Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Mastodon
Izdavačka kuća: Reprise Records
Izdanje: 2011
Trajanje: 53:01
Ocjena: 4.6/5
Nakon četiri ploče postalo je jasno – Mastodon su iscrpili prapočela postojanja svog univerzuma. Njihov usijani svijet je konstituiran, a nakon hlađenja prvotne, primordijalne stvaralačke magme nastupilo je razdoblje brušenja i klesanja. Tome bi se moglo reći evolucija ili starenje – izaberite što god želite, ali činjenica koju je nemoguće previdjeti jest da je četverac iz Atlante sposoban izumiti nove koncepte vlastite percepcije, a da se pritom ne gubi u nebitnom naklapanju!
Kad se The Hunter prvi put zavrtio na mom playeru, postalo je jasno da je u srcu četverolisne djeteline trenutačno najplodnijih sludge glazbenika koje svijet ima (ako nisu najbolji, barem su blizu definicije savršenstva) još uvijek ocean neizrečenih stihova i neodsviranih harmonija, koje se vješaju jedna na drugu i vas svojom toksičnošću toliko prokleto namame na ples i podlijeganje čarima da im to zavide i šamani i legije crnomisnih vračeva. Treba li uopće isticati da me je već od prvog trenutka jednostavno obuzela ljepota koja je zagrmjela iz zvučnika i ispunila kutke mog komadića imaginarnog svijeta spokoja i mira?
Ali idemo lijepo redom. Činjenica je da je The Hunter čudesno peto dijete iz zbirke izvanrednih uradaka atlantskih metalskih razbojnika. Ako ste nakon ploče Crack The Skye bili uvjereni da jednostavno ne može biti više ništa rečeno a da ne pokvari slatkasti okus po kušanju ezoterike i mistične mane kojom su se hranile vaše uši dok se u hlapljivoj mješavini tamjana i zabranjenih supstanci topila vaša duša, ne trebate se bojati da ćete ovaj put ostati uskraćeni i na suhom. The Hunter je smisleni nastavak veličanstvenog prethodnika. I ako se Crack The Skye oprostio od Dailorove prerano preminule sestre Skye, i na The Hunteru se osjeća trag sumornosti, oproštaja i, da, genijalne dušebrižničke utjehe. Ovogodišnja ploča je Hindsov oproštaj od brata, koji je smrtno stradao tijekom lova upravo u vrijeme dok je paklenski četverac snimao i stvarao novu ploču. Tragedija kojom se možemo utješiti i nahraniti voajerizam i svojevrsnu mastodonsku nekrofiliju mi, uvijek gladni obožavatelji.
Ploča se otvara lepezom izvanrednih rifova skladbe Black Tounge, koja nagovještava smjer u kojem će ovaj put jurcati vlak strastvenog uništenja – bez nepotrebnih nakinđurenih dodataka, progresive i bliže ogoljenoj, ali nabildanoj verziji Mastodona kakve poznajete s ploče Blood Mountain ili paklenski izvanrednog Leviathana, ali s manje grlenog oratorija. Klasika je sjajna stvar, a već na Curl The Burl dobit ćete naježenu kožu, jer će vam se učiniti kao da su u isti lonac nasuli dobru mjericu Ozzyja, Queens Of The Stone Age, Kyussa i na steroide priključenih Led Zeppelina.
Na albumu vas čekaju i psihodelični floydovski trenuci, a umjesto dugometražne forme četvrtsatnog piskaranja, duljina skladbi kreće se oko granice zdravih tri minute ili tek malo više. Konzervativno, ali nikako suvišno posezanje za drugačijim definicijama harmoničnosti. Seksi kombinacija koja se dosljedno i izričito odriče tvrdozvučnosti, ali nikako ne svojevrsnog optimizma i živosti, nastavlja se i na skladbi Blasteroid i na izvanredno milujućoj napetosti skladbe Stargasm. Mastodon se ovaj put ne fokusiraju na globalni koncept, nego vas vode kroz trinaest postaja koje su u svojoj shematskoj jednostavnosti udarne i lijepe fotografije njihove intime i sanjivih trenutaka.
