Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Saga
Izdavač: Inside Out Records
Izlazak: 2009
Trajanje: 47:02
Ocjena: 4.5/5
“The Human Condition” dugo je očekivani dvadeseti studijski album legendarnih kanadskih progresivnorockerskih veterana Saga. Već prije izlaska znalo se da je riječ o prijelomnom trenutku u povijesti grupe, jer je to njihov prvi uradak s novim pjevačem Robom Morattijem (ex-Final Frontier), koji je zamijenio osnivača Michaela Sadlera. Rob je imao izuzetno tešku zadaću, budući da je Sadler bio jedan od onih nezamjenjivih pjevača s izvanrednom karizmom, koji je u tridesetak godina suradnje s grupom odigrao jednu od ključnih uloga u definiranju njihova prepoznatljivog zvuka. Grozničavim nagađanjima o tome kako će se pridošlica uklopiti u legendarni kolektiv sada je kraj. Sadler je, naravno, bio samo jedan i nezamjenjiv, no, kao što se već nebrojeno puta dogodilo u povijesti progresivnog rocka kad bi otišao neki od visoko karizmatičnih pjevača (najbolji primjeri su Genesis, Marillion i Spock’s Beard), pronađen je izvrstan nasljednik, koji je sa sobom donio posve osobitu energiju. Njegovu visoko melodičnom pjevačkom stilu uspjeli su se uvjerljivo prilagoditi svi ostali članovi grupe, koji su unutar svojih prepoznatljivih zvukovnih finesa unijeli popriličan broj hrabrih i osvježavajućih eksperimenata.
Moglo bi se reći da su Saga s “The Human Condition” doživjeli pravi preporod, i to na pozitivan način, jer su stvorili još jedan izvrstan i posve jedinstven album. Zvuk se na većini skladbi približio impulzivnoj mješavini suvremenog neo progresivnog rocka i melodičnog rocka, a mjestimice se pogledava i prema progresivnom metalu, što znači da već dugo nisu zvučali tako udarno kao na ovom albumu. Na sreću svih dugogodišnjih štovatelja, istodobno su zadržali gotovo sve svoje prepoznatljive instrumentalne karakteristike. To znači da ne nedostaje Ianovih jedinstvenih gitarskih ukrasa i razbujalih solaža, kao ni Gilmourovih neoklasicističkih uložaka na klavijaturama. Kultni škotski klavijaturist usto i dalje lijepo skrbi za prateće vokalne harmonije, gdje je to potrebno. Njihova kvalitativna konzistentnost, uz izuzetak dvaju manjih studijskih padova u devedesetima, postaje već gotovo legendarna.
Već nakon prve skladbe slijedi divna spoznaja da njihova glazba i dalje ostaje jednako originalna i nepredvidljiva kao u prethodna tri desetljeća. Album otvara naslovna skladba, koja odmah nudi prvo zvukovno iznenađenje. Svi oni koji su slučajno mislili da će ih nakon Michaelova odlaska zahvatiti naglašena zvučna sentimentalnost bit će šokirani, jer je riječ o podivljalom instrumentalnom plesu brojnih neoklasicističkih solaža na gitari i klavijaturama. Ta je skladba nedvojbeno jedno od tehnicistički najsavršenijih djela u njihovoj povijesti, na granici simfonijskog proga i progresivnog metala. Među do krajnosti navinutim pasažama ipak se može primijetiti golema količina suptilnosti. Zanimljivo, o Morattijevim vokalnim sposobnostima ovdje ne saznajemo ništa opipljivo, jer je njegov glas zajedno s Gilmourovim pratećim harmonijama proveden kroz vokoder. S epskim “Step Inside” napokon dolazi veliki trenutak, kad Rob nakon brutalnog prog metal uvoda i odličnog prijelaza u melodični aranžman dobiva prvu priliku da se pokaže u punom sjaju. Već nakon prvog stiha jasno je da Saga nisu tražili Sadlerovu repliku. Rob posjeduje posve osobitu boju, koja je, ako već moramo tražiti srodnost, najbliža nekakvom Steveu Perryju (ex-Journey). To znači da se ponaša s vrlo dobrom pjevačkom tehnikom i izvanrednim osjećajem za melodičnu ekspresivnost, ali s manjom mjerom teatralne karizme i čulnosti nego Sadler.
