Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Spock's Beard
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 2015
Trajanje: 65:50
Ocjena: 5/5
Američki prvaci trećeg vala progresivnog rocka, Spock’s Beard, tvrdili su da će njihov dvanaesti studijski album, »The Oblivion Particle«, biti nešto posebno i potpuno drugačije u odnosu na inače odličnog prethodnika »Brief Nocturnes and Dreamless Sleep« (2013), pri čemu će, unatoč brojnim inovativnim eksperimentima i izletima u nepoznato, i dalje zadržati svoje prepoznatljive zvučne finese. Skeptika nakon ovakvih ushićenih izjava basista Davea Merosa nije bilo malo, jer se poslije često dogodi upravo suprotno, no njegove su se riječi u slučaju »The Oblivion Particle« takoreći pozlatile, jer je riječ o jednom od najjačih dosega u više od dvadesetogodišnjoj povijesti progrock majstora iz Los Angelesa, koji nakon dolaska odličnog pjevača i gitarista Teda Leonarda (Enchant) te dodjele stalnog bubnjarskog mjesta izvanrednom Jimmyju Keeganu očito i dalje proživljavaju ‘drugo proljeće’.
Spocks’ Beard su do sada stvorili vrlo impresivnu diskografiju i teško je povjerovati da je bend sposoban šokirati novim remek-djelom, koje je bez sumnje njihov najzanimljiviji album nakon konceptualne klasike »Snow« (2002), jer ‘raste’ sa svakim novim slušanjem i uvijek se iznova može čuti nešto novo. Za ‘retro’ produkciju albuma, koji je u mnogočemu ambijentalno i aranžerski posveta zlatnoj eri progresivnog rocka (sedamdesete), pri čemu Spock’s Beard uspijeva da tijekom slušanja nema pretjeranih asocijacija na nekog od njihovih poznatih uzora, uz asistenciju Richa Mousera ponovno se pobrinula dugogodišnja, iznimno uspješna producentsko-skladateljska veza u liku gitarskog virtuoza Alana Morsea i Johna Boegeholda.
»Tides Of Time« je epsko otvaranje albuma na punokrvni Spock’s Beard način, gdje Alanove gitarske pasaže, podmazane Okumotovim orguljaškim majstorijama te taman dovoljno razgranatom ritmičkom začinom u režiji sjajnog dvojca Meros/Keegan, postavljaju plodno tlo za Leonardov iznimno ekspresivan pjevački nastup. Prateće vokalne harmonije, za koje se brinu svi Tedovi kolege osim Okumota, koji nikad nije raspolagao pjevačkim talentom vrijednim spomena, s vremenom ustupaju mjesto šarolikoj instrumentalnoj sekciji na bazi jazz rock fusiona. Već uvodna skladba oduševljava nizom lucidnih trenutaka, kojih na »The Oblivion Particle« doista ima u izobilju. Osim toga, osjeti se da je album nešto mračniji u usporedbi s uobičajenim Spock’s Beard standardima, gdje se opet ne može previdjeti utjecaj Tedova drugog benda, to jest Enchant.
To se osjeća i na skladbi »Minion«, nešto tvrđoj kompoziciji koja sadrži odličan otvarajući dio s vokalnim harmonijama u stilu Kansas, gdje jednostavno nije moguće previdjeti Tedovu glasovnu srodnost s originalnim pjevačem Kansasa Steveom Walshom, dok majstor Ryo vrlo spretno krmari između melotrona, klavira, orgulja i sintisajzera. Maestro Alan oduševljava svojim karakterističnim gitarskim finesama pod snažnim utjecajem jazz fusiona uz čestu uporabu raznih efekata kojima dodatno obogaćuje ionako dobrano opterećene simfonijske aranžmane Spock’s Beard. »Hell’s Not Enough« otvara se kao pomalo sramežljiva folk rock balada s Ryojevom slikovitom uporabom klavineta, no uskoro prelazi u epske i optimistično nastrojene sfere, gdje pod Tedovom strastvenom vokalnom palicom vladaju moćne, razgranate klavijaturističko-gitarske pasaže.
Glavnu nagradu za najzanimljiviju i najinovativniju kompoziciju na albumu, koja nije nalik ničemu što su Spockobradci do sada stvorili, odnosi psihodelični vrtuljak »Bennett Built a Time Machine«, gdje uloga glavnog pjevača pripada Jimmyju Keeganu. Karizmatični čovječuljak velikog srca novu ulogu obavlja besprijekorno, dok pojedini, psihodelično usmjereni aranžmani, gdje se ne može previdjeti utjecaj ranih Pink Floyd i kasnih Beatlesa, slušatelja po ambijentalnoj strani prenose negdje u drugu polovicu šezdesetih. Šarolika valovanja melotrona pomalo podsjećaju na rane King Crimson, dok kompleksna i dramatična instrumentalna sekcija, gdje se Keeganov bubnjarski rad ne može dovoljno pohvaliti, uspješno plovi između raznih jazz fusion meandara. Tijekom slušanja glazbe i teksta lako je zamisliti nekog ludog, psihodeličnog umjetnika-znanstvenika koji gradi vremeplov u obliku letećeg čajnika.
