Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Arena
Izdavačka kuća: Verglas Records
Izdanje: 1997
Ocjena: 3.5/5
Arena su si nakon izlaska odličnog drugog albuma “Pride” (1996) napokon i među širom progresivnorockerskom publikom izborili status benda s vlastitom vizijom. Više ih nitko nije smatrao nekim opskurnim projektom Micka Pointera, bivšeg bubnjara Marillion, i Clivea Nolana, klavijaturista Pendragon. Dolaskom nevjerojatno karizmatičnog pjevača Paula Wrightsona i nevjerojatnog basista Johna Jowitta (IQ, Jadis) njihov se javni profil temeljito popravio, baš kao i skladateljska zrelost. Rodio se bend s potpuno vlastitom dušom, kojem je povezivanje s naslijeđem ranih Marillion od tada nadalje bilo jednako blagoslov koliko i prokletstvo.
Dotadašnji gitarist Keith More u međuvremenu više nije mogao izdržati teret koji su stvarale sve veće ambicije njegovih kolega, koji su u to vrijeme počeli kovati nešto predivno, što više nije imalo baš nikakve veze s ranim Marillion. Zbog tih drukčijih smjernica Keith je s bendom želio svirati i nastupati samo još kao vanjski suradnik. No obojica šefova ugušila su takav polovičan pristup u korijenu, jer su znali da iz toga ne može proizaći ništa dobro. Zato su Keithu, usprkos njegovim golemim zaslugama za uspješan start benda, pokazali vrata i u bend pozvali mladog Johna Mitchella, gitarista nesluženih potencijala. Mitchell se u tren oka uklopio s ostalima i njegov je dolazak doslovno značio ključnu prekretnicu u priči benda, jer je postao iznimno važan član njihova budućeg smjera. Svog prethodnika nadmašivao je i raznolikošću svoje prepoznatljive gitarske tehnike i boljim vlastitim glazbenim idejama. Mitchell pritom nije bio samo odličan gitarist, nego i solidan pjevač i skladatelj, koji je kasnije pokrenuo vlastiti sastav The Urbane te potom zamijenio Francisa Dunnerya u legendarnoj prog-pop atrakciji It Bites. Vrlo uspješnim postao je i kao nasljednik Johna Wettona (i kod njega se kasnije neko vrijeme zadržao) kad je riječ o potražnji drugih bendova za njegovim uslugama, te kao tvorac raznih zanimljivih sporednih projekata.
U to vrijeme priprema za sljedeći album Arena su odlučili nagraditi svoje vjerne obožavatelje posebnim mini albumom “The Cry”. On je sadržavao nanovo aranžirane verzije skladbi iz serije “Crying For Help”, koje su izašle na prva dva albuma, “Songs From The Lions Cage” (1995) i “Pride”, ali i nekoliko dotad neobjavljenih skladbi. Cijela serija “Crying For Help” izvorno je zamišljena kao jedinstvena kompozicija, no kasnije je podijeljena na kraće skladbe koje su se nalazile među dužim ostvarenjima s prva dva albuma Arena.
Uvodna “Theme” donosi ambijentalni motiv na klavijaturama koji se slijeva izravno u akustičnu baladu “The Cry”. Ona je alternativna verzija skladbe “Crying For Help VII”, koja je u težoj inačici postala omiljeni završetak koncerata Arena. Ova je verzija izgrađena na melankoličnom pjevanju Paula Wrightsona, ponajviše na tužnom refrenu “help me” i suptilnoj melodiji akustične gitare u izvedbi Johna Mitchella. Na vrlo ugodnoj “The Offering”, alternativnoj verziji “Crying For Help V”, nježnom ostvarenju klasicističkog štiha s mnoštvom lijepih baroknih aranžmana na klavijaturama, ponovno briljira Clive Nolan. “Problem Line”, alternativna verzija “Crying For Help III”, još je jedno klasicistički obojeno ostvarenje s mističnom atmosferom, stvorenom klavijaturama i efektom koji podsjeća na zborske vokale. “Isolation” je ugodna akustična skladba, nastala posebno za ovaj EP. Mitchell se tu još jednom iskazuje nježnim pasažama na akustičnoj gitari, iako je kasnije postao puno poznatiji po svojim majstorijama na električnoj gitari. “Fallen Idols” je drukčija verzija “Crying For Help II” u kojoj Nolanove klavijature imaju još naglašeniji ambijentalni i valovit karakter. Ambijentalni “Guidance”, originalna verzija “Crying For Help VIII”, sadrži valovanje soundscapea, šuštave efekte i efekt pjevačkog zbora uz ženski operetni vokal. Na neki način pokazuje Cliveovo zanimanje za filmsku glazbu, jer bi lako mogao poslužiti kao podloga za neku temu iz kakvog dramatičnog i mračnog filma.
