Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pendragon
Izdavač: Toff Records
Izdanje: 1996
Trajanje: 75:45
Ocjena: 4.5/5
Pendragon, britanski prvaci melodičnog pristupa neoprogresivnom rocku, stvorili su s »The Masquerade Overture«, svojim petim studijskim albumom, jedan od najboljih trenutaka cijele karijere. Njihov komercijalni status u to se vrijeme, osobito u srednjoj Europi i zemljama bivšeg Varšavskog pakta, polako počeo jačati, dok su u domovini i dalje bili osuđeni na opskurnost. Poglavar skupine, gitarski majstor i pjevač Nick Barrett, nakon prethodnog albuma, »The Window of Life« (1993), koji je inače bio vrlo solidno ostvarenje, ali su ga opterećivale brojne pretjerano očite zvučne veze s određenim klasicima progresivnog rocka sedamdesetih, odlučio je manje slušati glazbene standarde iz prošlosti i malo više vjerovati vlastitoj skladateljskoj mašti. To se pozitivno odrazilo na zvučnu sliku albuma »The Masqureade Overture«, na kojem pojedine dionice zvuče znatno izvornije, iako se i dalje jasno osjeti koje su grupe iz »zlatnih godina« prog rocka najviše utjecale na Nickov skladateljski stil.
Barrett, koji je oduvijek glavni tvorac glazbe i tekstova, odlučio je pri kovanju albuma »The Masquerade Overture« maksimalno iskoristiti talent svojeg dugogodišnjeg klavijaturističkog kompanjona Clivea Nolana (Arena, ex-Shadowland), pa nije iznenađenje da album sadrži možda čak i najbolje simfonijske aranžmane u cijeloj povijesti skupine. Sjajni glazbeni dvojac, kao i obično, glavni su tvorci kompleksnih harmonija i simfonijskih aranžmana, dok važne uloge u stvaranju varijabilnih ritmičkih finesa imaju i basist Peter Gee i bubnjar Fudge Smith.
»The Masquerade Overture«, kao i sve Pendragon albume iz devedesetih, obilježava izrazito pozitivistička i lagana atmosfera, što znači da su se po toj strani uvijek poprilično razlikovali od usporedivih sastava novog vala progresivnog rocka, kojima su bili bliži mračniji ambijentalni motivi. Barrettov vokal, koji je možda baš onaj ključni čimbenik koji odlučuje hoće li se Pendragon nekome svidjeti ili ne, nikad nije bio jedna od njegovih jačih strana, ali je zato utoliko bolji gitarist, koji pod snažnim utjecajem Davea Gilmoura (Pink Floyd) tka i razvija maštovite varijacije i melankolične solaže kao od šale. Pritom se odlično nadopunjuje s Nolanovim klavijaturskim kraljevstvom, a pojedine skladbe doslovno se šibaju pod težinom bogatih simfonijski usmjerenih aranžmana. Pendragon su oduvijek bili majstori zarazan melodija i tako je bilo i ovaj put.
Album se otvara sakralno obojenim naslovnim instrumentalom, orkestralnom, neoklasicističkom zakuskom s brojnim zavjesama melotronskog valovanja i dramatičnim operetnim vokalnim harmonijama. Sve skupa po ambijentalnoj strani snažno podsjeća na glazbu za neku povijesnu dramu o skladatelju klasične glazbe s tragičnom životnom pričom. »As Good As Gold« se tako, što se tiče samog teksta i veseljačkih aranžmana, doslovno topi od pozitivizma pa na trenutke zacijelo djeluje pomalo jeftino. Stih u stilu »njegova mama je uvijek govorila da je dobar kao zlato« više bi pristajao nekom tradicionalno patetičnom američkom sastavu nego vječnim engleskim ciničnima s gospodinom Nolanom na čelu. S instrumentalne strane pak ovoj se skladbi ne može ništa predbaciti, jer je riječ o čistoj virtuoznoj bajci. Moćne klavijaturske varijacije na izuzetno su umjetnički način prožete suptilnim gitarskim pasažama, dok vrhunac predstavlja veseli refren s prije spomenutim stihom.
Izvrstan ep »Paintbox« zahvaljujući rustikalno obojenim simfonijskim aranžmanima sadrži nešto tradicionalnije, »viktorijansko« englesko ozračje u stilu Genesisova klasika »The Musical Box«, dok dramu polako podiže Barrettov pristojno harmoniziran vokal. Suptilne pasaže na slide gitari dodatno pojačavaju melankoličnu atmosferu, dok kompleksne instrumentalne dionice, unutar kojih kraljuju Nolanove gastronomske klavijaturske solaže, brinu za konačni trijumf epskog veličanstva. Kratka i pomalo naivna, klavirski usmjerena balada »The Pursuit Of Excellence«, u kojoj Barrett slavi svoje pretke koji su »trbuhom za kruhom« otputovali raditi u Ameriku (temu kojoj se okretao i na nekim prijašnjim tekstovima), predstavlja još jedan izrazito svečan i pozitivistički trenutak albuma.
