Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pink Floyd
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1994
Trajanje: 66:32
Ocjena: 5/5
Sedam godina nakon »A Momentary Lapse Of Reason« (1987) Pink Floyd su na golemo oduševljenje svojih vjernih fanova zaključili da je došlo vrijeme za izdavanje novog studijskog albuma. Stvaralački proces »The Division Bell« obilježio je očekivani povratak originalnog, nažalost već pokojnog klavijaturista i pjevača Richarda Wrighta, koji je tako ponovno postao punopravni član te legendarne engleske progresivnorock grupe, za koju je malo tko očekivao da će uspješno preživjeti prvu polovicu devedesetih, a kamoli izdati odličan studijski album s brojnim nezaboravnim ambijentalnim trenucima. Rick je na izgubljeni status punopravnog člana morao čekati još od 1979., kad ga je bivši basist i pjevač Roger Waters samovoljno otpustio iz benda.
Nakon Watersova odlaska vratio se na »A Momentary Lapse Of Reason« i udružio snage s preostalim dvojicom Pink Floyd drugara, gitaristom/pjevačem Davidom Gilmourom i bubnjarom Nickom Masonom, no zbog pravnih je razloga na tom albumu sudjelovao samo kao gostujući glazbenik. Ovoga je puta Wright bio ravnopravan glazbeni suradnik, što se može osjetiti u svakoj skladbi s »The Divsion Bell«. Prvi put nakon albuma »Dark Side Of The Moon« (1973) našao se i u ulozi glavnog vokala, i to na skladbi »Wearing The Inside Out«. Vratio se i prekaljeni producent, dugogodišnji suradnik Pink Floyd Bob Ezrin, koji je svojim produkcijskim vještinama bitno osuvremenio zvuk, pa album i danas odlično izdržava test vremena.
Od starih suradnika ponovno su bili prisutni klavijaturist Jon Carin i saksofonist Dick Parry, koji je svojim pasažama pojedinim skladbama dao prepoznatljiv jazzovski pečat. »The Division Bell« snimljen je na različitim lokacijama, između ostalog i u Gilmourovu plutajućem studiju Astoria. Na zvuk albuma bitno je utjecala i činjenica da je Carin slučajno, tražeći po jednom dugogodišnjem Pink Floyd studiju, otkrio hrpu starijih klavijatura, među njima i Farfisa orgulje, što je nekim skladbama dalo ‘starinski’, nostalgični šarm sedamdesetih.
Jedan od najvećih, ako ne i najveći nedostatak nastao zbog Watersova odlaska bila je kvaliteta tekstova, jer je ona na »A Momentary Lapse Of Reason« s pravom dobila poneku konstruktivnu kritiku. Gilmour jednostavno nije bio tako nadaren pjesnik kao Waters, pa si na »The Division Bell« nije previše razbijao glavu time kako dosegnuti Watersovu intelektualnu razinu. Za pomoć oko tekstova pozvao je svoju tadašnju partnericu i buduću suprugu Polly Samson, koja se pokazala iznad svih očekivanja. Watersovi su tekstovi doduše još uvijek bili poglavlje za sebe, no Samson je pridonijela tome da se uspiju približiti nekadašnjim standardima.
Glavnina tekstova na »The Divison Bell« bavi se problemima međuljudske komunikacije, nemogućnošću da se prikladnim riječima riješe problemi i iluzornim duhom slobode, koji je početkom devedesetih zavladao odmah nakon pada Berlinskog zida, ali se u tren oka rasplinuo u brutalnim ratovima na području bivše Jugoslavije (skladba »A Great Day For Freedom«). Naslovnica, nažalost također već pokojnog Storma Thorgersona, preko dvaju golemih lica koja tvore treće na alegorijski je način dočarala odsutnost obojice bivših članova, originalnog pjevača i gitarista Syda Barretta i Rogera Watersa.
»The Division Bell« predstavljao je važnu skladateljsku, aranžersku, liričku i ambijentalnu nadogradnju »A Momentary Lapse Of Reason« te povratak nekih dugo propuštanih zvučnih finesa, što znači da je trio Gilmour, Wright i Mason ovoga puta nadmašio očekivanja svih onih koji su bili uvjereni da Pink Floyd jednostavno više ne mogu stvoriti album koji bi mogao dosegnuti razinu njihovih najboljih vremena s Watersom u postavi. Ponovno su upotrijebili pobjedničku i provjerenu »Dark Side Of The Moon« formulu i na pojedinim skladbama ostavili prostor za epske ženske vokalne harmonije na bazi soula. Ne samo iz tekstova, nego i iz pojedinih vokalnih harmonija te aranžmana zrači novi stadij emocionalne i ambijentalne zrelosti, koji su gospoda Gilmour, Wright i Mason dosegnuli tek u godinama nakon Watersova odlaska, kad su kao prijatelji i glazbeni suradnici postali povezaniji nego ikad prije.
