Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Yes
Izdavač: Eagle Records
Izdanje: 1999
Trajanje: 60:19
Ocjena: 3.5/5
Progresivnorock velikani Yes odlučili su 1999. da je s »The Ladder« stiglo vrijeme za uvjerljiviji povratak njihovu klasičnom zvuku, jer je »Open Your Eyes« (1997), album koji je prvotno trebao izaći kao dio projekta Conspiracy i na kojem su prvi put udružili snage s američkim gitaristom, klavijaturistom, pjevačem i producentom Billyjem Sherwoodom (ex-World Trade), bio ispod njihovih uobičajenih mogućnosti i znatno ispod očekivanja većine fanova. Još jednu sličnu blamažu jednostavno si nisu smjeli priuštiti u vrijeme kad su se na sceni pojavili brojni kvalitetni i ambiciozni simfonijskoprogrockovski revitalisti kojima su Yes bili jedan od ključnih utjecaja. Činilo se da nadobudni učenici umorne učitelje preticanju ‘slijeva i zdesna’.
‘Stari mačkovi’ su zato morali dugogodišnjim fanovima dokazati da u njima još ima dovoljno snage za studijski album sa zvučno-ambijentalnim vezama sa zlatnim vremenima, iako nisu bili u svojoj klasičnoj postavi. Novi član Yes u to je vrijeme postao ruski klavijaturistički virtuoz Igor Khoroshev, koji je kao gostujući glazbenik već surađivao na »Open Your Eyes«. Khoroshev je Sherwoodu omogućio da se od tada fokusira samo na gitaru i prateći vokal, što je u društvu gitarske legende i starog gunđala Stevea Howea značilo da je bend (opet) imao jednog gitarista previše. Howe mu je rado prepustio neke glavne gitarske linije koje sam nije htio odsvirati, a većinom je Sherwoodu ‘darežljivo’ prepuštao ulogu pratećeg ritam gitarista.
Vjerojatno bi Billyjev staž u Yes bio još kraći da nije uživao potpunu podršku svog Conspiracy prijatelja, osnivača i basista Chrisa Squirea. Ruski klavijaturistički majstor svojim je stilom povremeno podsjećao na bivšeg člana Ricka Wakemana, što je Yes omogućilo barem djelomičnu obnovu klasičnih simfonijskih aranžmana i zvučnih elemenata iz ‘zlatnih dana’. Drugdje su i dalje zadržali pristupačnije i izrazito melodične strukture, što je bilo karakteristično za većinu njihova stvaralačkog opusa iz devedesetih, a ponajprije osamdesetih.
Jon Anderson je kroz cijela devedeseta bio u odličnoj vokalnoj formi, dok su njegovi tekstovi na »The Ladder« bili standardni, to jest nije nedostajalo opsežne uporabe ‘zelenog jezika’, hvalospjeva svjetlu i pozitivističkih pouka o radosti življenja. Alan White je pristojno obavio svoje bubnjarske zadatke, iako već dugo nije bio jamac neke posebne udaraljkaške inovativnosti. Ipak je učinkovito nadopunio Squireove tradicionalno melodične bas linije. Svih šest članova Yes sudjelovalo je u komponiranju i pratećim vokalnim harmonijama, koje su opet bile na vrlo visokoj razini.
Bez tragedije, nažalost, nije išlo, jer je tijekom snimanja »The Ladder« preminuo priznati kanadski producent i glazbenik Bruce Fairbairn (najpoznatiji po producentskom radu za Bon Jovi, Aerosmith i AC/DC), koji je još posljednji put pružio odličnu produkciju. Anderson, koji je prvi saznao za Fairbairnovu smrt, odlučio je zajedno s ostalim članovima Yes da će »The Ladder«, putem uvodne riječi, posvetiti sjećanju na preminulog producentskog majstora. Prve Fairbairnove riječi pri susretu s članovima benda navodno su bile: »napravite najbolji Yes album koliko god je to moguće, ostalo će doći samo od sebe.« To je bendu uliло dodatnu energiju da iz sebe pokušaju izvući najbolje i tako postignu nekoliko doista impresivnih rezultata.
