Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Bowie, David
Izdavač: Mercury Records
Izdanje: 1970
Trajanje: 40:37
Ocjena: 4/5
Na svom trećem studijskom albumu, »The Man Who Sold the World«, veliki glazbeni genij David Bowie je, kao toliko puta u svojoj veličanstvenoj karijeri, ‘kameleonski’ promijenio glazbeni izričaj i oprostio se od akustično usmjerenog prog folk rocka i psihodelije koji su obilježili njegov prethodni album »David Bowie« odnosno »Space Oddity« (1969). Na Bowiejevu stilsku promjenu dijelom je utjecalo i to što se njegov prijatelj i povremeni glazbeni rival Marc Bolan (T. Rrex) upravo tada iz akustično-psihodeličnog sanjara pretvorio u temperamentnog glam rockera. Bowie u tim promjenama nije želio zaostajati, no svoju sljedeću zvučnu evoluciju izveo je na posve specifičan način. Bowie je pozorno pratio tadašnje glazbene trendove i ‘umijesio’ ih po vlastitom receptu. Tada, 1970., na vrhu općeg zanimanja ljubitelja rocka bio je upravo hard rock predvođen izvođačima kao što su Black Sabbath, Deep Purple i Led Zeppelin, što je ključno obilježilo Davidov novi zvučni smjer.
»The Man Who Sold the World« važan je album prije svega zato što je Bowie tu prvi put počeo aktivno surađivati s članovima pratećeg sastava The Spiders from Mars predvođenima nepreglednim gitarističkim talentom Mickom Ronsonom, što je ključno utjecalo na stil albuma koji je predstavljao gotovo potpuni zaokret prema električnogitarskom hard rocku s primjesama bluesa, glama i art rocka, što je u usporedbi s psihodelično/folkrockovski sanjivim »Space Oddity« bilo doista veliko zvučno prozračivanje. Bowiejevu pratnju tada su upotpunjavali još bubnjar Mick Woodmansey te producent/basist Tony Visconti. Potonjeg je na bas gitari, ubrzo nakon izlaska ovog albuma, zamijenio Trevor Bolder, koji je kasnije izgradio lijepu glazbenu karijeru i kao član legendarnih Uriah Heep.
Prisutnost Ronsonovih energičnih i dinamičnih električnogitarskih dionica bila je na »The Man Who Sold the World« toliko dominantna da su ga neki čak proglasili lijepim primjerkom ranog heavy metala, iako bi prikladnija oznaka bila hard rock. Ronson i Visconti bili su u tandemu s Davidom, koji je upravo tada imao pune ruke posla sa svojom novopečenom suprugom Angie, ključni u pisanju aranžmana.
Nešto pažnje album je privukao i naslovnicom na kojoj je Bowie, koji je uz zvučnu sliku stalno mijenjao i vizualni identitet te time počeo otvarati vrata svojoj kasnijoj glam rock eri, odjeven u žensku odjeću. To je za ono vrijeme naravno bio poprilično provokativan potez, koji je posebno uzrujao američke samozvane čuvare javnog morala. Naslovnica je za američko tržište zamijenjena nekim drugorazrednim jeftinim uradkom. Na »The Man Who Sold the World« dakle je počelo Bowiejevo izazivanje oko njegove spolne orijentacije kojom je čovjek androginog izgleda posebno tijekom svoje glam rock ere zadavao sijede vlasi tadašnjoj konzervativnoj javnosti, iako je nakon niza godina obznanio svoju heteroseksualnost i neizravno požalio što je sedamdesetih oko toga napravio takav ‘cirkus’.
»The Man Who Sold The World« sadržavao je poprilično mračniji ambijentalni ton od prethodnika, što se podudaralo s udarnijom naravi pojedinih aranžmana, dok su u tekstovima još više nego prije počele prevladavati distopijske teme poput paranoje, otuđenosti, shizofrenije i opasnosti pretjeranog znanstvenog napretka. Po kvaliteti se na njemu ističu četiri skladbe, i to »The Width of a Cricle«, »All the Madmen«, naslovna pjesma te »The Supermen«. Novi, udarni stil zrači već na uvodnom križancu hard rocka i ritam i bluesa, »The Width of a Circle«, koji sadrži Ronsonove temperamentne električnogitarske umjetnine predvođene izvrsnom solažom, dok se enigmatični tekst vrti oko seksualnog iskustva s anđeoskom odnosno demonskom ženom unutar neba odnosno pakla. Još bolje je test vremena preživio »gotskim« ugođajem ovjenčani »All the Madmen«, koji spada među Bowiejeve rane majstorije i ujedno najtvrđa djela njegove karijere, jer je utemeljen na beskompromisnim gitarskim dionicama, moog modularu u režiji Ralpha Macea i Woodmanseyevim masivnim bubnjarskim prijelazima. Posebno dobro ispadaju prijelazi u tercne harmonije, koje dodatno produbljuju dramatičnu poruku o dubinama ljudske ludosti.
