Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Chicago
Izdavač: Columbia Records
Izdanje: 1969
Trajanje: 76:36
Ocjena: 5/5
“The Chicago Transit Authority” je prvijenac legendarne američke jazz rock institucije Chicago. Oni su u to vrijeme djelovali još pod duljim imenom The Chicago Transit Authority, što se pak ubrzo nakon izlaska ovog albuma i turneje promijenilo, jer je nakon porasta popularnosti uslijedila pravna akcija čikaške gradske prometne službe. “The Chicago Tranist Authority” u anale glazbene povijesti upisao se ponajprije kao jedan od onih prijelomnih albuma koji su zamaglili granice između popularne i eksperimentalne glazbe te nadišli brojne žanrovske podjele. Među ljubiteljima progresivnog rocka, fusiona, ali i klasičnog rocka opravdano slovi kao jedan od najboljih prvijenaca svih vremena i spada među najveće vrhunce njihove cjelokupne karijere.
Pobjednički recept kojim su se Chicago takoreći u tren oka lansirali među vodeće glazbene inovatore svog vremena krio se u strastvenom stapanju elemenata jazza utemeljenog na big bandu i rocka začinjenog soulom, dok se unutar njihova zvučnog izričaja moglo uhvatiti i elemente iz mnogih drugih žanrova. Uz nevjerojatne tehničke sposobnosti, pojedini članovi njegovali su i oštar osjećaj za gradnju zarazних melodija, koji se s godinama samo još pojačavao, iako su potom počeli sve više zanemarivati svoju eksperimentalnu stranu, koja nikad nije bila tako naglašena kao upravo na ovom izdanju.
Album je u svakom pogledu autentična inkarnacija energičnog i tehnički savršenog prožimanja jazz fusiona, progresivnog rocka i hard rocka. Za briljantnu produkciju pobrinuo se James William Guercio, koji je prethodno produkcijsko iskustvo stekao suradnjom sa srodnim bendom Blood, Sweat & Tears. Dugotrajno snimanje na kraju je iznjedrilo dvostruki album (pritom naravno mislim na izvorni LP nosač zvuka), što je za prvijenac bio iznimno hrabar potez. U originalnoj postavi vokale su međusobno dijelili basist Peter Cetera, klavijaturist Robert Lamm i gitarist Terry Kath, dok su se za puhače brinuli Lee Loguhane, James Pankow i Walter Parazaider. Danny Seraphine odsvirao je bubnjeve. Lamm, Kath i Pankow bili su i autori većine skladbi, a pogotovo je Lamm bio taj koji je pridonio sve tri najomiljenije pjesme s albuma. Treba spomenuti da su svi glazbenici bili tehnički majstori, no gitarist Kath bio je poseban slučaj. Njegove nevjerojatne gitarističke vratolomije navodno su oduševile samog Jimija Hendrixa, koji se u tren oka upisao među njegove sljedbenike. Dvojicu gitarista osim srodne gitarske tehnike povezivala je i tužna sudbina, jer su oboje umrli još relativno mladi. Kath se naime 1978. u dobi od 32 godine slučajno ustrijelio pištoljem.
Album je krcat mnoštvom iznimno eklektičnih skladbi koje i danas bez problema zadovoljavaju apetite čak i najzahtjevnijih glazbenih gurmana. Razigrana družina već uvodnim jazz rockerom “Introduction” pošteno zagrije atmosferu i najavi da se ne šali, jer kombinacijom temperamentnih puhačkih aranžmana, višedijelnih ritmova i strastvenog soul vokala razvija zavodljivu melodiju koja slušatelja u tren oka usisa u album. S nevjerojatnom umjetnošću i lakoćom probijaju se kroz pojedine motive, koje povezuju puhački i klavijaturski aranžmani te razgranata bas linija. Unatoč svim tehničkim pretencioznostima cijelo vrijeme održavaju iznimno ugodnu melodiku.