Konačni proizvod novih Yes bio je album »The Ladder«, koji je predstavljao osjetan napredak u pravom smjeru i djelomičnu obnovu nekadašnjih zvučnih standarda, osobito u usporedbi s »Open Your Eyes« koji su željeli što prije zaboraviti. Nagovještaj da se na »The Ladder« opet u većoj mjeri vratio klasični Yes zvuk budi već pomalo generički omot u režiji dugogodišnjeg suradnika, legendarnog grafičkog dizajnera Rogera Deana, koji je oblikovao i posve novi, znatno minimalističkiji logotip grupe. Potonji među fanovima nije bio osobito popularan i potrajao je samo do raspada te kratkotrajne verzije benda. Zanimljivo je i to da je većina Jonovih tekstova na pojedinim skladbama sadržavala reference na neke skladbe iz davne i nedavne prošlosti benda. S druge strane, Yes su htjeli stupiti u korak s tadašnjim trendovima, kad su razne glazbene grupe krajem devedesetih željele ostaviti svoj pečat u svijetu zabavne elektronike (najozloglašeniji takav primjer bili su Iron Maiden). Upravo zato ne iznenađuje suradnja Yes s programerskom kućom Relic Entertainment. Ona je razvila znanstvenofantastičnu, stratešku videoigru naslovljenu ‘Homeworld’ za koju su članovi Yes prilozili istoimenu skladbu, koja se pojavila među odjavnom špicom i kao oproštajna tema.
Skladba »Homeworld« bila je ujedno i uvodna kompozicija na »The Ladder«, koji osim nje sadrži samo još jednu dužu skladbu (»New Language«), no nijedna od njih ne dosiže deset minuta, što je u slučaju Yes svojevrsni minimum za simfoprogrockovski ep. »Homeworld« obilježava kraći ambijentalni uvod, nakon čega se uz pomoć melodičnih gitarskih pasaža u režiji Stevea ‘gospodina Sove’ Howea i Jonove iskričave vokalne izvedbe iz melankoličnih atmosferskih nijansi prevali u znatno vedrije vode. Eterične vokalne harmonije i pozitivistički refren jedna su od glavnih odlika jednog od boljih postignuća na »The Ladder«, koje uz pomoć Khoroshevih nesputanih klavijaturskih vragolija povlači na stara vremena, dok Squire ne prestaje oduševljavati dinamičnim polaganjem melodičnih linija uz pomoć Rickenbacker modela bas gitare. Howeove enigmatične pasaže na akustičnoj gitari utiru put pozitivističkom završetku s ‘velikim duhovnim učiteljem’ na vrhuncu njegove vokalne igre. Unatoč izostanku ambicioznih epova, na »The Ladder« našlo se mnogo dobrota koje su barem djelomice dozvale u sjećanje vremena kad su Yes stajali na vrhu progresivnorockovskog pokreta.
»It Will Be A Good Day (The River)« ritmički je brzo zarazna tvorevina koja u tekstu sadrži još jednu Jonovu budničarsku mantru o kojoj, ako smo malo sarkastični, može sa žarom propovijedati prije svega osoba koja je materijalno dobro zbrinuta i za koju onda svaki dan može biti dobar. Pozitivistička atmosfera okrunjena je veselim refrenom, gdje ne nedostaje epskih višeglasja, dok Howe demonstrira nekoliko specifičnih gitarskih varijacija. Elementima world glazbe protkani »Lightning Strikes« sadrži gostujuću puhačku sekciju, što znači da je riječ o jednom od najneobičnijih eksperimenata na »The Ladder«, dok razigranu atmosferu još potiču Howeove varijabilne gitarske pasaže i vesela višeglasja. Srećom, Yes se nisu upustili u više sličnih eksperimenata, koji više pašu na neki Jonov solo album.
»Can I?« je kratka vokalno-ritmička improvizacija u stilu »We Have Heaven« i sadrži čak višeglasan stih s referencom na spomenuti »Fragile« (1972) standard. Slijedi izravan prelijev u »Face To Face«, koji sadrži pomalo ‘kaubojski’ obojen elektronički uvod na sintesajzeru te dinamično polaganje melodičnih bas linija. Pod Jonovim veselim vokalnim mentorstvom bend oblikuje melodični aranžman s vrhuncem u podižućem, višeglasnom refrenu, ponesenom na krilima Howeovih gitarskih varijacija i dobro tempiranih bubnjarskih prijelaza. To je jedna od onih »The Ladder« skladbi na kojima su Yes pokušali spojiti zvučni tradicionalizam i nešto moderniji pristup, što im je u ovom slučaju djelomice čak i uspjelo s dobrim rezultatom. Na ljubavnoj power baladi »If Only You Knew«, posvećenoj Andersonovoj supruzi, Howe se proslavlja suptilnom uporabom mandoline, dok središnju melodiju održava prije svega Jonov gostoljubivi vokal, koji je ovaj put glavom još više u oblacima nego obično. Khoroshev međutim uz pomoć svečanih orkestralnih aranžmana još produbljuje romantičnu atmosferu.
