Autor: Rok Klemše
Izvođač: Iron Maiden
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1982
The Number of the Beast je uz Metallicin Master of Puppets vjerojatno najpoznatija metal ploča svih vremena. Nema kritičara ni ljestvice koja je ne bi uvrstila na sam vrh. The Number of the Beast je i prva ploča bez Paula Di’Anna, koji je skupinu napustio odnosno bio otpušten nakon turneje 1981. zbog sve većih problema s alkoholom i drogom. Paulovo mjesto nije bilo baš lako popuniti, ali Di’Anna je zamijenio, nadmašio i zasjenio bivši frontman Samsona Bruce Dickinson. Još i danas jedan od najboljih metal vokalista, “air raid” sirena, u bend je unio dotjeraniji, tehnički zahtjevniji, operni stil pjevanja koji ga je upisao među najbolje vokaliste svih vremena. Upravo je to pridonijelo i tome da su Iron Maiden s The Number of the Beast potpuno napustili zvuk NWOBHM-a, koji je još prevladavao na Killers, i počeli svirati tradicionalni heavy metal. The Number of the Beast prvi put u karijeri benda zaista nudi onaj pravi “trademark” Iron Maiden zvuk, koji sviraju i danas. Iako The Number of the Beast donosi nekoliko doista izvrsnih komada, vječni trojac The Number of the Beast-Run to the Hills-Hallowed Be Thy Name, pa fantastične Children of the Damned, 22 Acacia Avenue i The Prisoner (a ni ostali nisu za baciti), ipak treba reći da je ploča svejedno pomalo precijenjena. Iron Maiden mogu ponuditi i puno bolje. Unatoč tome, riječ je o više nego odličnoj ploči koja predstavlja jedan od najvećih glazbenih miljokaza.
Neumoljivi vrtuljak heavy metala zavrti udarna Invaders, koja nas odmah upoznaje s mračnim temama albuma. Invaders nas suočava sa strahom i užasom pred napadom nemilosrdnih vikinških ratnika, od ugleda vikinških drakkara koji se približavaju obali pa sve do posljednjeg krvavog obračuna iz kojeg neustrašivi Vikinzi naravno izlaze kao pobjednici. Posebno je Velika Britanija s vikinškim upadima između devetog i jedanaestog stoljeća imala golemih problema pa nije čudno da su Iron Maiden za osvajače u tekstu izabrali baš Vikinge. Prilično prosječan refren zasjenjuju snaga i energija cijele skladbe, a Bruce fantastičnim vokalom već u prvim trenucima ploče zasjenjuje Di’Anna. Invaders je ujedno i skladba koja je započela niz ratnih pjesama benda, spomenut ću samo najpoznatiju – The Trooper.
Children of the Damned, odlična skladba s mračnom i melankoličnom atmosferom, prepričava priču istoimenog filma iz 1963. Kultni triler pripovijeda o šestero djece s nadnaravnim sposobnostima. Znanstvenici Ujedinjenih naroda sele ih u London, gdje bi se trebala odlučiti njihova sudbina, no uzde preuzima netko drugi, a to je vojska. Čudesna djeca se tome opiru, što vodi do neizbježno tragičnog kraja. Atmosferu nevjerojatne, tužaljive skladbe s osjećajem gubitka i tragedije koji visi u zraku fantastično stvara izmjena akustične i električne gitare, a zaključuje je fenomenalan solo koji dočarava jezivi vrhunac teksta s posljednjim preživjelim djetetom na lomači. Children of the Damned zbog slična raspoloženja možemo usporediti s Remember Tomorrow. Dickinson vokalno naprosto blista, a sam kaže da je na njega pri pjevanju ove skladbe snažno utjecao komad Children of the Grave grupe Black Sabbath. Bez sumnje jedna od najprepoznatljivijih pjesama Djevica.
Jedna od najviše previđenih skladbi benda zasigurno je The Prisoner. Čudno, jer bi ona čak trebala biti jedna od Adrianovih najdražih pjesama. The Prisoner temelji se na istoimenoj kultnoj engleskoj seriji koja je osvojila gledatelje u sedamdesetima prošlog stoljeća, pa i Smitha i Harrisa, koji je navode kao jednu od svojih najdražih serija. Odali su joj počast odličnom, brzom skladbom u kojoj Burr odsvira jedan od najboljih nastupa svoje karijere s Maidenima, ali bubnjevi nisu ništa u usporedbi s nevjerojatnim Adrianovim solom i zaraznim refrenom. Zanimljivo je kako je bend došao do uvodnog dijaloga koji je otvarao svaku epizodu serije od 17 nastavaka. Snimku uvodnog dijaloga već su imali, ali za korištenje im je trebalo dopuštenje producenta i glavnog glumca serije, Patricka McGoohana. Zadatak je naravno dobio menadžer benda, inače uvijek smireni i hladni Rod Smallwood, kojem je pred odličnim glumcem srce palo u hlače. McGoohan je na Rodovu molbu odgovorio u hladnom glumačkom stilu: “Kako ste ono rekli da se zove sastav?” “Iron Maiden”, odgovorio je Smallwood. “Rock bend, kažete… učinite to!”
