Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Wishbone Ash
Izdavač: Talking Elephant Records
Izdanje: 2007
Trajanje: 49:38
Ocjena: 3/5
Dolazi “zeleni čovjek”. Dolazi u miru. Dolazi da spasi Zemlju koju je zahvatila viroza zvana “Čovječanstvo”! Dolazi da dijeli ljubav. Utopijski, zar ne? Filmski? Beskonačno puta prodano. Kako god. Vibracija je pozitivna, pa zašto bismo joj sarkastično okretali leđa? Središnji motiv Wishbone Ash albuma ovaj je put propovijed “zelenog jezika”. Crveni planet iza lika zelenog mesije trebao bi dočaravati globalno zatopljenje, u pozadini je razina mora kritično podignuta, katastrofalne poplave su na vidiku, a elise vjetroelektrane na naslovnici, prema Powellovim riječima, simboliziraju razapinjanje planeta.
Postava je za novi album ponovno doživjela još jednu promjenu. Kao da ih u povijesti Wishbone Ash doista još nije bilo dovoljno? Ovaj put na mjestu bubnjara, gdje je Rona Westona zamijenio mnogo mlađi Joseph Crabtree, koji je u prošlosti surađivao sa škotskim neo-progresivcima Pallas.
“The Power Of Eternity” album je koji je nastao tek godinu dana nakon izlaska svog prethodnika “Clan Destiny” (2006). Snimljen je u samo 22 dana, i to u studiju Blue Jay usred američke savezne države Massachusetts, u istom studiju koji su nekoć koristili i “stari, dobri” Aerosmith. Upravo je ondje snimljen i “Clan Destiny”. Unatoč tome, razlika u zvuku između ta dva albuma zapravo je veća nego između “Clan Destiny” i “Bona Fide” (2002), iako je između izdanja potonja dva prošlo razdoblje od četiri godine. “The Power Of Eternity” ima hladniji, kontroliraniji i tanji zvuk (gitara i bas gitare). Piramidalna slika popunjavanja spektra zvučne slike nije tako uspješno zgusnuta kao na “Clan Destiny” i/ili “Bona Fide”, pa album nema tako izražen dojam sviranja uživo kakav bi se inače očekivao od tako iskusne i svim mastima premazane postave. Za ovaj album sastav nije koristio klavijature.
“The Power Of Eternity” inače je album koji ima sve klasične prepoznatljive oznake sastava Wishbone Ash. Prvenstveno je to ugodan, prepoznatljiv glas Andyja Powella ezoteričnih konotacija. Ovaj ponovno zvuči blago “Wettonovski” – dakle, ima idealnu kombinaciju s višeglasnim harmonijama, što postava na materijalu za ovaj album opet s pravom iskorištava. Tu je klasično prisutan snažan oslonac u blues glazbi, koji kvartet, naravno, po ustaljenom pravilu, prozrači karakterističnom implantacijom dvostrukih harmonija u tercama (u slučaju Wishbone Ash pionirski revolucionarne težine). Potonje čine sastavni dio stilske prepoznatljivosti i jedinstvenosti Wishbone Ash zvuka. Sve se skladbe naravno trude biti začinjene prepoznatljivim solističkim prepletom obiju gitara. Powell je u Fincu Manninenu, koji je na “Clan Destiny” zamijenio sunarodnjaka i svog učenika Bena Granfelta, našao čvrst oslonac i ravnopravnog partnera za učinkovito očuvanje Wishbone Ash naslijeđa novih vremena. Na albumu je naravno prisutan i element keltske folk pastorale. Najočitiji je naravno u akustičnom instrumentalu Northern Lights, a u većoj ili manjoj dozi prikrade se gotovo u svaku skladbu, a njegova zastupljenost obično ovisi o tome koliko blues atributa zauzima aranžman pojedine Wishbone Ash pjesme. Taj se element pastorale vrlo jasno prenosi i u nastavku albuma na skladbe Yours Indulgence i Disappearing.
Da je nova ritam linija iz pravog tijesta potvrđuje Hope Springs Eternal, gdje majstorski puni raspoloživi prostor ispod gitarskih riffova veliki talent basista Boba Skeata, a on se pokazuje korisnim i u odličnoj Happiness ili na prijelazu između strofe i refrena u Dancing In The Shadows. Inače, općenito govoreći, “The Power Into Eternity” pati od toga što nema skladbu koja bi se urezala u pamćenje i koja bi po volji odzvanjala u glavi još dugo nakon što se album vrtio u bilo kojem CD playeru. Upravo nosive skladbe albuma pate od toga što Wishbone Ash ovaj put nisu 100% uvjerljivi u postizanju “crescenda” refrenskih napjeva. To vrijedi osobito za uvodnu The Power i odmah iza nje Driving A Wedge, koje nakon obećavajućih početaka nikako ne dosežu atmosferične vrhunce u refrenima. Isti problem dotičemo i u završnoj Hope Springs Eternal. Ipak, ovaj put prevladava dojam da većina novih ideja na ovom albumu ne djeluje kako bi mogla. Općenito se albuma drži takav dojam u njegovoj drugoj polovici, odnosno u posljednjih pet skladbi, gdje je ubrzana Growing Up s prepoznatljivim – zapaljivim tragom harmoniziranja gitarskih tercetā zapravo jedini faktor koji u tom dijelu albuma udahnjuje nešto više dinamike te prepoznatljive Wishbone Ash kinetike i jezgrovitosti. Osjećaj hladnoće i otuđenosti albuma produbljuju spomenute Your Indulgence, Northern Lights kao i Disappearing. S tim nema ničeg lošeg. Jednostavno. Možemo reći da su si Wishbone Ash ovaj put dali više prostora da isprobaju neke linije koje nisu tako “čiste” i klasično zvučeće kakve smo od njih navikli (The Power, Driving The Wedge). Srećom, na albumu su tu još i odlične In Crisis, Happiness i Growing Up, kojima nemaš što oduzeti ni dodati. U njima se odlično poklapa Powellov osjećaj za maksimalni iskorištenje u vokalnoj melodiji, koji uspijeva stvoriti dramatičan vrhunac uzbuđenja u baš svim refrenskim napjevima spomenutih skladbi.
“The Power Of Eternity” dobar je Wishbone Ash album koji bi u zbirci trebali imati baš svi ljubitelji Wishbone Ash. Među izdanjima novih Wishbone Ash, dakle u dekadi prvog desetljeća novog milenija, doduše ne pali tako uvjerljivo kao prethodna izdanja “Clan Destiny” (2006) i “Bona Fide” (2002). Možda je dio krivnje i u namjerno brzom komponiranju i premalom vremenskom razmaku u kojem bi pojedine ideje mogle razvojno, prije nego ih spremiš na “snimateljsku vrpcu”, dosegnuti svoj glazbeno izražajni zenit i optimizaciju.
Postava
Andy Powell – vokal, gitara
Muddy Manninen – gitara, prateći vokal
Bob Skeat – bas gitara, prateći vokal
Joseph Crabtree – bubnjevi
Produkcija
Andy Powell
Popis skladbi
01. The Power
02. Driving A Wedge
03. In Crisis
04. Dancing With The Shadows
05. Happiness
06. Northern Lights (instrumental)
07. Your Indulgence
08. Growing Up
09. Disappearing
10. Hope Springs Eternal
