Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Hawkwind
Izdavač: Cherry Red Records
Izdanje: 2016
Trajanje: 58:30
Ocjena: 4.5/5
»The Machine Stops«, dvadeset i šesti studijski album engleskih spacerock veterana Hawkwind, konceptualno je dostignuće koje je ovaj put nadahnuto vizionarskom istoimenom znanstvenofantastičnom klasikom iz pera E.M. Forstera. Vizionarska, ako ne i proročka priča, napisana 1909. godine, najavljuje distopijsku budućnost u kojoj je čovječanstvo zatvoreno u podzemne ćelije i međusobno komunicira samo još preko ekrana, odnosno osobnih zaslona. Svaka njihova potreba kontrolirana je i zadovoljena preko sveprisutne umjetne inteligencije u obliku golemog stroja, koji sve ekrane povezuje u divovski konglomerat, no s vremenom počinje slabiti, dok zavlada opća panika. Forsterovo remek-djelo već je na početku dvadesetog stoljeća vizionarski upozoravalo na opasnosti izolacije, pretjerane vezanosti uz računalnu tehnologiju i njezine pogubne učinke na čovječanstvo. Početak ovog konceptualnog albuma smješten je duboko pod zemlju, gdje šačica ljudi na svaki način pokušava probiti se na površinu nakon što počnu shvaćati da je stroj (a time i cijeli sustav) otkazao, pri čemu se postavlja ključno pitanje hoće li ih na površini dočekati utopija ili tek još jedna nova distopija.
Hawkwind, koji s ovakvim znanstvenofantastičnim projektima već imaju golemo iskustvo još iz ‘zlatnih’ dana, kad su surađivali s kultnim piscem Michaelom Moorcockom (njegov ‘Eternal Champion’ i saga o Elricu spadaju među znanstvenofantastične klasike) i pjevačem/pjesnikom Robertom Calvertom, uspjeli su, uz manja odstupanja poput psihodelično-čudakovog »Yum-Yum«, uspješno povezati pojedine skladbe s tekstovima koji čine koncept »The Machine Stops«. Cijeli album stilski dosta podsjeća na neka njihova djela iz sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, što znači da je klasični Hawkwind zvuk s nizom opskurnih elektroničkih efekata, bluesovskih/hardrockerskih gitarskih pasaža, protopunkovskih ritmičkih nijansi i psihodeličnih vokalnih pristupa gotovo sveprisutan, iako su se ovaj put odrekli nekih avangardnijih improvizacija, što znači da ne moraš biti spacerock znanstvenik da bi ti album, ako voliš eksperimentalnu glazbu odnosno progresivni rock, ušao pod kožu već nakon prvog slušanja.
Hawkwindova svemirska posada doživjela je od zadnjeg studijskog albuma »Onward« (2012) dvije važne promjene. Dugogodišnji klavijaturist Tim Blake, kojeg dobro poznaju i svi ljubitelji grupe Gong, oprostio se. Na njegovo mjesto uskočio je Dead Fred, a većinu klavijatura na »The Machine Stops« odsvirao je sam kapetan Hawkwindova svemirskog broda, dakle Dave Brock. Novi, dodatni basist postao je Haz Wheaton, dok su od ‘stare garde’ uz Brocka ostali još bubnjar Richard Chadwick, basist/klavijaturist Niall Hone te pjevač Mr. Dibs. Potonji u trenucima zvuči kao reinkarnacija pokojnog Roberta Calverta, što je jedan od glavnih razloga zašto albumu ne manjka retro prizvuka. »The Machine Stops« otvara se klasičnim Hawkwind recitalom »All Hail The Machine«, nakon čega slijedi spacerock kataklizma »The Machine«, koja će u trenu oduševiti dugogodišnje pristaše. Jedan od vrlo zanimljivih eksperimenata je i psihodelični »Hexagone«, koji otpjeva i odsvira novi klavijaturist Dead Fred. Njegov vokal pomalo podsjeća na pokojnog Richarda Wrighta, a i inače sve skupa snažno podsjeća na rane Pink Floyd, koji su krajem šezdesetih bili glavni uzor Hawkwindu odnosno Brocku.
»Living On Earth«, u kojem ponovno blista trio Brock, Chadwick i Honne, s druge strane zvuči kao neka zaboravljena klasika iz sedamdesetih, i to čak unatoč kratkom i zabavnom country umetku, koji se ubrzo povlači pred opskurnim elektroničkim teksturama i izbrazdanim gitarskim varijacijama. Bez sumnje će se ova sjajna skladba naći na popisu budućih koncertnih izvedbi. Instrumental »The Harmonic Hall«, koji je u cijelosti odsvirao basist Honne, zbog svog orijentalnog ambijenta na račun arapskih ljestvica snažno podsjeća na neka slična postignuća iz Calvertove ere (na pamet pada klasika »Assassins of Allah (Hassan I Sahba«)). »A Solitary Man« izašao je i kao singl, što nije iznenađenje jer je riječ o najkomercijalnije obojenom ostvarenju na albumu s neobično melodičnim refrenom. Nije doduše na razini evergreena poput besmrtnog »Silver Machine«, no ipak podsjeća da su Hawkwind ‘svemirci’ još uvijek sposobni stvoriti skladbu prikladnu i za obiteljski autoradio.
Hawkwindova svemirska posada pod vodstvom neuništivog kapetana Davea Brocka stvorila je s »The Machine Stops« jedan od svojih najboljih albuma nakon kraja klasičnog razdoblja (sedamdesete godine prošlog stoljeća). Uživat će u njemu svi dugogodišnji privrženici i spacerock gurmani, a veliko je zadovoljstvo utvrditi da tvrdokorni veterani još uvijek mogu stvoriti album koji će nedvojbeno biti među glavnim kandidatima za najbolje progrockovsko ostvarenje 2016. godine. Svi oni koji se uz glazbu izdašno udubljuju i u tekstove, tijekom slušanja »The Machine Stops« sigurno će si uzeti vremena za razmišljanje nije li možda pametnije uštedjeti novac za odlazak na Hawkwind koncert u Londonu nego ga potrošiti na kupnju najnovijeg ‘pametnog’ telefona.
Postava
Dave Brock – vokal, gitara, sintesajzer
Richard Chadwick – bubnjevi
Mr Dibs – vokal, bas gitara
Niall Hone – bas gitara, sintesajzer
Dead Fred – klavijature
Haz Wheaton – bas gitara
Produkcija
Hawkwind
Popis skladbi
1. All Hail The Machine (3:23)
2. The Machine (4:38)
3. Katie (0:55)
4. King Of The World (2:51)
5. In My Room (3:42)
6. Thursday (4:09)
7. Synchronised Blue (5:24)
8. Hexagone (4:51)
9. Living On Earth (6:27)
10. The Harmonic Hall (4:55)
11. Yum Yum (1:03)
12. A Solitary Man (5:03)
13. Tube (4:28)
14. Lost In Science (6:32)