Sljedeći ep, »Guardian Of My Soul«, jedno je od boljih ostvarenja na albumu »The Masquerade Overture«, jer sadrži niz kompleksnih, a istodobno melodičnih gitarskih varijacija te neočekivanih vremenskih prijelaza. Zbog space rockovske atmosfere koju stvaraju suptilne harmonije na relaciji između slide gitare i klavira pomalo podsjeća na neko od prošlih djela legendarnih Nektar. Orguljaške varijacije uskoro sukreiraju svijetlu i odlučnu atmosferu, koja u vezi s idealističnim tekstom, u kojem ne manjka biblijskih referenci, najviše podsjeća na neke Yes. Unutar pojedinih aranžmana moguće je zamijetiti i poneki novovalni element, preuzet izravno iz osamdesetih. Solistički dvoboji između Barrettove gitare i Nolanova klavijaturskog kraljevstva ponovno su prava paša za uši. Cjelokupna atmosfera ove kompozicije podsjeća na neku bajku odnosno fantazijsko putovanje s kraćim, usputnim noćnim morama, ali sretnim završetkom.
»The Shadow« otvara se kao klavirska elegija iz vremena Olivera Twista ili Davida Copperfielda. Moćni orkestralni aranžmani na melotronu polako grade svečanu atmosferu, dok se Barrett, uz obilnu pomoć prateće vokalne dionice, trudi stvoriti savršenu dramu. S vremenom procvjeta romantično-pastoralni ambijent u kojem važnu ulogu igra i akustična gitara, iako ponovno najviše ističu Nickova gitarska majstorstva te Nolanovi domišljati sintisajzerski umotvorci. Nick možda doista nije najoriginalniji gitarist u neoprogresivnom rocku, ali je pravi majstor bogatih i melodijski nabijenih harmonija, što znači da može već jednom solažom ispričati cijelu »priču«. Trijumfalni završetak ove ljubavno-fantazijske skladbe u pravom je, što epskijem Pendragon stilu.
Završni ep »Masters Of Illusion« također spada među vrhunce albuma, jer predstavlja kulminaciju svih najboljih zvučnih elemenata ovih engleskih neoprogresivnih prvaka. I ovaj put u uvodnom dijelu polako grade dramu, nakon čega slijedi skokovit prijelaz u ritmički kompleksnu dionicu s brojnim uzburkanim i međusobno nadopunjujućim gitarsko-klavijaturskim varijacijama. Nolanove sintisajzerske pasaže poprilično podsjećaju na ranu verziju Pendragon ili čak na rane Marillion, od čega će se s budućim albumima, donekle razumljivo, pokušati što više distancirati. U završnom dijelu, u stilu »zlatnih vremena« Pink Floyd, uključuju i ženska višeglasja, što dodatno poboljšava i produbljuje veličanstvenu atmosferu. Tu će praksu u još većem zamahu ponoviti i na sljedećem albumu »Not Of This World« (2001). Unatoč tome što je kompozicija duga gotovo 13 minuta, na njoj se ne može primijetiti ni jedan dosadan trenutak. S te strane Pendragonu nikad nije bilo moguće ništa predbaciti i album završava na gotovo idealan način.
Pendragon su s »The Masquerade Overture« stvorili jedan od vrhunaca svoje karijere, jer je to njihovo najbolje ostvarenje od triju studijskih albuma iz devedesetih. Nicku, Cliveu, Petru i Fudgeu uspjelo se nekako izvući iz opterećenosti prog ostavštinom sedamdesetih i stvoriti ploču kakvu su željeli napraviti već na prethodna dva studijska ostvarenja, no za taj im je pothvat uvijek nekako nedostajalo skladateljske samosvojnosti. Popularnost skupine u Istočnoj Europi, osobito u Poljskoj, gdje danas uživaju gotovo zvjezdani status, nakon »The Masqureade Overture« skočila je u nebo, dok su u domovini, kao i većina njihovih neoprogresivnih kamerada, nažalost i dalje ostali »mali« i relativno opskuran band.
Postava
Nick Barrett – gitara, vokal
Clive Nolan – klavijature
Peter Gee – bas gitara
Fudge Smith – bubnjevi
GOSTUJUĆI PJEVAČI:
Tracy Hitchings – prateći vokal
Tina Riley – prateći vokal
Anthony Plowman – prateći vokal
Gwen Ross – prateći vokal
Simon Clew – prateći vokal
Produkcija
Pendragon
Popis skladbi
1. The Masquerade Overture (3:03)
2. As Good As Gold (7:15)
3. Paintbox (8:39)
4. The Pursuit Of Excellence (2:37)
5. Guardian Of My Soul (12:41)
6. The Shadow (9:55)
7. Masters Of Illusion (12:51)
