The Cult (predgrupa: Jonathan Hulten)
petak, 26. 7. 2024.
Opatija / Ljetna pozornica / Hrvatska
The Cult su nakon samo godinu dana, koliko su u Europi promovirali svoj još uvijek aktualni posljednji studijski album »Under The Midnight Sun«, krenuli na još jednu turneju po starom kontinentu. U ovoj godini navršava se naime 40 godina njihova djelovanja. Dobro, barem pod imenom The Cult. Počeli su naime još 1983. pod imenom Death Cult, a sljedeće godine skratili ime. Uživaju svoj kultni status. Kako i priliči imenu. Budući da je 2024. jubilarna godina kad je riječ o aktivnosti grupe, The Cult su svoju turneju nazvali prikladnim brojem »8424«.
Nakon vrlo lijepog iskustva druženja s ovom grupom prošle godine, kad smo ih posjetili u Zagrebu (ŠRC Šalata, RockLine recenzija koncerta), The Cult su se ponovno odlučili posjetiti našu južnu susjedu, ali s tom razlikom što su se ovaj put po dolasku smjestili uz more. Točnije u Opatiji! Prizorište tamošnje Ljetne pozornice svake je godine ‘vruća’ točka koncertnih događanja koja se protežu kroz srpanj i kolovoz. S obzirom na to da je grupa krajem prošlog lipnja posjetila Zagreb, netko bi pomislio da The Cult ovaj put neće biti dočekani s jednakim zanimanjem kao prije godinu dana. Pogrešno. Odana publika ponovno je pokazala svoju veliku vjernost grupi i na prizorištu se moglo nabrojiti kojih 3.500 posjetitelja. Naravno, uz konkretan dodatak ljubitelja grupe koji su u Kvarner dojurili iz Slovenije i Italije. Tome je zasigurno kumovao i odabrani repertoar koji su The Cult prilagodili obilježavanju svog jubileja. 40. obljetnice djelovanja! 40. obljetnice izlaska prvijenca “Dreamtime”. Taj je donio nekoliko bombončića, pri čemu je više od polovice repertoara zauzimao materijal s prva četiri albuma. To je bilo težište koncerta. Istodobno i fokus svih posjetitelja koji su došli uživati u zvuku ovih jedinstvenih rockerskih mračnjaka. Vremena kad je grupa svojom ambicioznošću, svježinom i jedinstvenom energijom krčila put prema gore i tako postala neizbrisiv dio rock karte tako su u Opatiji ponovno oživjela.
Dakle, u pola devet navečer, nazočne je zagrijavao mračni, enigmatični švedski glazbenik Jonathan Hultén. Kantautor koji se posvetio folkrockerskom propovjedništvu zagrijavao je prisutne kojih pola sata. Natovaren folk gitarom, okružen cvijećem, divovskom ‘košarom’ na glavi i ružičastim prijestoljem na kojem je sjedio tijekom izvedbe svog autorskog materijala. Svakako izvođač posve izvan konteksta lika i djela glavnih zvijezda večeri, koji je svojom čeznutljivom vokalnom melankolijom morao zakucati na vrata neke od duša koje su u to vrijeme uglavnom tek stizale na prizorište.
The Cult, koji su na pozornicu krenuli u pola deset, odsvirali su nastup dug sat i dobrih dvadeset minuta. Standardno, u skladu sa svojom ustaljenom koncertnom praksom. Međutim, ovaj put na pozornici nije bilo klavijaturista Mikea Mangana. Bend je nastupio kao kvartet. Slikovito ogrnut tamnom odjećom – jedan jedini šamanski vrač rock’n’rolla Ian Astbury (vokal, udaraljke), pa obvezna druga polovica grupe i njegov ‘tamni’ pobratim Billy Duffy (gitara), nadalje izvrsna ritam sekcija Johna Tempeste (bubnjevi, udaraljke) i Charlieja Jonesa (bas-gitara). Četiri tamne siluete, puno magle, kombinacija crvene, bijele i plave svjetlosti, uz vrlo malo ili gotovo nimalo osvjetljenja lica. Uobičajeni ritual. Svatko na svom kraju. Pri čemu je Astbury nekoliko puta krenuo prema Duffyju, ali je pritom uvijek držao distancu. Ian (obavezno pokrivene ruta) ovaj je put zaista okrunio predstavu izvrsnom vokalnom interpretacijom. I u Zagrebu prošle godine bio je jako dobar, ali ovogodišnji vokalni doprinos Iana Astburyja definitivno je nadmašio zagrebački nastup iz prošle godine. Od početka do kraja. Snažan, autoritativan u svakom trenutku nastupa, uključujući veliki finale u klasiku She Sells Sanctuary. Za Iana, kojeg smo već pratili u slaboj vokalnoj formi, ili preciznije rečeno lošem vokalnom raspoloženju, ovaj bi se put mogla upotrijebiti kar oznaka ‘silovito’.
