Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pink Floyd
Izdavač: Parlophone Records
Izlazak: 2014
Trajanje: 53:04
Ocjena: 3.5/5
Točno dvadeset godina nakon što se činilo da su Pink Floyd remek-djelom »The Division Bell« (1994) napisali posljednje poglavlje svoje duge, burne i iznimno uspješne studijske karijere, gitarist/pjevač David Gilmour i bubnjar Nick Mason odlučili su da s »The Endless River« i službeno zaključe priču jedne od najvećih progresivnorockovskih skupina svih vremena. Vijest da Pink Floyd nakon dva desetljeća pripremaju svoj petnaesti i ujedno zadnji studijski album, nakon brojnih sličnih, neistinitih glasina u prošlim godinama, isprva se činila kao loša prvoaprilska šala, no ubrzo se pokazalo da ovaj put dvojica prekaljenih glazbenika svoju najavu misle potpuno ozbiljno.
Iz zaprašenih studijskih arhiva iskopali su dvadeset godina stare, neobrađene i neiskorištene snimke iz razdoblja snimanja »The Division Bell« na kojima se, među ostalim, nalaze do sada nikad čuveni klavijaturistički doprinosi njihova pokojnog druga, klavijaturista Richarda Wrighta. Njemu su odlučili posvetiti službeno potvrđeni, posljednji studijski album Pink Floyda, koji je još prije izlaska bio izložen brojnim kontroverznim, ako ne i gotovo zlobnim i zluradim izjavama, čak i od glazbenika koji unutar progresivnorockovskog pokreta uživaju priličan ugled.
»The Endless River« je dakle prvenstveno glazbena posveta legendarnom klavijaturistu, što je zapravo i glavna svrha njegova prilično neočekivanog izlaska, nakon što su se brojni sljedbenici pitali je li preostali dvojac donio pravu odluku, budući da se činilo da su s »The Division Bell« stvorili najbolji mogući oproštaj kakav si može priuštiti skupina njihova ugleda. »The Endless River« je, uz iznimku singla »Louder Than Words«, gdje je pri pisanju teksta Gilmouru ponovno pomogla njegova supruga Polly Samson, u cijelosti instrumentalno-ambijentalan album i barem je u tom pogledu bez presedana u dosadašnjoj povijesti Pink Floyda.
S druge strane, vjerojatno nikoga neće iznenaditi činjenica da »The Endless River« stilski i ambijentalno zvuči kao instrumentalni nastavak onoga gdje je prije dvadeset godina završio »The Division Bell«, dok se može naći i poneka paralela s određenim klasicima Pink Floyda iz sedamdesetih. Upravo su Wrightove klavijature one koje sprječavaju da »The Endless River« slučajno zazvuči kao Gilmourov solo projekt, što je ono čega se većina sljedbenika prije izlaska najviše bojala.
Album je podijeljen u četiri rascjepkana, ali međusobno povezana dijela koji bi u nekim drugim, puno avanturističkijim i nevinijim vremenima (recimo u sedamdesetima) mogli biti i četiri epske suite, no Dave i Nick su se u ovim korporativnim i cinično nastrojenim vremenima radije odlučili za oprezan korak kako bi album bio lakše dostupan i ‘MP3’ i ‘selfie’ generaciji. »The Endless River« s »The Division Bell« povezuje i ponovno iskorišten govor slavnog britanskog fizičara Stephena Hawkinga, što usred brojnih prostranih ambijentalnih valova na bazi slide gitare i klavijaturskog ‘kraljevstva’ sredinom albuma unosi i mrvu nostalgije.
»Things Left Unsaid« je dulji ambijentalni uvod koji vuče nekoliko paralela s »Shine On You Crazy Diamond«, klasikom s albuma »Wish You Were Here« (1975). Gospodin Gilmour se osim svojih tradicionalnih, profinjenih gitarskih varijacija ponovno naširoko poslužio brojnim analognim sintisajzerima i gitarskim efektima te je uz asistenciju Wrightovih klavijaturskih tekstura stvorio brojne razgranate ‘soundscape’-ove koji slušatelja vode na uglavnom mirno i rijetko uzburkano putovanje rijekom, negdje daleko naprijed, u ‘beskonačnost’. Na »It’s What We Do« prvi put upadaju Rickove prepoznatljive orgulje, dok Gilmourove specifične, melankolične gitarske varijacije izdašno grade dramatičnu atmosferu koja je na razini nekih njihovih najcjenjenijih evergreena. I »Ebb And Flow« uspješno održava zvučni most između klasičnog zvuka Pink Floyda i kasnije, Gilmourove ere s njegovom električnom gitarom u prvom planu. Upravo su uvodni i zaključni dio albuma najzanimljiviji i atmosferski najsnažniji trenuci cijelog »The Endless River«, koji otprilike u srednjem dijelu, kad prevladavaju instrumentali kraći od dvije minute, više puta izgubi jasan, međusobno povezujući fokus i raspadne se na potpunu ambijentalnu fragmentaciju, što je zapravo i njegov glavni nedostatak.
»Sum« je prva kompozicija na albumu koja nudi nešto više gitarske agresivnosti, koje, kako se i očekivalo, doista nema u izobilju, dok Richardova prekaljena upotreba elektronski začinjenih klavijaturskih tekstura osigurava da i ova kompozicija zvuči kao nastavak neke zaboravljene skladbe s »The Division Bell«. »Skins« priprema lijepo iznenađenje u obliku kratkog, ali dojmljivog Masonova bubnjarskog sola, što je u njegovim ‘starijim danima’ postalo prije iznimka nego pravilo. »Unsung« sadrži dramatične varijacije na slide gitari. »Anisina«, jedan od najzanimljivijih trenutaka »The Endless River«, sadrži ugodan, melodičan aranžman na klaviru te dirljive gitarske i saksofonske pasaže. Za potonje je zaslužan gostujući saksofonist Gilad Atzmon.