Cijeli »The Division Bell« predstavlja prekrasno ambijentalno putovanje po prostranim zvučnim ravnicama, gdje ključnu ulogu imaju Daveove potresne gitarske varijacije i Rickove klavijaturske zavjese, dok ‘hrane za mozak’ nikad ne manjka, pa se i nakon više od dvadeset godina od izlaska albuma na njemu još uvijek može čuti nešto novo, neki prije previđeni zvučni detalj. Instrumental »Cluster One« otvara se jednominutnim ambijentalnim uvodom, u kojem su prigušeni zvukovi elektromagnetskih valova solarnog vjetra pošteno zbunili neke fanove, jer su mislili da je s njihovim albumom nešto pošlo po zlu. Nakon tog neobičnog otvaranja otvara se prostor za suptilne klavirsko-gitarske finese, koje već na početku albuma osiguravaju nekoliko iznimno intenzivnih ambijentalnih trenutaka.
»What Do You Want From Me«, koja se iz balade postupno razvija u energičniju, rockerski intoniranu stvar, obilježena je brojnim melankoličnim bluesovskim nijansama. Spori početak obilježavaju ponajprije Wrightova klavijaturska solaža i Gilmourove melankolične gitarske varijacije, nakon čega slijedi upad moćnih ženskih vokalnih harmonija, što stvara iznimnu emocionalnu dubinu. Tekst se u osnovi odnosi na partnerski odnos između muškarca i žene, no ubrzo postaje nešto više jer sadrži i neke znatno dublje metafore.
Na nostalgičnoj skladbi »Poles Apart«, gdje vladaju divne harmonije između akustične gitare i klavijatura, Pink Floyd trio u tekstu se prisjeća obojice bivših drugara, to jest Syda Barretta i Rogera Watersa (tekst sadrži referencu na skladbu »Hey You« s albuma »The Wall«, 1979.). Wrightova fantastična solaža na orguljama u trenu stvara nostalgični puls sedamdesetih, koji se barem djelomično nedostajao na »A Momentary Lapse Of Reason«, dok emocionalno intenzivnu atmosferu obogaćuje dodatna orkestracija.
Prekrasni instrumental »Marooned«, za koji su Pink Floyd 1995. dobili nagradu Grammy, još je jedna ambijentalno nevjerojatno duboka stvar u kojoj Gilmour svojim ‘plačućim’ gitarskim improvizacijama, uz podršku krhkih klavirskih pasaža i razgranatih ambijentalnih zavjesa, stvara neopisivo melankoličnu atmosferu koja pri svakom novom slušanju svojom emocionalnom dubinom iznova potrese tijelo i duh. Sveprisutna primorska odnosno otočna atmosfera, u kojoj ne manjka ni brojnih disonantnih zvukova, prekipijeva od uzbudljive nostalgije.
»A Great Day For Freedom«, sljedeći veliki melankolični trenutak, potresna je mirovnjačka balada s dubokim, pacifističkim tekstom, kakav bi se možda svidio čak i velikom mirotvorcu Watersu. Pad Berlinskog zida izazvao je veliku iluziju, kad se nakratko činilo da bi svijet mogao postati slobodan, no sve se brzo pokvarilo velikim razočaranjem zbog novih ratova, isprepletenih zapadnjačkom pohlepom, korumpiranošću i licemjerjem. Dirljive klavirske pasaže i klonuli Gilmourov vokalni nastup u suzvučju s veličanstvenim orkestralnim aranžmanima i specifičnim, uvijek oduševljavajućim gitarskim varijacijama stvaraju prekrasno harmoniziranu i tečno plutajuću melankoliju. Zanimljivo je da se ta odlična skladba izvorno trebala zvati »In Shades Of Grey«, dok su brojni fanovi bili uvjereni da njezin tekst zapravo govori o danu kad je Waters napustio bend i tako preostalim članovima napokon omogućio kreativnu slobodu, što je Gilmour, koji već godinama nije u najboljim odnosima s Rogerom, više puta odlučno demantirao.
