Autor: Rok Klemše
Izvođač: Paradise Lost
Izdavač: Century Media
Izlazak: year_month
Trajanje: 50:10
Ocjena: 4/5
Britanski kumovi death/doom metala Paradise Lost prije dobrih osam godina s toplo primljenim In Requiem nakon dugih godina eksperimentiranja s depechemode-ovskim zvukovima ponovno su se vratili svojim težim gothic korijenima albuma poput Draconian Times. Od In Requiema Paradise Lost put je vodio samo prema gore, što su potvrdili sljedećim dvama albumima, na kojima su, doduše u manjoj mjeri, ponovno preletjeli preko njima tako karakteričnog sraza agresije i melankolije. Činilo se da je glavni krivac za metalski preporod benda Gregor Mackintosh, tim više zbog njegova prljavog death/doom/crust projekta Vallenfyre, i bilo je samo pitanje vremena kada će se Paradise Lost opet vratiti na stara »death« metalska staza. Ili je to, bolje rečeno, bilo pitanje (ne)izdržljivosti Holmesovih glasnica.
Pa, Holmes nije htio zaostajati za svojim kolegom i u vode death metala nije umočio samo palac, nego se u njih posve zaronio kad je prošle godine službeno otkriveno da je postao novi vokalist švedskog super death metal sastava Bloodbath. Da se death metal prikrao i u Paradise Lost, konačno je bilo jasno s prvim singlom No Hope In Sight, a doom očevi s The Plague Within dokazuju da ta nova-stara slika benda nije samo želja glazbenika srednjih godina za nostalgičnim izletom u prošlost.
Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite natpis je nad vratima Danteova Pakla, koji bi se lako mogao veliko ispisati i na The Plague Within, jer Paradise Lost vrata u tamu širom otvaraju mračnim i morbidnim No Hope In Sight, koji dokazuje da tako »metal« nisu zvučali već dugo i istodobno je savršena mješavina »novih i starih« Paradise Lost. Gitare dvojca Mackintosh/Aedy opet su snažno gurnute u prvi plan, a Mackintosh se pobrinuo za obilje istaknutih gitarskih poteza koji prekrasno nadopunjuju Holmesove grleno kričanje. Upravo vokalist priređuje najugodnije iznenađenje albuma, jer njegov sirovi growl zvuči mnogo bolje nego na Grand Morbid Funeral, gdje je zvučao slabašno i ne baš uvjerljivo, dok njegovi growlovi na The Plague Within u komadima poput No Hope In Sight i posebno Beneath Broken Earth zvuče moćno i prijeteće gotovo kao na Lost Paradise prije četvrt stoljeća.
Izvanredna odlika albuma je prije svega njegova iskrenost, jer se osjeti da povratak death metalskih elemenata nije nikakav trendovski potez. Sirovi i agresivni dijelovi nikako ne zvuče usiljeno, nego dinamika smrtonosnih doom udaraca, bržih gitarskih dijelova i srednje brzih gothic elemenata lako uvjeri da je to točno ono što je bend htio postići. Možda je najljepši pokazatelj toga središnji i najduži komad albuma Beneath Broken Earth, savršen primjer death/doom klasike koja je prije dvadeset i više godina stvorila status benda. Tamna, zloslutna atmosfera koju slikaju otužni Mackintoshevi rifovi, a preko njih fantastični Holmes, čije monumentalno rjenjanje linija poput »Hail to nothingness/You wish to die!« okrutno i beskompromisno podsjeća na ljudsku prolaznost, nešto je što od Paradise Lost nismo čuli već godinama i godinama.
No ako s jedne strane ponude ultra spori i morbidni Beneath Broken Earth, s druge strane ponude vjerojatno i najbrži komad Paradise Lost karijere, drugi vrhunac albuma, Flesh From Bone, koji se najvjernije približava death metal korijenima benda i u stihovima dostiže gotovo blastbeat brzine. I ostali komadi kvalitetom ne zaostaju previše za spomenutim dvojcem, jer je »filler« materijala na albumu tek za uzorak. Tako se opet elementima klasične glazbe (početak An Eternity of Lies s klavirom i violinom izaziva jednako razarajući osjećaj kao Lux Aeterna u završetku Requiem For A Dream) i zborskog pjevanja (Return to the Sun) slika bogata sakralna atmosfera, iznenađuje sludgerski izlet s Punishment Through Time, koji snažno podsjeća na Crowbar, a jedini ozbiljan promašaj pokazuje se tek čudni Cry Out.
Da bi se novi album mogao označiti potpunim povratkom u razdoblje Lost Paradise, bilo bi pretjerano reći, no svakako je The Plague Within nešto što bi svoje mjesto lako našlo uz Gothic, Shades of God ili Icon. Istina je da danas ima poprilično bendova koji death/doom svladavaju bolje od Paradise Lost, ali ti s The Plague Within dokazuju tko je otac žanra i uspijevaju i nakon više od četvrt stoljeća djelovanja iznjedriti moćan materijal koji je posve na razini najjačih trenutaka benda. Osim toga, The Plague Within može biti tek temelj "novih" Paradise Lost, koji će se stvarno slegnuti i ustaliti tek na nasljedniku, koji bi mogao donijeti uistinu savršenu Paradise Lost klasiku. A i dalje vrijedi, kako je zapisao Milton: »I u paklu je vrijedno vladati; bolje je vladati u paklu nego služiti na nebu.«
Paradise Lost će kugu 29.10.2015. donijeti u solkansku Mostovnu!
Postava
Nick Holmes – vokal
Gregor Mackintosh – gitara, klavijature
Aaron Aedy – gitara
Stephen Edmondson – bas
Adrian Erlandsson – bubnjevi
Produkcija
Jaime Gomez Arellano
Popis skladbi
1. No Hope In Sight
2. Terminal
3. An Eternity of Lies
4. Punishment Through Time
5. Beneath Broken Earth
6. Sacrifice the Flames
7. Victim of the Past
8. Flesh From Bone
9. Cry Out
10. Return to the Sun
