Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Stackridge
Izdavač: MCA Records
Izdanje: 1974
Trajanje: 35:20
Ocjena: 4.5/5
Stackridge su i dalje jedan od najzanemarenijih britanskih progrock sastava, unatoč tome što su nekoć spadali u onu elitnu šačicu bendova koje su mediji početkom sedamdesetih najčešće proglašavali nasljednicima Beatlesa. Takve usporedbe zaslužili su prije svega zbog srodnih vokalnih harmonija, sličnog, autentičnog engleskog (crnog) humora i izuzetnog osjećaja za gradnju melodičnih aranžmana, iako su se Stackridge već vrlo rano u karijeri zakleli na eklektičnu mješavinu simfonijskih i folkrock elemenata, začinjenu nizom odvažnih puhačkih i gudačkih dionica te lukavih električnogitarskih varijacija u režiji klavijaturista/gitarista/pjevača Andyja Creswella-Davisa i gitarista/pjevača Jamesa Warrena. Slojevitost puhačkih aranžmana dodatno su proširili dolaskom saksofonista Keitha Gemmella (ex-Audience), koji je u dotadašnji Stackridge zvuk unio i nešto jazzovskih nijansi.
Stackridge su vrlo brzo izgradili posve vlastiti, prepoznatljiv stil, a u vrijeme kad su 1974. izdali treći studijski album, »The Man In The Bowler Hat«, svoje komercijalno najuspješnije ostvarenje, koje je u SAD-u i Kanadi izašlo pod naslovom »Pinafore Days«, već je odavno bilo jasno da je riječ o puno više od samo još jednih (nesuđenih) nasljednika Beatlesa. No sjena potonjih bila je jako duga pa je igrom ironije producent na »The Man In The Bowler Hat« postao nitko drugi nego slavni George Martin, koji je svojim izvanrednim producentskim vještinama neizravno pridonio tome da Stackridge postignu prilično lijep, ali kratkotrajan uspjeh na domaćem, britanskom tržištu. Zanimljivo je da su Stackridge bili prvi bend nakon Beatlesa s kojim je Martin odlučio surađivati kao producent.
Zbog škakljivog humora na tragu ‘Letećeg cirkusa Montyja Pythona’ i naglašene ‘englesosti’, ali i određenih pastoralnih zvučnih elemenata, Stackridge su neki ljubitelji glazbe pogreškom svrstali u canterburyjsku scenu, što im se i nije pretjerano za zamjeriti. »The Man In The Bowler Hat« otvara se krajnje razigrano veseljački obojenom pjesmom »Fundamentally Yours«, koja zbog fluidne kombinacije iskrivih gudačkih i puhačkih aranžmana te pretjerano razigranih vokalnih harmonija lako asocira na neke šašavije trenutke pojedinih bendova canterburyjske scene.
Skladba »Pinafore Days« zvuči kao glazba za neki stari, engleski crno-bijeli film o životu dekadentne britanske aristokracije u doba lorda Byrona, dok na pastoralno začinjenoj »The Last Plisoll« u prvi plan dolaze i eklektično posoljene električnogitarske varijacije te dramatične vokalne harmonije u izvedbi svih trojice glavnih vokalista (Creswella-Davisa, Warrena i flautista/klavijaturista Michaela ‘Muttera’ Slatera; potonji je obično doprinosio većinu vokala na skladbama Stackridgea). »The Galloping Gaucho« sa svojim je cirkuskim zvukovima klasičan primjer zaštitnog Stackridge engleskog ekscentrizma i ‘otkačenog’ humora, ali i izuzetne muzikalnosti i melodičnosti.
Balada »To the Sun and the Moon« sadrži elegično obojene vokalne harmonije i melankolične simfonijske aranžmane te je jedan od rijetkih ozbiljnijih trenutaka na albumu. Vječni šaljivdžije ne mogu iz svoje kože ni na sljedećoj skladbi, »The Road To Venezuela«, koja uz iskrive gudače sadrži i zvuk kastanjeta, što u prevladavajući anglosaksonski melos neizravno unosi i šaku latino šarma. »Humilation«, na kojoj stvari opet postaju nešto ozbiljnije, potresna je, pastoralno začinjena tužaljka s elegičnom Slaterovom vokalnom izvedbom i prekrasnim violinskim aranžmanima. Burleskni vrtuljak »Dangerous Bacon« sa svojim melodičnim vokalnim harmonijama i razuzdanim ritmičkim nijansama na trenutke zvuči kao bliski susret kasnih Beatlesa i skupine Bonzo Dog Doo-Dah Band. Na »The Indifferent Hedgehog« sarkastičan tekst na tragu životinjske basne u oštrom je kontrastu s melankoličnim glavnim aranžmanom. »God Speed the Plough«, najavanturističkije djelo na albumu, folkrockerski je instrumental s keltski obojenim violinskim i flautističkim aranžmanima koji album zaključuje na krajnje pompozan i melodramatičan način.
Stackridge su s »The Man In The Bowler Hat« stvorili jedan od najinspiriranijih trenutaka svoje karijere, koja se (privremeno) završila na prijelazu sedamdesetih. Čak i do raspada 1976. te unatoč nekim promjenama postave ostali su barem u skladateljskom smislu relativno stabilan kolektiv, iako je zanimanje za njihovu glazbu zaista oživjelo tek nakon povratka benda na scenu 1999. Tada je naime ponovno počelo rasti zanimanje za ‘starodavne’ progrock sastave među kojima su ‘novootkriveni’ Stackridge ispali kao neka vrsta opskurnih križanaca između Beatlesa, Jethro Tull i Caravan, iako su i novijim izdanjima, poput albuma »A Victory for Common Sense« (2009), dokazali da se prema njima nipošto ne smije odnositi samo površno.
Postava
Andy Cresswell-Davis -gitara, klavijature, udaraljke, vokal
Michael ‘Mutter’ Slater – flauta, klavijature, udaraljke, vokal
Mike Evans – violina, vokal
Billy Bent (aka Billy Sparkle) – bubnjevi
James Warren – gitara, vokal
Jim “Crun” Walter – bas gitara
Keith Gemmell – saksofon
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Reg Leopold – violina
William Reid – violina
Graeme Scott – viola
Vivian Joseph – čelo
Jack Emblow – harmonika
Ray Davies – truba/kornet
Derek Taylor – francuski rog te solo na “To the Sun and the Moon”
B. Lamb – trombon
M. Fry – tuba
R. Chamberlain – klarinet/saksofon
Produkcija
George Martin
Popis skladbi
1. Fundamentally Yours
2. Pinafore Days
3. The Last Plimsoll
4. To the Sun and the Moon
5. The Road to Venezuela
6. The Galloping Gaucho
7. Humiliation
8. Dangerous Bacon
9. The Indifferent Hedgehog
10. God Speed the Plough