Eterična balada “Hands Of Time” jedna je od najočaravajućih stvaralačkih točaka albuma, u kojoj punom snagom zasjaju njihove samorefleksivne zvučne kvalitete. To je skladba kao stvorena za Robov vokal, jer u njoj dobiva ogroman prostor za širok raspon svoje melodične pjevačke ekspresije, koju postavlja unutar eteričnih valovanja Gilmourovih sintetizatora i Ianovih melankoličnih gitarskih fraza. Mistični simfo prog rockerski ep “Avalon” za malenkost je još bolji, jer predstavlja idealno spajanje njihova zaštitnog instrumentalnog stila i nove energije koju donosi Robov vokal. Moćan refren sadrži izrazitu melodičnu rockersku komponentu, a unutar kompozicije ipak ostaje dovoljno prostora za različita instrumentalna progresivnorockerska majstorstva. Rekonvalescent Brian Doerner na bubnjevima održava prikladnu ravnotežu između tvrde rockerske udarnosti i dobrog osjećaja za ritmičku profinjenost.
“A Number With A Name” u uvodu posve podsjeća na neku od njihovih prošlih tvorevina na kojoj bi se lako mogao zamisliti i Sadlera. Tu Rob uvjerljivo dokazuje da je sposoban prilagoditi svoju boju teatralnim smjernicama i trenucima u kojima treba unijeti i nešto sarkazma. Višeglasja unutar te odlične kompozicije su za prste polizati. U nastavku nas gospodin Gilmour kroz duhovite finese na električnom klaviru poziva na multiharmonijski vrtuljak zvučne nepredvidljivosti.
“Now Is Now” je posve osoban eksperiment s brojnim elektroničkim zvučnim uzorcima, udarnim gitarskim pasažama i Robovim izvrsnim izmjenjivanjem visokih i niskih registara. S “Let it Go” djelomice ponovno zakoračuju na prog metal teritorij, no pritom cijelo vrijeme na profinjen način zadržavaju visoku mjeru melodičnosti i hipnotične pjevnosti. I ovdje Moratti potvrđuje da svoj pjevački talent može upotrijebiti na brojne načine. Odlični “Crown of Thorns” jednostavno se šiba pod težinom briljantnih dionica i šarenih aranžmana. S jedne strane ne nedostaje mu tvrdorockerske beskompromisnosti, a istodobno se odlikuje i vrlo suptilnim harmonijama.
Završni “You Look Good To Me” sadrži spor, gotovo mehanički uvodni ritam uz šaru sintetizatorskih efekata, nakon čega se na neobično spontan način prevali u melodičnu rockersku bajku s vrhuncem u pobjedonosnom refrenu. U drugoj polovici skladbe upletu iznimno zanimljiv, gotovo reprezentativan motiv, sa simboličnim posvetom prastaroj klasici “Climbing the Ladder”, nakon kojeg slijede solističke vragolije u izvedbi obaju ključnih instrumentalista. I ovdje im uspijeva skladno spojiti prepoznatljive instrumentalne trikove s nekim modernističkim zvučnim inovacijama.
Prvi album Saga s Robom Morattijem u ulozi glavnog pjevača kao cjelina je odlično usklađen između njihove jedinstvene zvučne tradicije i nekih novih eksperimenata iz neo progresivnog i prog metal svijeta. Gospodin Moratti sa sobom je donio posve osobitu energiju kojom je dobrodošlo osvježio stare lisce i omogućio im oplemeniti njihovu melodičnu rockersku komponentu. Oni već dugo nisu zvučali tako eksperimentalno raspoloženi i motivirani za isticanje svojih progresivnorockerskih odlika. “The Human Condition” od početka do kraja dokazuje da Saga i nakon tako važne promjene še vedno ostajajo porok kvalitete i ena izmed vodilnih progresivnorockerskih skupin. Še ena izmed mnogih zvokovnih restavracij v njihovi povesti se je popolnoma posrečila in ne dvomim, da si bo “The Human Condition” po testu časa med zvestimi privrženci prislužil status klasike. Rob ima vse obete, da izjemno motivirane tovariše povede v nove studijske in koncertne zmage, čeprav se bo moral sprijazniti, da v srcih vseh dolgoletnih privržencev Sadler ostaja tisti “definitivni” Saga pevec.
Postava
Rob Moratti – vokal
Ian Crichton – gitara
Jim Crichton – bas gitara
Jim Gilmour – klavijature
Brian Doerner – bubnjevi
Produkcija
Saga
Popis skladbi
1. The Human Condition (6:51)
2. Step Inside (4:56)
3. Hands of Time (5:29)
4. Avalon (4:48)
5. A Number With A Name (4:51)
6. Now is Now (4:12)
7. Let It Go (4:47)
8. Crown of Thorns (5:46)
9. You Look Good To Me (5:22)
