Izvođač: Pride Tiger
Izdavač: EMI Records
Izlazak: year
Trajanje: 43.00
Ocjena: 2/5
Pride Tiger velike su nade kanadskog hard rock odgoja, koji se služe jednostavnom formulom, štropotanjem jednotaktnog stroja generičnog rock & rolla. Ovo potonje nažalost, zbog previše otvorenog simpatiziranja s glazbenim smjernicama prošlosti, prečesto odiše aromama gotovo odmorišnog oduševljenja teškom rock glazbom. Problem Pride Tiger leži i u opsesivnom štovanju Thin Lizzy ikonografije, koja besramno zasjenjuje ono malo inovativnog razmaženja na The Lucky Ones.
The Lucky Ones dokazuje da su Pride Tiger prije svega izrazito problematični Thin Lizzy ovisnici. Osebujnost dakle nije baš nešto na što bi dečki mogli računati, premda samouvjereno držanje četvorke tijekom nepunih tri četvrt sata trajanja trio-gitarskog atakiranja pretjeranog opterećivanja spomenutom problematikom ni slučajno ne daje naslutiti. Zbijeni gitarski juriši gudača Sunnyja Dhaka i Boba Froesea daju dojam napamet naučenih obračunavanja tandema Robertson/Gorham, ali bez žara, senzualnosti ili zaraznosti spomenutih. Kriza identiteta je sigurno neugodna stvar, a ovdje spomenuta besramno nagriza i osirotjelu vokalnu izvedbu Matta Wooda, gospodina koji Pride Tiger istodobno opskrbljuje još i krajnje smetajućom sinkopiranom ritmičkom podlogom. Matt nije nešto osobito kao vokalist, ali gle čuda, to nije bio ni njegov veliki idol Phil Lynott, što ipak ne umanjuje vrijednost činjenice da ih dijeli neprijeporan ponor. Naravno, Lynott je bio unikatna figura, prvorazredni frontman, čija jednostavna, izravna lirska zamisao crpi iz mentaliteta i kulturne pozadine radničke klase. U Mattovu glasu pak nedostaje upravo toga, sirovog skitničkog šarma, kojim bi gospodin možda mogao uvjeriti barem one koji nisu opterećeni Thin Lizzy ostavštinom.
The Lucky Ones ima i nekoliko svojih trenutaka, ili barem kratkih bljeskova, koji, upozoravajući na dobro kamuflirani potencijal sastava, nadaleko zaobilaze osjetila prosječnog slušatelja. Skladbe poput uvodne Let’em Go ili The White Witch Woman Blues, s čvrsto postavljenim rifovima i dobro utabanim ritmičkim kotačićima koji s okrvavljenim šakama besramno ciljaju u smjeru genitalija, nagovještavaju smjer u kojem bi se Pride Tiger ubuduće isplatilo okrenuti. Dovoljno iskonskog uzbuđenja obećava i It’s Only You, no svakako mnogo više od beskorisnih instrumentala A Long Way Down i Wizard’s Council, čije značenje ostaje izvan dosega zdrave pameti i nakon višekratnog slušanja.
Uz dosadu sklapalica No One’s Listening i Sweet Dreams, koje većinom albuma dominiraju u suhoparnoj ulozi nejasno zamišljenih Lizzy obrada, okretanje prema inovativnom i samosvojnom razvoju sastava čini se zapravo nužnim, barem ako dečki žele da njihov nastup ubuduće naiđe na pozitivnije reakcije! U suprotnom se vrlo lako može dogoditi da se život Pride Tiger u ulozi prvorazredne rockerske atrakcije kojim slučajem neće odvijati prema planu. Po tom scenariju dečki u konačnici ratne boje nadobudnih rokera naravno mogu brzo zamijeniti za trobojnicu kakvog hvalevrijednog “tribute to” kolektiva. Sada ostaje samo pitanje kojeg?
Postava
Matt Wood: vokal, bubnjevi
Sunny Dhak: gitara
Bob Froese: gitara, prateći vokal
Aaron McHattie: bas, prateći vokal
Produkcija
Pride Tiger
Popis skladbi
1. Let’em Go
2. What It Is
3. Fill Me In
4. A Long Way Down
5. The White Witch Woman Blues
6. The Lucky Ones
7. It’s Only You
8. No Ones Listening
9. Sweet Dreams
10.Wizard’s Council
11. Forget Everything
12. A New Jones
13. 56 Days