»Black Country Rock« je pozitivistički blues rocker koji je u oštrom kontrastu s mračnim ugođajem što prevladava kroz album i stilski je poprilično srodan određenim T. Rex podvizima, ponajprije zbog Bowiejeva izmijenjenog, neuobičajenog načina pjevanja, koji tu poprilično podsjeća na uobičajenu pjevačku praksu Marca Bolana. Mračnjikavi »After All«, u kojem se Bowie ponovno poigrava mišlju o Nietzscheovom ‘nadčovjeku’ zajedno s okultističkim podtonovima, možda je čak i najneobičniji eksperiment na cijelom albumu i jedna od rijetkih skladbi na njemu s psihodeličnom naravi. »Running Gun Blues«, koji očito ismijava američku strijeljačku ‘kulturu’, odrešit je blues rocker s udarnim gitarskim rifom, usnom harmonikom i gotovo šašavim Davidovim pjevačkim pristupom.
Na dramatičnom prog/hard rockeru »Saviour Machine«, koji je protkan udarnim gitarskim dionicama i futurističkim zvukovima moog modulara, Bowie se dotiče još jedne distopijske ideje, kad računalna umjetna inteligencija u bliskoj budućnosti zavlada ljudima. To je jedna od rijetkih skladbi Davidove karijere u kojoj se stilski približio progresivnom rocku u maniri Genesis. »She Shook Me Cold« je još jedan hard rocker u stilu Led Zeppelin, koji u tekstu sadrži brojne seksualne reference i više je nego očito strukturiran oko grupnog instrumentalnog jama. Tom manje nadahnutom trenutku slijedi nezaboravna naslovna skladba, koja se odlikuje ‘svemirskim’ ugođajem, potkrijepljenim specifičnim gitarskim rifom i romantičnim središnjim aranžmanom. Tu Bowie na prekrasan način isprepliće elemente glam rocka, psihodelije i art rocka te stvara iznimno intenzivnu atmosferu, dok se tekst bavi shizofrenijom odnosno rascijepljenom osobnošću, uključujući izmišljenog dvojnika, još jednu od Bowiejevih omiljenih tema.
Hard rockerska klasika »The Supermen« opravdano je najpoznatija skladba na albumu, iako je tek nakon nekoliko godina, kad je ponovno snimljena u vrijeme Davidovih najvećih uspjeha usred glam rock ere, doživjela veći odjek. Njezin tekst crpi nadahnuće iz djela H.P. Lovecrafta o ‘veličanstvenim starodavnima’ (posebnoj vrsti jezivih bića iz druge dimenzije), što još pojačavaju dramatične vokalne harmonije u pozadini, dok moćni refren do krajnosti produbljuje opću distopijsku atmosferu. Prema Bowiejevim riječima, središnji gitarski rif za »The Supermen« poklonio mu je Jimmy Page.
Na »The Man Who Sold the World«, najtvrđem dosegu svoje karijere, Bowie, koji se već osvrtao za budućom zvučnom promjenom, napravio je prvi veliki korak prema glam rock eri i istodobno oblikovao okosnicu svoje najuspješnije prateće postave. Istodobno je novim, ‘naelektriziranim’ zvukom napravio golem napredak u usporedbi sa »Space Oddity« i time započeo svoje klasično i za mnoge sljedbenike najcjenjenije razdoblje. »The Man Who Sold the World« na domaćem, britanskom tlu doduše nije postigao neki veliki komercijalni proboj, no ipak je postao Bowiejev prvi album koji je postao zapažen i na američkim glazbenim ljestvicama. Već sljedeće godine David je stvorio svoje prvo studijsko remek-djelo i zlatnim se slovima upisao među najveće glazbene ikone 20. i 21. stoljeća.
Ova je recenzija posvećena u spomen na Davida Bowieja (1947. – 2016.).
Postava
David Bowie – vokal, gitara, stilofon, saksofon
Mick Ronson – gitara, prateći vokal
Tony Visconti – bas gitara, klavir, gitara, snimač, produkcija, prateći vokal
Mick Woodmansey – bubnjevi, udaraljke
Ralph Mace – Moog modular sintesajzer
Produkcija
Tony Visconti
Popis skladbi
1. The Width of a Circle (8:05)
2. All the Madmen (5:38)
3. Black Country Rock (3:32)
4. After All (3:51)
5. Running Gun Blues (3:11)
6. Saviour Machine (4:25)
7. She Shook Me Cold (4:13)
8. The Man Who Sold the World (3:55)
9. The Supermen (3:38)