Na »Wearing The Inside Out«, skladbi koja govori o povratku pojedinca iz potpune osobne osame i komunikacijske otuđenosti natrag u društveno okruženje, glavnu vokalnu inicijativu preuzima Wright, kojemu je to ujedno bio i posljednji glavni pjevački prilog u povijesti Pink Floyd. Rick se prije tog divnog povratka zadnji put u glavnoj vokalnoj ulozi iskazao na klasiku »Time«. Svoju ne baš čestu misiju ponovno je obavio na fenomenalno dobar način i stvorio jedan od najemotivnijih trenutaka na cijelom albumu, a prate ga melankolične saksofonske pasaže u režiji Dicka Parrya, prekrasni simfonijski valovi i Daveove melankolične gitarske improvizacije. U trećem se stihu nakratko na glavnom vokalu ponovno nađe Gilmour, što još više povećava izniman ambijentalni kontrast. Prateće ženske harmonije pak dodatno pojačavaju nevjerojatno intenzivnu, nostalgičnu i melankoličnu atmosferu, dok je Daveova završna gitarska solaža zasigurno među vrhuncima »The Division Bell«. Mnogi fanovi danas »Wearing The Inside Out«, koju Pink Floyd (kao bend) do sada još nikad nisu izveli uživo, doživljavaju kao neku vrstu Rickove oproštajne skladbe.
Sa »Take It Back«, singlom i najkomercijalnije usmjerenim dostignućem na albumu, Pink Floyd su stvorili svoj posljednji veliki hit (barem što se tiče prošlog stoljeća). Ovo ekološki osviješteno remek-djelo s nezaboravnim videom, koji prikazuje brutalnu sječu posljednjeg stabla na Zemlji, obilježeno je jahajućim ritmičkim finesama, kakve su na svojim hitovima nekoć rado koristili i U2, što je s komercijalnog stajališta bio dobar potez. Sve ostalo posve je specifično za zvučno naslijeđe Pink Floyd, predvođeno fenomenalnim refrenom, pratećim vokalnim harmonijama i središnjim aranžmanom, dok tekst kuca na svijest pojedinca i podsjeća ga na sve boli koje čovjek nanosi ‘majci prirodi’. Ona će se, prema stihovima, prije ili kasnije oporaviti od pustošenja i zagađivanja te suvremenom čovjeku njegovo ignorantsko ponašanje ‘vratiti s dvostrukim kamatama’ (što se već događa posljednjih nekoliko godina).
»Coming Back To Life« predstavlja potpuni Gilmourov improvizacijski trijumf na električnoj gitari, gdje se njegov pjevački i gitaristički nastup ne može dovoljno pohvaliti. Među pojedinim klavijaturskim pasažama dopušta si nekoliko različitih, fascinantnih solaža, kakve je znao kovati samo ovaj veliki gitarski virtuoz. I po vokalnoj strani ta duboko osobna stvar jedan je od emocionalnih vrhunaca albuma. Tekst je posvećen Gilmourovoj tadašnjoj partnerici i budućoj supruzi Poly Samson, koja ga je u tom razdoblju spasila iz teške emocionalne krize, kad je nakon dugog razdoblja ponovno pokušao uzimati kokain, no na sreću ga je uspjela spasiti još na vrijeme, da se ponovno pridigne i izvuče iz bezdana.
»Keep Talking«, koja sadrži zvučni uzorak s elektroničkim govorom slavnog fizičara Stephena Hawkinga, obilježena je eteričnim zavjesama i dirljivim gitarskim varijacijama, što u kombinaciji osigurava stupnjevanje melodramatične atmosfere. Upad moćnih ženskih vokalnih harmonija pravi je melem za uši, dok Dave ponovno briljira svojim gitarskim umjetninama i njima dodatno stupnjuje napetu ambijentalnu dramu. Tekst je obilježen filozofskim pitanjem o smislu ljudskog postojanja i željom da bi odgovarajuća komunikacija mogla riješiti sve ljudske probleme. Gitarske varijacije u završnom dijelu uz pomoć zvučnih efekata (upotreba ‘talk box’ efekta) na trenutke zvuče gotovo groteskno i nakratko podsjete na klasik »Pigs« s albuma »Animals« (1977.). »Keep Talking je ujedno bio i prvi izdani singl s »The Division Bell.
Sljedeća skladba, koja je također izašla kao singl, zvala se »Lost For Words«. To je bila još jedna prekrasna kompozicija, kakvu su bili sposobni stvoriti samo Pink Floyd. Ovdje vlada ambijentalno izuzetno bogata, pastoralna atmosfera zahvaljujući divnim pasažama na akustičnoj gitari, dok je Daveov vokal u najboljem mogućem emocionalnom elementu. Zbog svoje akustične naravi taj odlični uradak sadrži priličan broj paralela s neuvelim »Wish You Were Here« s istoimenog albuma, a Pink Floyd prvi put u svojoj povijesti usred teksta upotrebljavaju riječ ‘fuck’.