U ulici 22 Acacia Avenue ponovno se susrećemo s poznatom praktikanticom najstarijeg zanata, Charlotte. 22 Acacia Avenue svjetlosnim je godinama bolja od prvog dijela serijala o prostitutki Charlotte. S nevjerojatno kompleksnom strukturom, raznolikim dijelovima i odličnim tekstom upisala se među najveće klasike benda. Zanimljivo je da je prvu verziju komada napisao Adrian sa svojim bendom Urchin (i to s tek osamnaest godina… još jedan dokaz Adrianove genijalnosti!), a Harris ju je slučajno čuo na jednom od koncerata te Adrianu, kad se ovaj pridružio Maidenima, predložio da je nadograde i uključe na ploču.
Naslovna je skladba, uz Fear of the Dark, vjerojatno ona koja je široj publici najpoznatija. Nije čudno, jer je riječ o vječnoj klasici koja počinje jezivim biblijskim citatom (koji doduše nije posve ispravno upotrijebljen), s odličnim rifovima usred komada i Bruceovim krikovima toliko visokim da bi se moglo pomisliti da ne dolaze iz ljudskih glasnica. Tekst skladbe, koji se labavo temelji na horroru Omen II (1978) i noćnoj mori Stevea Harrisa, ponovno su krivo protumačili, gdje drugdje nego u puritanskim SAD-u, pa su bend odmah proglasili štovateljima đavla i sotonistima. Da su zaostali Amerikanci malo bolje pogledali naslovnicu ploče i singla The Number of the Beast, vidjeli bi da ipak nije Vrag taj kojeg bi se trebalo bojati… Još jedna zanimljivost: za uvodni govor bend je htio unajmiti kultnog glumca B-horrora Vincenta Pricea, no on je od njih tražio čak 25000 funti. Maideni su zatim čuli za kazališnog glumca koji je čitao horrore na radijskoj postaji i htjeli su da citat izgovori u stilu Vincenta Pricea… i dobili smo jedan od najprepoznatljivijih uvoda uopće!
Run to the Hills je još jedna medijski najprepoznatljivija skladba i nažalost već toliko izlizana da ploču bez preskakanja komada gotovo da nije moguće poslušati. Da je Maideni nisu tako zloupotrijebili, Run to the Hills zasigurno bi se također upisala među klasike, jer sadrži odličan “trademark” Harrisov basovski galop koji dočarava galop konja. I tekstualno je riječ o prilično zanimljivom djelu, jer ga čine dva pogleda na ratove za američki zapad – prvi sLinije američkih Indijanaca, drugi s one “bljedolikih”.
S Ganglandom dobivamo prvi primjer skladateljskih sposobnosti Cliva Burra… nažalost, nije mu uspjelo, jer je Gangland posve prosječan komad, vjerojatno čak i najslabiji na ploči. Gangland doduše nije loša skladba, ali komad s mafijaškom temom po standardima Maidena je ispodprosječan.
S Total Eclipse se Clive već bolje dokazao, jer je riječ o izrazito previđenom komadu koji je svoje pravo mjesto dobio tek na reizdanju iz 1998. Skladba s apokaliptičnim sadržajem o kraju svijeta, s mračnom temom, izvrsno se uklapa među ostale komade.
Album završava kao što završavaju i sljedeće tri ploče benda – nevjerojatnim epskim komadom. The Number of the Beast zaključuje Hallowed Be Thy Name, koju je teško opisati riječima. Za mnoge je upravo ona najbolja skladba koju su Maideni ikad napisali, a mogu tvrditi da je to čak jedan od najboljih komada uopće. Kad bih morao napisati popis komada koje naprosto morate čuti prije nego umrete, Hallowed Be Thy Name vjerojatno bi zauzela prvo mjesto. Zapravo je skladbu nemoguće opisati drukčije nego riječima čista briljantnost. Magična atmosfera koju stvara nevjerojatan gitarski uvod uz zvuk crkvenih zvona, izvanserijska Bruceova interpretacija fantastičnog teksta koji sažima misli osuđenika na smrt vješanjem u posljednjim trenucima života i grešno dobar instrumentalni dio koji dominira drugom polovicom skladbe – jedan od vrhunaca benda. Hallowed Be Thy Name je komad kojeg se naprosto ne možeš zasititi i uz koji nakon bezbroj slušanja i dalje dobivaš žmarce.
S The Number of the Beast Iron Maiden su požnjeli svjetsku slavu i ustoličili se kao kraljevi heavy metala. The Number of the Beast besmrtna je ploča koja i danas, kad prolazi 25 godina od njezina izlaska, zvuči svježe kao da je snimljena jučer. Brza je, melodična i nabijena komadima koji se usidre u pamćenju. Iznjedrila je nekoliko vječnih klasika, i benda i heavy metala, te postala jedna od najutjecajnijih ploča u povijesti glazbe. Nema ljestvice najboljih metal ploča bez The Number of the Beast na jednom od visokih mjesta. Da je TNotB doista tako dobra ploča, potvrđuje čak i problematični dečko Paul Di’Anno, koji ju je pri izlasku proglasio remek-djelom i rekao da s njegovim vokalom to ne bi mogli postići. No najbolje nas tek čeka iza ugla…
Postava
Bruce Dickinson – vokal
Steve Harris – bas gitara
Dave Murray – solo i ritam gitara
Adrian Smith – solo i ritam gitara
Clive Burr – bubnjevi
Produkcija
Martin Birch
Popis skladbi
1. Invaders 03:24
2. Children of the Damned 04:36
3. The Prisoner 06:03
4. 22 Acacia Avenue 06:38
5. The Number of the Beast 04:51
6. Run to the Hills 03:54
7. Gangland 03:49
8. Hallowed be Thy Name 07:13
