upravo Glover spašava “jednostavnije” trenutke albuma da bi i oni djelovali ravnopravno s ostalim “izražajno dubljim” skladbama i u svemu iskreno i istinito.
Zanimljivo je da se album nakon impresivno razjarene Out Of My Mind, u kojoj se Glover kroz zvjerske izljeve bijesa bavi činjenicom prodaje duše vragu, s Not Tomorrow ne zaključuje u intenzivnoj maniri, karakterističnoj za ostatak albuma. Not Tomorrow druga je skladba koja posjeduje blues moment. Doduše zanimljiv potez, ali možda bi bilo bolje da su na rasporedu skladbi albuma “The Chair In The Doorway” Out Of My Mind i ona zamijenile mjesta. Srećom, tu je “skrivena” skladba Asshole, u kojoj dečki posuđuju generički rock n’ roll trik koji ipak funkcionira u Living Colour filozofiji stapanja, još jednom odlično, i tako na kraju dočarava onaj osjećaj koji te tjera da “The Chair In The Doorway” vrtiš iznova i iznova!
“The Chair In The Doorway” album je koji djeluje iznimno opuštajuće, nenametljivo i istodobno u svemu opremljen jedinstvenom Living Colour neponovljivošću glazbene ekstravagancije. Kao što je spomenuto, riječ je o lakše dostupnom albumu koji se brzo uvuče pod kožu već nakon dva ili tri okretaja u CD playeru. Nosi trenutke tipične eksperimentalne vrijednosti, koji su odmjereni i kontrolirani kako album ne bi pobjegao s uzda visoke dostupnosti uhu, kao i one trenutke koji bendu daju potencijal da ponovno zauzme glazbene ljestvice. Istina, nismo na početku devedesetih, ali “The Chair In The Doorway” još je jedan album koji vam neće zadavati nikakve probleme ako tražite energetski približak i albumu “Vivid” i razvojnom pogledu benda prema naprijed. Potonje je ono jamstvo koje donosi pobjedničke bodove i albumu “The Chair In The Doorway”. Riječ je dakle o albumu kojemu ćete se vi, ljubitelji ovog benda, u svemu iznimno razveseliti! Living Colour ostaju samosvojni, svojeglavi, jedinstveno nadahnuti i s izrazom nezaustavljive buntovničke iskre vražje arogancije, koja ih održava vječno mladima, atraktivnima i u svakom trenutku izražajno glazbeno visoko avangardnima.
Postava
Corey Glover – vokal
Vernon Reid – gitara
Doug Wimbish – bas gitara
William E. Calhoun – bubnjevi
Popis skladbi
01. Burned Bridges
02. The Chair
03. Decadance
04. Young Man
05. Method
06. Behind The Sun
07. Bless Those (Little Annie’s Prayer)
08. Hard Times
09. That’s What You Taught Me
10. Out Of My Mnd
11. Not Tomorrow
12. Asshole (Hidden Track)