Čudesnost i fascinacija starodobnim znanstvenofantastičnim filmovima također je dio tog izvanrednog svijeta u kojem se šeću osamljene hobotnice (Octupus Has No Friends), u kojem vas prikuju uz tlo teški trenuci i depresije (All The Heavy Lifting) i još bismo mogli nabrajati. Naslovna skladba The Hunter ima oštrinu i bol skladbe The Last Baron. “Through fire embers glow / Haunted I lift the stone / Letting go your spirit flies.”Duša napušta svijet i otpuhuje u paralelni univerzum svjetovnog života, a nevidljivo ostaje zagonetka i utjeha svim žalujućima na ovom svijetu. Spokoj i izrečena bol pune srce, a brujanje potpunog prepuštanja izražava jedan od najboljih Hindsovih solaža koje smo dosad čuli. The Hunter je Hindsova mantra i njegov dušni flaster, a po službenoj dužnosti možemo ga uživati i svi ostali …
Ako sam prije smatrao da je ovogodišnja ploča u svojoj osnovi nekakav nekonceptualni prvijenac koji diše s više punih pluća, nakon cjelokupne spektralne analize preslušanog mogao bih potvrditi i to da je ploča zreo glazbeni uradak kojim će, uz stare fanove, biti zasićeni i zadovoljni i svi oni koji su osjetili hranjivi potencijal u spjevnijim trenucima ploče Blood Mountain, samo što će ovaj put uspon na vrhove dušnog univerzuma biti instantniji i nalik planinarenju uz pomoć modernih tehnoloških pomagala, a ne pionirskom mukotrpnom garanju kojem su dorasli tek rijetki izabranici ili samoprozvani mesije.
A stvar ima dodatni šarm: riječ je i o prvoj ploči na kojoj ćete moći čuti kompozicijsko remek-djelo i vokal nadarenog i nadahnutog bubnjara Branna Dailora, a Mastodon su se pobrinuli i za prestižne goste koji ploči daju još bolji zvuk. Na skladbi Spectrelightdomorodnim se grlima pridružuje i vokalist i gitarist grupe Neurosis Scott Kelly. U nizu od trinaest skladbi jednostavno nema trulog komadića zbog kojeg bi se cjelina mogla srušiti kao kućica od karata i zbog kojeg bi skeptici i u vlastitu veličinu zaljubljeni mizantropi među oduševljene mogli posijati sjeme smrdljivog korova sumnje i nevaljalih prigovora. Ipak, činjenica je da je generika ovog putovanja u svijet mastodonta i prapovijesnih megalomanskih bitaka davno izumrlih nemani bliža baroku i renesansnim kićenostima manje iskonskih estetičara nego zidnim slikama u zadimljenoj špilji.
https://www.youtube.com/watch?v=f3LLX9ThXjI
Može se, dakle, postaviti pitanje: je li The Hunter umjetna tvorevina kojom Mastodon pokazuju da jednostavno smiju i mogu kršiti zakone vlastitog gravitacijskog polja ili je naprosto nastupilo novo razdoblje, nova epoha u njihovu mentalnom i glazbenom procvatu. U svakom slučaju, na kolažu izvanrednih gitarskih fragmenata i u štukaturama gustih kompozicija sve je onako kako mora biti. Melodika pobjeđuje disharmonijsku želju za morijom. Život je pobijedio smrt, a geneza novog protouniverzuma obećava nove godine u nepoznato – bez nepotrebnih ograničenja ili stezanja generičkih koncepata ili očekivanja masa. Novi put u besmrtnost popločan je granitnim kockama i briljantima koje će si ubuduće momci, odnosno muškarci te postave klesati kako im bude godilo, a nadajmo se da će granice svojih mogućnosti ispitivati još mnogo godina. The Hunter je nedvojbeno ploča nakon koje će vam mentalni falus čvrsto stajati još dugo vremena, a nadajmo se da već kod sljedeće ploče neće biti potreban kontejner viagre da bismo ponovno proživjeli to stanje …
Postava
• Troy Sanders – vokal, bas
• Brenn Hinds – vokal, gitara
• Brann Dailor – vokal, bubnjevi, udaraljke
• Bill Kelliher – gitara, prateći vokal
Gostujući glazbenici:
– Scott Kelly – prateći vokal na skladbi Spectrlight
– Rich Morris – sintisajzer i klavijature na skladbama ‘Stargasm’ i ‘Bedazzeled Fingernails’
– Will Raines – sintisajzer i klavijature na skladbama ‘The Sparrow’ i ‘The Hunter’
– Dave Palmer – sintisajzer i klavijature na skladbi ‘Creature Lives’
Produkcija
Mike Elizondo
Popis skladbi
1. Black Tongue
2. Curl of the Burl
3. Blasteroid
4. Stargasm
5. Octopus Has No Friends
6. All the Heavy Lifting
7. The Hunter
8. Dry Bone Valley
9. Thickening
10. Creature Lives
11. Spectrelight
12. Bedazzled Fingernails
13. The Sparrow