»To Be Alive (Hep Yadda)« sadrži Howeove eterične pasaže na pedal steelu, koje uz krasnu prateću vokalnu pozadinu na odlučujući način prate još jednu Jonovu visokoleteću pjevačku izvedbu. Prelijetna melodija s podižućom atmosferom opet se na savršen način nadovezuje na produhovljeni tekst, koji nije ništa drugo nego još jedna Andersonova hvalospjev životu. U ubrzani tempo usmjereni »Finally« za promjenu predstavlja zaokret u energičnije vode, gdje je i ritam sekcija na čelu s Whiteovim bubnjevima opet nešto dinamičnija, dok ovaj put barem malo do izražaja dolaze i Sherwoodove gitarske linije, koje su na većini djela cijelo vrijeme podređene Howeu. Moćne vokalne harmonije i krasne simfonijske zavjese, koje bude nešto prošle magije, ključne su pri izvedbi još jednog pozitivističkog ambijentalnog završetka.
»The Messenger«, koji je posvećen Bobu Marleyju, sadrži zanimljive bas linije i pomalo funkovski obojene gitarske pasaže, dok je Jon opet usred eterično obojenog vokalnog zanosa. Odličan, višeglasni refren ključan je za to da je u ovom slučaju riječ o jednom od najboljih djela na »The Ladder«, dok valja ovaj put pohvaliti ponajprije Howeove i Squireove instrumentalne varijacije kojima uspješno brinu za harmonijsku ravnotežu pojedinih aranžmana.
»New Language«, koji se otvara zanimljivim prepletima između orgulja i gitare, prilično je dobar približak klasičnom Yes epu, dok se White konačno posve razigra na bubnjevima tako da je riječ, ritmički gledano, o jednom od vrhunaca »The Ladder«. Posebno poglavlje za sebe je Khoroshevljevo ludo solaža na hammond orguljama usred uvodne, relativno kompleksne instrumentalne sekcije. S upadom Jonova vokala u prvi plan dolazi melodično-eterični aranžman, koji doživljava klimaks s epskim refrenom. U završnom dijelu nastupa moćna instrumentalna sekcija, usred koje članovi Yes dokazuju da je u njima još uvijek ostalo nešto volje za eksperimentiranjem, iako ispada prilično stidljivo u usporedbi s nekim prošlim remek-djelima. »The Ladder« zaključuje se kratkom skladbom »Nine Voices (Longwalker)«, položenom na pastoralne akorde akustične gitare, koja je ujedno još jedna Jonova produhovljena oda ‘silama koje nas okružuju’, dok hipnotična višeglasja još produbljuju eteričnu atmosferu.
Yes su s »The Ladder« uspjeli stvoriti svoj najbolji studijski album devedesetih, ako se uz to ne računaju oba dijela koncertno-studijskog hibrida »Keys to Ascension«. Tako su se barem djelomice iskupili za nekoliko manje uvjerljivih postignuća iz desetljeća koje je odlazilo. Sherwood je Howeu postao suvišan već tijekom koncertnih nastupa 1999., kad je većinom bio zadužen za pokrivanje gitarskih linija tijekom rijetkih izvedbi skladbi iz Trevor Rabin ere, što je osjetio i sam te otišao još prije početka sljedeće, ‘Masterworks’, turneje tijekom koje su Yes posjetili i Sloveniju. Khoroshevljev odlazak, odmah nakon ‘Masterworks’ turneje, bio je s druge strane prilično nečastan i čak sramotan, jer se zbog do danas nedovoljno razjašnjenog, bizarnog seksualnog incidenta našao pred sudom, što ga je odmah koštalo članstva u Yes, koji su oduvijek bili poznati po svom zaklinjanju na više moralne vrline. Tako su se prvi put u svojoj karijeri našli bez klavijaturista.
Postava
Jon Anderson – vokal
Steve Howe – glavna gitara i akustična gitara, pedal steel, mandolina, prateći vokal
Billy Sherwood – gitara, prateći vokal
Chris Squire – bas gitara, prateći vokal
Alan White – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Igor Khoroshev – klavijature, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Randy Raine-Reusch – puhački instrumenti
Rhys Fulber – plesni – plesni digitalni uzorci
The Marguerita Horns:
Tom Keenlyside – piccolo, tenor saksofon na “Lightning Strikes”
Derry Burns – truba na “Lightning Strikes”
Rod Murray – trombon na “Lightning Strikes”
Tom Colclough – alt saksofon na “Lightning Strikes”
Neil Nicholson – tuba na “Lightning Strikes”
Produkcija
Bruce Fairbairn
Popis skladbi
1. Homeworld (The Ladder) (9:33)
2. It Will Be A Good Day (The River) (4:53)
3. Lightning Strikes (4:34)
4. Can I? (1:32)
5. Face to Face (5:03)
6. If Only You Knew (5:42)
7. To Be Alive (Hep Yadda) (5:07)
8. Finally (6:01)
9. The Messenger (5:13)
10. New Language (9:19)
11. Nine Voices (Longwalker)(3:20)
