Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč (Wien) / Gasometer / Austrija
Datum koncerta: 20.03.2006
Broj posjetitelja: 2500
Cijena ulaznice: 30,00€
E, napokon taj datum. Već sam umirao za koncertima ove godine! Bivša plinara zvana Gasometer, koja je danas umjetnički preuređena u “shopping and entertainment” centar (s hrpom kafića, restorana, dućana sa svakojakim krámom i kinodvorana), ima ljuštu dvoranu (Ba-Ca Hale) koja primi oko 5.000 ljudi. Na dan koncerta The Darkness skupilo ih se cca 3000. Za promjenu od svih ovogodišnjih dana, baš je taj napokon bio sunčan!
Oko 20:00 na pozornicu se dovukao predbend Doomfoxx. Ti su momci nešto kao da su Rolling Stonese natjerali da pojačaju pojačala jako glasno, na 11! Pogotovo po vokalu i linijama. Kao da si križao Jaggera s Cockerom. A deru se kao “rasparani doktor”, što znači da je vokal bio zaista snažan. Riječ “doom” u imenu benda nije posve iz zraka uzeta, jer u izrazu, inače sklonom “rockerskoj” razvratnosti, nose pravi “feel” gotovo kataklizmičnog raspada. Naravno, odmah se u “beatu” osjetilo da su Britanci, jer su napali čvrstim ritmom preko kojeg je položen namjerno prljav “riffing” gitara, onaj pravi rockerski! Uz to bi i Keith Richards ostao zaprepašten da netko na pozornici ima još “razmlaćeniju” gitaru od njega. Dečki naravno nisu The Darkness, ali je i njih očito zahvatila “glam rock” groznica pa su na pozornici bili prikladno nalickani. Pjevač je podsjećao na basista Metallice Trujilla (dakle imao je indijanski “look”), odjeven pak kao jazz trubač koji je upravo pobjegao iz crnačkog Harlema. Ukratko, bez ikakvih očekivanja, bez i najmanjih očekivanja dočekali smo nastup Doomfoxx. I nevjerojatno je da se publika tako zagrijala i burno odazvala te pritom pokazala lijepu mjeru oduševljenja njihovim nastupom. Odličan žurčić i pravi izbor za zagrijavanje. Iz podivljalih redova doletio je crveni grudnjak koji je pjevač objesio na mikrofon. Je li riječ o uigranom triku tijekom njihova nastupa ili je nekoj tinejdžerici stvarno “spao”, ne znam, ali događaj je lijepo začinio njihov nastup. Nakon 40 minuta ostavili su nas opet da samujemo u dvorani.
Euforija je rasla iz minute u minutu i nešto iza devet začula se poznata melodija. Dolaze Gorjani sa sjevera. Arrival, koju je za ABBA-u priredio sam Mike Oldfield davno, davno prije, nadglasala je pojedinačne uzvike mase. No narod je uz taj odličan intro doslovno u cijelosti oživio i… prvi član The Darkness već je bio na pozornici. Bubnjar Ed Graham počeo je diktirati ritam pjesme Knockers. Ubrzo za njim na pozornicu je uskočio basist Richie Edwards, ljudi su obojicu huronski pozdravili. Auditorij se, po neskromnom očekivanju, sastojao od mladeži koja je brojala između 16 i 25 godina. Pa onda skače gore još gitarist Dan Hawkins i za njim napokon i glavna figura i lokomotiva grupe, Danov brat Justin. Odmah s prvim udarcem zvuk je bio fenomenalan. Taj malo iskrivljeni “glam hard rock”, znate već. Davno zaboravljeni trikovi, nekako ponovno oživljeni. Malo “diletantskiji” i još razuzdanije (namjerno) razgolićeni Def Leppard večeras su bili jako vrući na pozornici. Za dobru nijansu više narod je poskočio naravno kad se začuo uvodni “riff” One Way Ticket To Hell… And Back. Očito su The Darkness brzo osjetili posvećenost publike i na pozornici su doista djelovali bez ikakvih kočnica.
Tako se već dugo nisam nasmijao ni na jednom koncertu. Naravno, zapalio je Justin! Neprestano se igrao trzalicama, žvakao ih po ustima, pljuvao u zrak, hvatao ustima natrag, pa ih u stilu nogometnog golmana “odbacio” volejem natrag među ljude. Ubrzo su The Darkness zasuli ljude trzalicama i gotovo uprizorili pravi pljusak trzalica u stilu nekog Malmsteena.