Zanimljivo je da jednom od najoptimističnijih trenutaka na »The Division Bell« slijedi najmelankoličnije ostvarenje u cijeloj Pink Floyd priči. Za veliko finale albuma gospoda Gilmour, Wright i Mason stvorili su jedno od ključnih djela svoje duge glazbene karijere. Potresna balada »High Hopes«, posljednji singl s albuma, naime predstavlja jedan od najdirljivijih, emocionalno najpotresnijih završetaka u cijeloj priči rock glazbe, a ujedno je riječ o autobiografskoj, ako ne i oproštajnoj kompoziciji. Skladba se otvara zvukovima zujanja muha i udaranjem crkvenih zvona, iz kojih se izdvaja ‘pozivno zvono’ u Masonovoj režiji, nakon čega upadaju potresno krhki klavirski akordi.
Ovoga puta Dave u početnim stihovima uzima mračniji pjevački pristup, što se podudara s raspoloženjem i porukom ove nezaboravne klasike, dok brutalno melankolični refren predstavlja emocionalni vrhunac ovog ambijentalnog remek-djela. Između se neprestano prelijevaju dirljive gitarske varijacije i višedimenzionalne simfonijske zavjese. U zapanjujuće nostalgičnom tekstu trio se osvrće na svoju prošlost, pa ne manjka brojnih referenci na njihovu turbulentnu glazbenu karijeru. Gilmour, koji u završnom dijelu gorkim gitarskim varijacijama nadmašuje samoga sebe, uvijek je tvrdio da je riječ o njegovoj autobiografskoj skladbi s referencama na brojne propuštene prilike iz prošlosti, no pritom je zasigurno imao na umu i rane godine svog članstva u Pink Floyd, prije nego što su se u bendu pojavile ‘pukotine’ i ‘frakcije’. Bolji ambijentalni oproštaj i završetak dugog puta članovi Pink Floyd jednostavno nisu mogli zamisliti, što bi možda danas priznao čak i Waters.
Tek je rijetko tko usudio predvidjeti da će »The Division Bell« postati jedan od najboljih albuma posljednjeg desetljeća 20. stoljeća i jedno od najdubljih postignuća u cijeloj Pink Floyd diskografiji. Na njemu su napokon uspješno raspršili dugu Watersovu sjenu i dokazali da mogu stvoriti kompozicije koje su na kvalitativnoj i emocionalnoj razini ‘zlatnih sedamdesetih’. Odziv fanova bio je uglavnom pozitivan, pa je album nakon izlaska okrunila velika turneja na razini njihovih prošlih spektakala. Unatoč tome, odziv tadašnjih kritičara na »The Division Bell« bio je naprosto poražavajući, ako ne i kriminalan, pa su mnogi sa žaljenjem spoznali svoju veliku zabludu tek godinama kasnije. Dugo je vrijedilo da je »The Division Bell« ultimativni Pink Floyd epitaf kojim su neslužbeno zaključili svoj studijski put, no nakon dvadeset godina iz Gilmourova tabora stigla je šokantna vijest da ponovno snimaju novi album, koji će se zvati »The Endless River«. Zasad još nisu poznate nikakve detaljnije informacije osim da je riječ uglavnom o materijalu koji su počeli stvarati još 1994. i koji je izvorno trebao izaći na nikad realiziranom instrumentalnom projektu, pa je već sada prilično vjerojatno da će na njemu stilski nastaviti od mjesta na kojem su stali na »The Division Bell«.
Postava
David Gilmour – glavni vokal, električna gitara, bas gitara, akustična gitara, talk box
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke
Richard Wright – klavijature, klavir, vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Jon Carin – programiranje, klavir, dodatne klavijature
Guy Pratt – bas gitara
Gary Wallis – udaraljke
Tim Renwick – gitara
Dick Parry – tenor saksofonBob Ezrin – klavijature, udaraljke
Sam Brown – prateći vokalDurga McBroom – prateći vokal
Carol Kenyon – prateći vokal
Jackie Sheridan – prateći vokal
Rebecca Leigh-White – prateći vokal
Produkcija
Bob Ezrin i David Gilmour
Popis skladbi
1. Cluster One (5:58)
2. What Do You Want From Me (4:21)
3. Poles Apart (7:04)
4. Marooned (5:28)
5. A Great Day For Freedom (4:18)
6. Wearing The Inside Out (6:48)
7. Take It Back (6:12)
8. Coming Back To Life (6:19)
9. Keep Talking (6:11)
10. Lost For Words (5:14)
11. High Hopes (8:31)