Slijedi klasik i jedna od njihovih najpoznatijih skladbi, “Does Anybody Really Know What Time It Is?”, u kojoj se uz obilje zavodljivih puhačkih aranžmana i odlično Lammovo pjevanje još i danas svim glazbenim sladokuscima pošteno naoštre ušne školjke. Uvodnoj Lammovoj klavirskoj solaži slijedi izniman prijelaz u veličanstvenu puhačku sekciju s brojnim sočnim ukrasima na trubi te izvrsnom vokalizacijom (već su tada bili majstori atmosferičnih višeglasja). Danas će vjerojatno mnoge iznenaditi da tekst tako veselo intonirane skladbe govori o stresu tada još uvijek aktualnog Vijetnamskog rata i svakodnevnim traumama američkih mladića koji su sa strahom iščekivali da ih jednog dana pošalju na bojište, gdje će se pridružiti svojim (palim) drugovima. Glavna poruka ovog antiratnog klasika jest da se ljudi ne bi smjeli baviti tako usputnim stvarima kao što je pitanje koliko je sati, nego bi trebali što prije okončati besmisleni rat. Glazbenim gurmanima preporučam za slušanje i odličnu obradu ovog klasika u izvedbi opskurnog britanskog sastava The Goverment s Davidom Coverdaleom (kasnije Deep Purple i Whitesnake) na vokalu.
Romantični “Beginnings” još je jedna Lammova skladateljska klasika koja se zlatnim slovima upisala među Chicagoove evergreene. Moćni puhački aranžmani i eterične vokalizacije položeni su na ugodnu akustičnu melodiju na gitari, dok je Lammov vokal nabijen neobičnom izražajnom snagom kojom u tren oka dotakne srca emotivnije otvorenih slušatelja. U međuvremenu zvečeće bas linije i markantni prijelazi na bubnjevima, da o “karipskim” udaraljkama ne govorim, održavaju zapanjujuće ritmičke intervale. “Questions 67 and 68” još je jedna omiljena klasika. Na njoj posebno zablista gitarist Kath sa zavodljivim wah-wah pasažama, dok je fenomenalno Lammovo i Ceterino pjevanje opet poglavlje za sebe. Između pojedinih vokalnih melodija na profinjen način prelaze u dužu instrumentalnu sekciju, gdje imamo posla s pravom kanonadom razigranih puhačkih aranžmana i lukavih gitarskih ukrasa. “Listen” sadrži zanimljiv, bluesovski postavljen gitarski riff, upotrebu wah-wah pedale i pratnju zvončića, provedenu preko rastrganih puhača, dok je vokal pun neukroćenih strasti, što ga čini više nego zanimljivim hibridom hard rocka, progresivnog rocka i jazz fusiona.
Vrlo složena, ali unatoč brojnim tehničkim pustolovinama ništa manje melodična “Poem 58” svakako je jedan od vrhunaca albuma. Lammove posve spontane, ali nerazvučene gitarske solaže uvijek iznova oduzimaju dah, dok ritam sekcija ubija raznolikim jazzističkim ukrasima. S vremenom se gospodin Lamm sjeti zanimljivog bluesovskog riffa, kojemu se u nastavku pridruže moćne vokalizacije na bazi soula, koje polako grade razigranu melodiju. “Free Form Guitar” je, kako joj i ime kaže, zapanjujuća Lammova gitarska improvizacija koja je navodno fascinirala samog Hendrixa. Kath ju je odsvirao bez upotrebe ikakvih pedala, što i danas pošteno iznenadi mnoge gitarističke zaljubljenike.