I Duffy je imao konkretnu dozu komunikacije kad je raspirivao publiku na lijevoj strani pozornice. Na kraju treće skladbe – bila je to Wild Flower (album »Electric«, 1987), Duffy je desnicom izveo svoj ‘poznati propeler’ (ako nije bio čak Pete Townshendov), što simbolizira naslovnicu ikonskog albuma »Sonic Temple«. Ti mali trikovi poslovično statične grupe (što se tiče scenskih nastupa) pokazali su se tijekom koncerta kao iznimno korisni jer su učinkovito raspirivali užarenu masu koja je uživala u nizanju klasika na klasik. Što se tiče biranja slatkiša, uz nadobavezne klasike željeznog repertoara (Rain, Sweet Soul Sister, Fire Woman, Love Removal Machine, She Sells Sanctuary), valja istaknuti prvi (obavezni) bis – to je Brother Wolf, Sister Moon, koju grupa godinama nije izvodila na pozornicama. Posebno je pak iznenadila Resurrection Joe s prvijenca »Dreamtime« (1984), koju bend uživo nije izvodio sve od 1986. nadalje. Ulje na vatru dolila je i ponovna integracija dugo željene »Sonic Temple« klasike Edie (Ciao Baby). Baladnu skladbu na pozornici su odsvirali samo Ian i Billy. U akustičnoj maniri.
I ovaj je put Ian pobacao nekoliko tamburina među ljude, premda je specifično prizorište nalagalo da instrument mora zavitlati do prvog reda dalje nego inače (između pozornice i prvog reda naime ima kojih 7 metara posve praznog prostora, što je jedini minus Ljetne pozornice). Iako grupa često ostavlja dojam kao da joj nije previše stalo do publike, to nije tako. Astburyju ne promakne ništa, iako na pozornici djeluje kao da ga je teško išta taknuti, nije tako (znamo kako zna sipati lošu volju kad ga uhvati loša volja, što smo primjerice iskusili u Zagrebu 2009.). No, u Opatiji je bend zračio vrlo dobrim raspoloženjem. Astbury je zahvalio publici na samom kraju bombastično odsviranog nastupa, koji je povrh svega pratio i izvrstan zvuk, te predstavio sve članove grupe.
Bend je odlično uigran. Bubnjar John Tempesta s nekoliko eksplozivnih bubnjarskih prijelaznih rollinga definitivno nije ostao nezapažen tijekom nastupa. Duffy ostaje vjeran Gretschevu Falconu i crnom Gibson Les Paulu. Tijekom koncerta izmijenio je dosta komada Falcona (tehničar je gitare tijekom nastupa neprekidno marljivo ugađao i vraćao mu ih nakon svake točke na ponovnu uporabu). Bas linije su udarale! Imale su ‘pod’ koji si osjećao. A Ian? Kao rečeno, glavni element nastupa The Cult u Opatiji, da je ovaj koncert zaista ispao u svakom pogledu erupitivan!
Kratko i slatko. Čudesni The Cult. Bez trikova. Samo ravno. Sa šusom i energijom od koje je ovaj put pucala Opatija, opus grupe izdan u osamdesetima ostaje ‘sveti gral’ privrženika. I tako će ostati. Publika je više puta pala u neku vrstu transa. Hipnotično stanje. ‘Drive’ grupe funkcionirao je ovaj put besprijekorno, a Astbury je ovako ili onako izniman magnet. Uz pokazanu formu na ovom koncertu u Opatiji, ovakve The Cult želiš vidjeti opet što prije! Rondo putovanja kroz karijerni presjek grupe tako je ispunio i usrećio srca publike. Ona se naprosto nije htjela odvojiti od pozornice, i to još dugo nakon što je grupa mahnula na pozdrav i odkorakala u backstage. Najbolji su dakle događaji kad ne očekuješ ništa ili su očekivanja umjerena. A The Cult su tu ‘umjerenost’ ovaj put ponijeli više, znatno više! Šteta samo što album »Ceremony«, za koji grupu vežu gorka sjećanja, i dalje ostaje u repertoaru netaknut.
Autor: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
The Cult – setlista:
1. In the Clouds
2. Rise
3. Wild Flower
4. Star
5. Mirror
6. The Witch
7. The Phoenix
8. Resurrection Joe
9. Edie (Ciao Baby)
10. Sweet Soul Sister
11. Lucifer
12. Fire Woman
13. Rain
14. Spiritwalker
15. Love Removal Machine
—bis—
16. Brother Wolf, Sister Moon
17. She Sells Sanctuary