Na “Only Child”, alternativnoj verziji “Crying For Help IV”, bendu se kao posebni gost na gitari (ponovno) pridružio gitarist Marillion Steve Rothery. Njegov se doprinos jasno osjeti kroz njegovu solažu koju prepoznaš iz daleka. Na ovom ostvarenju, jednom od dvaju najboljih na EP-ju, posebno godi Cliveovi bogati i raznoliki simfonijski aranžmani, među njima uzorci melotrona, te kao i obično odlična Paulova vokalna izvedba. Ona posebno zasja u melodičnom refrenu, nakon kojeg slijedi upad Mickovih bubnjeva, a kasnije i Rotheryjeva specifična ridajuća solaža. ” “Stolen Promise”, alternativna verzija “Crying For Help VI”, odlikuje se Cliveovim baroknim simfonijskim aranžmanima na klavijaturama.
Najbolji je uradak na EP-ju prema mom mišljenju završna himna “The Healer”, jedina skladba na ovom EP-ju na kojoj Arena ožive kao cijeli bend i na kojoj istodobno pokazuju svoj prepoznatljivi, teži rockerski stil. Ujedno je to jedina skladba s ovog EP-ja koja je dospjela na popis njihovih (ranih) koncertnih izvedbi (možeš je čuti i na njihovom prvom koncertnom albumu “Welcome To The Stage). Iako nije riječ o klasiku Arena, kakva je primjerice “Jericho”, s kojom ima najviše sličnosti, radi se o vrlo posrećenom i energičnom ostvarenju s priličnim brojem paralela s ranim Marillion. Čak i Paulovo pjevanje tu nekoliko puta zakrene prema Fishovom stilu. Tko se ne bude zamarao tom srodnošću, posebno će uživati u dramatičnim stihovima “blood stained Arena”, koji dodatno pridonose tome da ova skladba zvuči kao pravi Arena himna. “The Healer” je inače nastao u razdoblju između “Songs From The Lions Cage” i “Pride”, ali se poslije nikad nije našao na potonjem albumu.
“The Cry” se dakako nikako ne može mjeriti s kvalitetom njihovih studijskih albuma, ali je ipak obavezan za sve ljubitelje Arene, jer je lijep dokument njihova ranog razdoblja i baca novo svjetlo na seriju “Crying For Help”. Ujedno predstavlja trenutak kad se bendu pridružio iznimno omiljeni John Mitchell, akvizicija koja im je na sljedećim albumima dobro došla. “The Cry” je bio poticajno zagrijavanje pred sljedeći album, “The Visitor” (1998), koji je bend, posve neočekivano, zauvijek upisao u povijest progresivnog rocka i ujedno označio njihovo prvo remek-djelo.
Postava
Paul Wrightson – vokal
John Mitchell – gitara
Clive Nolan – klavijature i prateći vokal
John Jowitt – bas gitara
Mick Pointer – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Steve Rothery – gitara (8)
Produkcija
Clive Nolan i Simon Hanhart
Popis skladbi
1. Theme (0:55)
2. The Cry (3:10)
3. The Offering (2:33)
4. Problem Line (4:02)
5. Isolation (1:59)
6. Fallen Idols (4:12)
7. Guidance (5:09)
8. Only Child (5:03)
9. Stolen Promise (2:58)
10. The Healer (5:44)
Trajanje albuma: 35:47