Sjajni “South California Purples”, u kojem kraljuje srcedrapajući soul vokal, prožet je tvrdim rockerskim riffovima i prvoklasnim orguljaškim začinima na hammondicama. Za veću sočnost unutra unesu i kapljicu psihodelije. “I’m a Man” je odlična obrada izvornika engleskog legendarnog sastava Spencer Davis Group (originalni autor skladbe nije bio nitko drugi nego slavni klavijaturist/pjevač Steve Winwood). Ljubitelji pustolovnih ritmičkih pristupa i danas mogu biti pošteno fascinirani nagrooviranim Ceterinim bas linijama koje u vezi s etno udaraljkama i bluesovskim gitarskim pasažama tvore pravu pašu za uši što se tiče višedijelnih harmonija. Dramatične vokalizacije, u kojima ne manjka izmjena između sva tri pjevača, pak su kao višnja na vrhu ove nevjerojatno ukusne skladateljske torte.
Na “Prologue (August 29, 1968)”/”Someday (August 29, 1968)” ponovno demonstriraju nevjerojatan smisao za gradnju zaraznih melodija unutar dinamičnih harmonija na bazi puhača i klavijatura. Dramatiku dodatno pojačava izdašno srčan vokal uz vezu romantičnih višeglasja. Datum u nazivu obiju skladbi označuje dan kad je održana nacionalna konvencija američkih demokrata, koja je u povijest ušla po velikim protuvladinim demonstracijama nakon kojih su uslijedili brojni neredi. Završnom remek-djelom, gotovo 15-minutnim jamom “Liberation”, za veliki finale ponovno potvrđuju da su se u svoje vrijeme mogli posve ravnopravno nositi s najboljim jazz fusion bendovima svog doba. Unatoč brojnim improvizacijama i naglim preokretima vremenskih sekcija unutra se ne može naći ni jedan dosadan trenutak, a sve je odsvirano s takvim žarom da se mnogi današnji prog rock i fusion eksperimentalisti mogu otvorenih usta još štošta naučiti. Uvodne puhačke sekcije i bluesy pasaže na gitari nasljeđuju orgazmične gitarske improvizacije zbog kojih se Hendrix mogao opravdano oduševljavati, jer se katkad čuje kao da ih je dotakla njegova duša. S vremenom se gitarski majstor prihvaća razigrane upotrebe wah-wah pedale, dok hammondice u pozadini brinu za vragolastu pratnju. Kraćoj kakofoničnoj sekciji u zaključku slijedi izniman lijep aranžman na gitari, pravcata puhačka kataklizma te strastvena vokalna improvizacija. Potpuna pobjeda.
“The Chicago Transit Authority” je jedan od onih “vječnih” albuma koje bi svatko u životu trebao čuti barem jednom prije nego što legne na vječni počinak. Ovo bezvremensko remek-djelo upozorava na često previđeno značenje koje je imala legendarna grupa, koja je svjetski glas stekla ponajprije na području soft rocka, za razvoj fusiona i progresive. Album je već pri izlasku postao vrlo uspješan, što unatoč tome što je riječ o njihovu najeksperimentalnijem izdanju uopće nije iznenađujuće, jer su tadašnja vremena bila više nego naklonjena svim vrstama avanturističke glazbe. Chicago su njime najavili veličanstvenu i iznimno uspješnu karijeru s brojnim multiplatinastim albumima, unutar koje je unatoč brojnim promjenama te usponima i padovima općenito prevladavala kvalitativna konzistentnost kojom su uspjeli preživjeti sve do danas.
Postava
Peter Cetera – bas gitara, vokal
Terry Kath – gitara, vokal
Robert Lamm – klavijature, vokal
Lee Loughnane – truba
James Pankow – trombon
Walter Parazaider – saksofon, puhači
Danny Seraphine – bubnjevi
Produkcija
James William Guercio
Popis skladbi
1. Introduction
2. Does Anybody Really Know What Time It Is?
3. Beginnings
4. Question 67 And 68
5. Listen 3:24
6. Poem 58
7. Free Form Guitar
8. Southern California Purples
9. I’m A Man
10. Prologue, August 29, 1968
11. Someday (August 29, 1968)
12. Liberation