The Darkness su onaj kontradiktoran bend kojeg mnogi ljudi ne razumiju najbolje. Mnogi ih brzo proglase običnim blefericama i šminkerima koji u svojim autorskim djelima ne nude ništa drugo nego malo Queena, malo Def Leppard, malo Status Quo, a povrh toga se još i rugaju svojoj glazbi. Uz to je kontradiktorno već i samo njihovo ime. Čovjek bi na pozornici očekivao neke morbidne gotičare ili doom metalce. Pa kvragu! The Darkness su veseli dečki, totalni žurerji i naravno, uz to što su rođeni scenski glumci, odlični glazbenici. Potonja činjenica opravdava njihov namjerno otkačeni stav, s prizvukom hedonizma i mačizma, kao posve legitiman. Došli su servirati rock’n’roll šus i to im je išlo od ruke bez imalo muke. Ljudi su se njihali u kompaktnim ritmovima, zabavljali se uz Justinovo grimasiranje na pozornici i, naspidirano opušteni, prepuštali se potpunoj zabavi. Sam “feeling” u dvorani bio je fantastičan, pozitivan. Svi prisutni divljali su u dvorani i ruke su od prvog do posljednjeg reda (do izlaznih vrata) cijelo vrijeme bile u zraku. Uostalom, obrada Highway To Hell potvrdila je činjenicu da je, gdje god stajao u dvorani kad uživo odjekuje komad takve branše, posve svejedno. Porcija prolivenog piva te definitivno ne mimoiđe. I tako su mi se opet lijepile kose, iako sam bio daleko, daleko od prvog reda. Po pripovijedanju osoba koje su pratile događanje iz četvrtog reda, oni su se gotovo pretvorili u palačinke kad su The Darkness počeli svirati AC/DC klasik.
Justin je uvjerljivo pjevao i vukao melodiju kroz nenormalno visoke linije, za koje pomisliš da su moguće samo kad te netko dobro stisne za jaja. Istina, Freddie Mercury se u međuvremenu vjerojatno divlje okretao u grobu, no Justin je na pozornici uvjerljivo pokazao da je doista posve profesionalan u onome što radi. Dečko ima karizmu i nabijen je energijom. Pozornica ga je posvuda bila puna. “Riffao” je, odsvirao većinu solaža, svirao klavijature i pjevao punim zamahom. Svemu tome dodao je ukusnu mjeru “štosanja”, uz koje se prisutni doista nisu mogli suzdržati da ih slučajno ne preplave salve smijeha. The Darkness, čija dva prva albuma slove po tome da oba skupa traju jedva dobar sat, skladbe su prefinjeno razvukli uključivanjem skečeva. Tako su u srednje instrumentalne dijelove uključili prave dodatne scenske točke. Npr. Justin je u instrumentalni dio, usred komada obilježenog pravim rockerskim drndanjem, uključio glavnu melodiju “Odiseje 2001: Svemirske odiseje”, s odabranim zvukom klavijatura koji bi pristajao u neki crtić iz serije “Looney Tunes”, a istu je foru dopustio i s ubačajem glavnog motiva Toccate i fuge J.S. Bacha. Osim toga ni ostali nisu puno zaostajali za njim u takvim ludorijama, pa je Dan npr. usred Highway to Hell počeo svirati Wine And Flowers. Koncert je prebrzo protekao. Dan i Justin izmijenili su hrpu Gibson i Fender gitara na pozornici, a među svim gitarama u Justinovim rukama našla se i Ibanez modela Steve Vai, odvratne šarene kombinacije boja, koja je pristajala uz “šminkerski image”. Bljak, još mi ne izlaze iz glave njezini grozni magneti kričavih, fluorescentno narančastih boja.
Grupa je negdje oko 22:40 došla odsvirati bis i zapalila osobito završnom pjesmom Bald. Posebno za tu pjesmu Justin se pojavio na pozornici i pokazao prisutnima da je marljivo kroz tešku zimu nakupio nekoliko lijepih naslaga viška mesa. Dakle, gore bez! A usred komada onda je odjednom nestao s pozornice. Nekoliko trenutaka kasnije snop svjetla iz reflektora osvijetlio je sam sredinu mase i među narodom se pojavio Justin na ramenima dvojice zaštitara, koji su ga nosili s desne prema lijevoj strani dvorane (gledano iz smjera pozornice). Pritom je tip odsvirao solo u pjesmi. Naravno, uz punu mjeru krohota prisutnih u dvorani. Posebno se čulo kad su ga spustili natrag na noge. Tada se npr. čuo samo riffing Danove gitare na pozornici. Dok se vraćao na pozornicu, Justin je naravno nastavio soliranje i tetrajući po stepenicama ispustio podosta tonova. “Crkavao” sam od smijeha. Koncert je dosegnuo standardne kriterije što se tiče trajanja. Izmjerio sam mu nekih dobrih 100 minuta. Naravno, s bisom zajedno.
The Darkness su nevjerojatno “raspaljen” i energičan mladi bend kojem je jednostavno uspjelo. Odlikuje ih nevjerojatna dostupnost publici, bez imalo uzvišenosti, što bi se možda moglo očekivati od grupe čije spotove vrte na MTV-ju. Opušteno i s gasom punih jaja ponudili su publici, uz inače profesionalan pristup, doista pravi nezaboravan rock’n’roll žurčić.
Setlista
1.Knockers
2.One Way Ticket
3.Is It Just Me?
4.Growing On Me
5.Dinner Lady Arms
6.Givin’ Up
7.Black Shuck
8.Love On The Rocks
9.Love Is Only A Feeling
10.Seemed Like A Good Idea At The Time
11.Blind Man
12.Hazel Eyes
13.Get Your Hands
14.Friday Night
15.Girlfriend
16.Highway To Hell
—bis—
17.I Believe In A Thing Called Love
18.English Country Garden
19.Bald
Galerija slika