S mračnim ambijentom protkana »Get Out While You Can«, gdje vladaju bogate sintisajzerske multiharmonije, dok Leonard potvrđuje svoje vokalno kameleonstvo, još je jedna za uobičajene Spock’s Beard pothvate prilično netipična, ako ne i unikatna kompozicija, koja će se zacijelo uskoro uvrstiti u uži krug koncertnih favorita. »A Better Way to Fly« je još za nijansu mračnije otvaranje, gdje se može čuti da Spockobradci očito povremeno prate i suvremenu prog scenu i nisu toliko zaljubljeni u šezdesete i sedamdesete kao što se možda često čini, jer bi neke sekcije, gdje glavnu inicijativu imaju melotron, dramatične vokalne harmonije i nabrušene gitarske pasaže, zacijelo odobrio i veliki mecena suvremenog proga Steven Wilson (Porcupine Tree) i njegovi prijatelji iz skupine Opeth. U završnom dijelu Spockobradci koriste vokalnu tehniku kontrapunkta u stilu Gentle Giant, koje su se u prošlosti već više puta laćali i koja u vezi s melotronskim valovanjima dobiva epske dimenzije.
Sjajni »The Center Line«, gdje se posebno ističu Alan i Ryo, otvara se bujnim klavirskim solom, nakon čega nastupa prava ambijentalna eksplozija i prijelaz u kompleksnu instrumentalnu sekciju s moćnim simfonijskim aranžmanima. S vremenom joj se pridruži i Tedov vokal te kompozicija iznenada dobiva zavidne melodične dimenzije. Naravno, to ne traje baš dugo i s vremenom u ‘glavni plan’ upadaju izravno ludi improvizacijski odlomci, koji su u izvedbi takvih majstora svojih instrumenata uvijek dobrodošli.
»To Be Free Again«, još jedna odlična kompozicija s potpuno retro sedamdesetim zvukom, s nešto više od deset minuta najduže je djelo na albumu. Ta epska poslastica otvara se pompoznim uvodnim dijelom, nakon čega slijedi prijelaz u prilično suptilniju sekciju s briljantnim vokalnim harmonijama i moćnom simfonijskom pozadinom. Jedan od boljih trenutaka je završna sekcija s profinjenom klavirskom solažom i jedrom gitarskom improvizacijom, dok se među melodičnim aranžmanima ponovno uspostavlja prava vokalna nebesa. Na završnom, ambicioznom pothvatu »Disappear«, koji je zahvaljujući melankoličnim vokalnim harmonijama čak jedan od najdirljivijih trenutaka u dosadašnjoj povijesti Spock’s Beard, kao posebni gost na violini ističe se izvrsno raspoloženi David Ragsdale (Kansas).
Nevjerojatno, ali istinito – remek-djelo »The Oblivion Particle« dokaz je da zvučnoj evoluciji Spock’s Beard ni izbliza nije kraj, unatoč ulasku u ‘zrela godina’ i bogatom stažu, te da je bend i dalje sposoban iznenaditi dosezima koji spadaju u sam vrh njihova stvaralačkog opusa. »The Oblivion Particle« već je sada jedan od glavnih kandidata za najbolji progrock album 2015. Nakon odlaska originalnog bubnjara i kasnije glavnog pjevača Nicka D’Virgilia (Big Big Train) mnoge je pristaše bilo strah da će se dogoditi slično kao nakon odlaska za brojne već legendarnog Neala Morsea (Transatlantic, Flying Colors), kad se bend nekoliko godina nakon ‘velikog šoka’ još ‘tražio’ u pogledu željene stilske orijentacije i svi njihovi dosezi nisu bili baš na vrhunskoj razini, no Spockobradci su danas bolji nego ikad prije nakon Nealova odlaska.
Postava
Ted Leonard – glavni vokal, gitara
Alan Morse – električna gitara, akustična gitara, pedal steel gitara, lap steel gitara, mandolina, autoharfa, prateći vokal
Ryo Okumoto – orgulje, melotron, klavir, sintisajzer, klavinet, vokoder
Dave Meros – bas gitara, prateći vokal
Jimmy Keegan – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal, glavni vokal na “Bennett Built a Time Machine”
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
David Ragsdale (Kansas) – violina na “Disappear”
Produkcija
Rich Mouser, Alan Morse i John Boegehold
Popis skladbi
1. Tides of Time (7:45)
2. Minion (6:53)
3. Hell’s Not Enough (6:23)
4. Bennett Built a Time Machine (6:52)
5. Get Out While You Can (4:55)
6. A Better Way to Fly (8:57)
7. The Center Line (7:05)
8. To Be Free Again (10:24)
9. Disappear (6:36)