»The Lost Art Of Conversation« je melankolična tužaljka s nježnim gitarsko-klavirskim valovima. »On Noodle Street« sadrži iskričavu bluesy varijaciju na gitari, elegantne melotronske valove i nešto taman zgodnog jazzy ritmičkog priokusa. »Night Light« je još jedno kratko i nježno ambijentalno putovanje sa solističkom inicijativom između gitare i klavijatura. Na »Allons-Y (1)« stvari se napokon opet malo razbude, jer Gilmour uz iznenada živahne ritmičke prijelaze nudi nekoliko snažnijih gitarskih pasaža, što nažalost ne traje baš dugo. »Autumn ’68«, svojevrstan mračan, simboličan, ali ne i stilski nastavak klasika »Summer ’68« s albuma »Atom Heart Mother« (1970), uz Wrightovo sakralno začinjeno orguljaško sviranje nosi autobiografski pečat. »Allons-Y (2)« nastavlja ondje gdje je prethodna istoimena tvorevina stala, što znači oživljavanje živahnijeg ambijentalnog raspoloženja.
»Talkin’ Hawkin’« je sa svojim potresnim klavirsko-gitarskim varijacijama, koje u pozadini prate zborske vokalne harmonije gostujuće pjevačice, jedan od najmelankoličnijih trenutaka ovog albuma. Usred skladbe javlja se elektronski komprimirani glas Stephena Hawkinga, koji iznosi nekoliko mudrih misli iz područja teorijske fizike. »Calling« nije samo najmračniji trenutak na »The Endless River«, nego i jedan od najmračnijih ambijentalnih trenutaka cijele karijere Pink Floyda. »Eyes To Pearls« sadrži Daveovo minimalističko sviranje po dvije žice u zagrljaju nabranih zavjesa razgranatih sintisajzerskih tekstura. »Surfacing« sadrži gotovo ikonoklastičan, dramatičan gitarski motiv kakvih je Gilmour u svojoj glazbenoj karijeri isplео već bezbroj puta. Završni podvig, »Louder Than Words«, jedina vokalna skladba na albumu i isto tako jedan od njegovih vrhunaca, predstavlja dirljiv ‘veliki finale’ s brojnim oduševljavajućim ambijentalnim nijansama i dobrim Daveovim vokalnim nastupom, koji ipak još uvijek nije na takvoj emocionalnoj razini kao »High Hopess«, koja ostaje ultimativna oproštajna skladba Pink Floyda.
»The Endless River«, među brojnim ljubiteljima glazbe najiščekivaniji album 2014. godine, lijep je oproštaj jedne od najvećih rock postava svih vremena i dostojna posveta pokojnom Richardu Wrightu, iako je u osnovi riječ samo o zbirci pažljivo obrađenih i uglačanih arhivskih snimki kojima su stari lisci Gilmour i Mason dodali minimalne ispravke i iz njih uz najmanji mogući napor iscijedili maksimum. U svjetlu činjenice da je ovaj projekt, osim za ‘posvećeni krug’ ljudi oko benda, nastao potpuno neočekivano, kad se toga većina najmanje nadala, te da je prošlo dvadeset godina otkako su Pink Floyd iz studija ponudili nešto novo, »The Endless River« može se čak označiti manjim uspjehom i svojevrsnom moralnom pobjedom Gilmoura i Masona nad svima onima koji su se protivili izlasku ovog albuma i već unaprijed mu predviđali neuspjeh. Legendarni glazbenici su uz pomoć ostavštine pokojnog prijatelja i izvrsnih gostujućih suradnika stvorili nespektakularno, ali lijepo instrumentalno-ambijentalno ostvarenje koje uz opći oprez, očekivano, ne donosi nikakve nove zvučno-pustolovne izazove, nego na ugodan način zatvara gotovo pedesetogodišnji krug Pink Floyda.
Postava
David Gilmour – gitara, vokal, klavijature, klavir, bas gitara (2,4,7,17), glasovni uzorci
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke, glasovni uzorci
Richard Wright – Hammond orgulje, Farfisa orgulje, orgulje, klavir, Rhodes klavir, sintisajzer, vibrafon, glasovni uzorci
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Guy Pratt – bas gitara (9,14)
Bob Ezrin – bas gitara (11,13,18), dodatne klavijature (1)
Andy Jackson – bas gitara (5,16), efekti (15)
Jon Carin – sintisajzer (9,11,13), udaraljkaški uzorci (11,13)
Damon Iddins – dodatne klavijature (4,12)
Anthony Moore – klavijature (“Calling”)
Gilad Atzmon – tenor saksofon (7), klarinet (7)
Chantal Leverton – viola (18)
Victoria Lyon – violina (18)
Helen Nash – čelo (18)
Honor Watson – violina (18)
Durga McBroom – prateći vokal (14,17,18)
Louise Marshal – prateći vokal (18)
Sarah Brown – prateći vokal (18)
Stephen Hawking – glasovni uzorak (14)
Produkcija
David Gilmour, Phil Manzanera, Andy Jackson i Martin Glover
Popis skladbi
SIDE 1:
1. Things Left Unsaid
2. It’s What We Do
3. Ebb and Flow
SIDE 2:
1. Sum
2. Skins
3. Unsung
4. Anisina
SIDE 3:
1. The Lost Art of Conversation
2. On Noodle Street
3. Night Light
4. Allons-y (1)
5. Autumn ’68
6. Allons-y (2)
7. Talkin’ Hawkin’
SIDE 4:
1. Calling
2. Eyes to Pearls
3. Surfacing
4. Louder Than Words
